Sinoć sam se premolila
majci
da me ove zime ne udaje.
A ni ove, a ni druge, majko,
a ni treće kud mi srce
neće.
Već četvrte kud je meni
drago!
Jali Bišću, jali Golubiću,
jal Petrovcu u kojem sam
rasla,
jal Vakufu, vodici studenoj!
Jutro nije svježe kao noć što je bila. Pamćenje
još manje.
Osjećam rosu na sebi, prepoznajem Iza Zameticu pored
sebe. Par minuta mi treba da razaberem da smo na proplanku, prema Trznju, a
gdje smo jednom prilikom jagnje pekli. Još uvijek mi nedostaje u sjećanju kada,
kako i, sem činjenice da nam nije bilo daleko, zašto smo odlučili ponovo ovdje doći.
Do nozdrva mi nesigurno dolazi okašnjeli miris žari, pa mogu pretpostaviti da smo
vatru ložili, crtam sebi pred očima sliku u kojoj se okreće par piladi, ali je posljednje
čega se jasno sjećam drvena prodavnica.
Znao bih nabrojati i poimenično cijelo društvo,
dobro se sjećam prvih posjeta Mida, te Derva i Tata, kao i trenutka kada je
Sedo naišao. Nesigurno mi dolazi da je Dervo, sam ili s Tatom, dolazio još par
puta. Negdje mi bubnja i njegov povišeniji ton, neka ljutnja čovjeka koji ne
zna biti ljut. Zatvaram oči u momentu kada se prisjećam da je i tada pokušavao
sa mnom razgovarati. Ja sam ga razočarao, i njega i Mida, koji eto nije htio
drugi put ni dolaziti.
Dervo je bio uvjeren da ću ga poslušati. Nisam.
Umjesto toga pijano uporno sam zastupao ostatak svoga društva. Koje je odnijelo
pobjedu, nije nam ćeif pokvaren.
Nije pokvaren ćeif, sami smo sve pokvarili.
Usuđujem se reći kako su i načelnik, pogotovo bezbjednjak i moralista bili
kudikamo korektniji prema nama nego što smo mi uzvraćali. Izgirali smo ponešto
povjerenja, obraza, ponosa, poštovanja, raspoloženja, ali jedno nismo dirali -
ćeif je ćeif!
Imamo li stida? Ne znam, kao što nisam siguran ni
koliko nam je potreban, koliko je on sada bitan. Bitnije je ako nam je ostalo
nešto od ponosa i časti, poštenja i povjerenja. Ako smo sinoć nekoliko puta
ponovili kako ćemo ako nas se ne bude diralo, danas na Treskavicu ići pješke,
to danas je došlo. Vrijeme je da održimo riječ.
Prikupljamo se, prebiramo po tome koliko nam je
preživjelo konzervi, salama, hljeba. Nekako uspijevamo provesti to što ćemo
moći zvati doručkom, te se lagano upućujemo ka Domu, gdje bi morali naći ako
ima još ikoga iz Komande.
Usput nam se iz susjednog šipražja priključuje
još jedna mala grupica, dok treću nalazimo ispred Doma. Od njih doznajemo da su
ostali i Dervo i Tato, koje trebamo svi sačekati.
Sem njih dvojice tu je i Enver Kovačević.
Komandir je jedne od lahkih četa, iz koje su uglavnom preostali neposlušnici,
što je on uzeo razlogom, opravdanjem da i on ostane. S nama nije naš ni
komandir ni načelnik, kao ni od još četiri-pet onih koji nisu ni bacačlije,
niti su Limanovi.
Govor, predavanje nam drži Dervo. Svaka riječ
koju je izgovorio odgovara istini, ali je i suvišna svaka priča. Bespotrebno se
osvrće na ovo što je bilo, ponavlja da goriva nema za kamiona, traži od nas da
budemo svjesni gluposti koju smo sami sebi priredili, kao da to nismo.
Ispoštovali smo obavezu da nam održi predavanje,
kao i Tatovu da i on doda koju riječ. Sačekali smo tako pitanje, kako mislimo
gore.
- Pješke – odgovorismo skoro uglas, držeći se
obećanja.
Nije među nama svako bio raspoložen ostati baš
dosljedan. Neki se uzvrtiše iščekujući da nas ova trojica počnu odvraćati, ne
bi kao ni bilo strašno ako nas tridesetak ostane ovdje koji dan još.
Ipak je nas pet-šest krenulo. Put je dug, nije
nam do dangubljenja. A već u glavama imamo nijet da negdje usput dopunimo
zalihe i hrane i pića, s ono malo novca što nam je još preteklo. Vjerovasmo
kako će se i ostali pridružiti, pristići nas. Nismo razmišljali da će ishod ići
u drugom pravcu.
***
Čuvši da neko trči za nama zastali smo. Sačekali.
Doznajemo, Dervo je rekao da će pokušati naći
neki kamion. Ne znam, bili smo pomireni s pješačenjem, nije nam ni prvi put.
Uvijek je bilo nekih vjerovanja da nismo baš toliko u gabuli s gorivom, ako nam
se moglo dati helikopter cijeli dan na raspolaganje zar je problem dodati jedan
kamion. Otud nam malo očudnim zazvuča ovo „pokušati“.
Nismo odmah krenuli nazad. Posjeli smo tu pored
ceste, kao da dajemo rok da se kaže je li ima, ili nema kamiona. Ako ima,
sačekaćemo, ako nema da idemo odmah. Šta ako Dervo bude tražio par sati, pa ne
nađe? Opet nam je pješke, samo tada s upitnikom da li ćemo zavida stići. A gdje
je mraka uvijek je mogućnost lutanja.
Sjedimo, ćutimo i razmišljamo, i čekamo. Moje
misli su iskristalisane, ja bih krenuo pa ako taj kamion bude neka nas pokupi
usput. Svoje misli zadržavam, ne provjeravam ni da li ostali misle isto.
Razmišljam, ćutim i čekam.
Posljednji ustajem, vraćamo se. Dervo je otišao
negdje, do Divizije ili Devete brdske,
da traži nafte na posudbu. Ja i dalje više vjerujem da mu samo treba odobrenje,
saglasnost. Jer, ako je istina da nemamo svoje rezerve nafte onda smo sinoć
fakat zabrljali. Pomalo mi kao krivo što Derva nismo zaustavili, što nismo
dosljedniji bili u održavanju riječi. Ali kao i sve drugo, i ovo je moralo
ovako da bude.
***
Dok čekamo Derva s pozitivnim vijestima ne libimo
se načinjati i ono alkohola kojeg smo kanili iznijeti na Treskavicu.
Vratio se prije kamiona, održao još jedno
predavanje o našem nesavjesnom postupku, potom je omogućio i Tatu da i on kaže
još koju, malo ublaži bezbejdnjačke riječi tipično moralističkim, gdje se
prijekor zbog učinjene greške premazuje nadom kako se slične neće ponavljati.
Nismo ni odmahmurali noć a već prizivamo pijano
popodne. Tako je to u ratu, tako to rade Vitezovi.
Negdje mi se glavom vuklo pitanje koga će nam
dodijeliti kao šofera, je li ima neki naš koji je tu, koji nije otišao
helikopterom.
A kada sam ugledao Pupija odmah sam dao sebi i
odgovor zašto mi se to vrzmalo glavom, jedino se on od naših vozača i može
uklopiti u ovo, ovako „odabrano“ društvo.
proplanak
na putu Tarčin-Trzanj
