Pehlivani Savu
preletješe,
u petak su Gradiškome
došli,
u subotu tenjefe
penjali,
u nedjelju vas dan
preigrali.
Igru igra pehlivan
Hasane,
gledalo ga mlado i
veliko:
Dvij' unuke Cerić-kapetana,
prelijepa Borića
Begzada.
I Ajkuna, kroz kitu
ljubice,
i Fatima kroz zrno
bisera!
Kao djeca smijali smo se pitanju šta je starije,
koka ili jaje. Valjda sam tada mislio da je to jedina nerješiva dilema.
Uporedivo nije, ali eto dok razmišljam o
trenutnim dešavanjima baš to mi pade na pamet. Jer puno puta osjećah kako su
sve bitke iste, a otprilike i toliko puta kako nema bitke koja liči na neku
prethodnu. Vjerovatno je i sve pitanje osjećaja.
Meni je ovo, barem za sada, akcija koju sam
iščekivao više nego ijednu, a koju uopšte ne osjećam. Biće i da se tako
posložilo, ali i da sam oguglao, možda zadnjih dana i previše slušao
radio-vijesti. Nema dileme da je i prisustvo Krajišnika pojačalo moje takve osjećaje.
Kad god je situacija opuštenija, tad se i misli
slobodnije kovitlaju. Stignu tako naći i sličnost s bitkom koja nikako ne može
ličiti ovoj, odnosno ne vjerujem, još manje bih volio da ikad više bude nešto
nalik Proskoku. Ali baš tada je grmilo na sve strane, s početka obilazeći neke
od nas. Sjećam se, upravo je Remzija Čorbo jedne prilike konstatovao kako se
boji da ćemo to „iskihati“, a koji će kasnije biti i jedini poginuli iz našeg
bataljona. Sjetih se toga, ali nikome ništa ne govorim.
Bitka je tek krenula, i
bez obzira na početne uspjehe kraja joj se ne može nazirati, iz vrlo jednostavnog razloga. Sreo sam grupu
Krajišnika, bez mogućnosti da od njih saznam zašto su tu, a ako neko u našoj
Komandi to i zna nama se nije govorilo.
Čemu sva ova tajanstvenost možda se nekada kaže
samo, a možda su već u pravu oni koji govore kako i nema nekog određenog cilja,
nego da će se ići dokle se mogne. Što je bolja varijanta od one da ni Komanda
„ne zna đe goni“.
Zbog svega, priznajem da se vjera u Krajišnike
miješala sa sumnjom u Komandu, odnosno da je dobro odmjerila mogućnosti i
ciljeve. Zapravo je to ranije također bivao slučaj, ali sada bi moglo biti u
suprotnom smjeru. Osjećao sam, vjerovao da sada možemo više nego je planirano.
Što se desilo još samo jednom, kod prethodne velike pobjede, kad nam je za još
napredovanja falila samo naredba!
Kako je krenulo, ja lagano smanjujem sumnje. Požurio
sam potpuno zanemariti sve Komande. Ipak su ratnici ti koji bitke dobijaju.
Komanda je tu da kasnije kupi zasluge!
***
Tako je i drugi dan. Stižu i nove vijesti o
stalnim, daljnjim našim napredovanjima. Čukica po čukica, seoce po seoce,
približavamo se Kijevu i Trnovu.
Očekivano su i četnici ubrzano krenuli s dovođenjem
pojačanja. Što će kao rezultat dati da nećemo moći na cijelome frontu jednako
ići naprijed.
Na moju tugu, to su vijesti koje nisam očekivao.
Navikao sam davno na rat, na ponekad
pomjerene akcije, ali i da je to uvijek zbog nekoga drugog. Ovaj put zapeli smo
na našem pravcu. Lupoč je najdominantnija kota podno Treskavice i četnici su
odlučili odsudno je braniti. Nedavno bi jedna borba u kojoj smo prvi put
doživjeli vojnički poraz, sada to još nije ali...
I u gorim situacijama sam znao slegnuti ramenima,
govoreći kako je sudbina najveće magare. Nikada se nisam prestajao diviti našim
diverzantima, znam da su ponajbolji i izginuli, ali stasavaju novi. Od početno
oprezno strašivog linijaša do ludo hrabrog jurišnika raspon je nekoliko godina
ratnog iskustva i svetinja za koju se svi borimo.
Ne sumnjam ja u ovu novu mladost, ali oni
najbolji su ostavili u amanet i viteško ime jedinice. Možda Komanda griješi u
nekim procjenama, ali zna pogoditi koga će na najteži pravac.
***
Trećeg dana sam očekivao drukčije vijesti. Svjestan
da borbe na Lupoču ne jenjavaju postao sam uvjeren kako ćemo i na ostalim pravcima
stati, biti zaustavljeni. Drugim riječima, sačekati da mi odradimo svoje. U što
sam također bio siguran.
Vijesti koje su dolazile talasale su moje
raspoloženje. Desetak puta smo udarali na Lupoč, ali ga nismo uzeli. Nismo
imali poginulih ali je par ranjenih. Znam da je i umor sada tu, neću da
vjerujem da će se plan mijenjati, da će neko drugi umjesto nas sutradan ići na
Lupoč.
Tužan punim retke dnevnika. Tužan, iako je tu i
lijepih vijesti. Na lijevome kraju nismo stali, upravo su Krajišnici ti koji se
pokazuju nezaustavljivima. Još jučer su prešli Željeznicu, danas se penju
dalje, prema Jahorini. Sigurno je i njih umor sustigao, moraće se sami zaustaviti.
Znam da ne trebaju oni da čuvaju te linije koje su dostigli. Pitam se, ko će ih
odmijeniti.
Da je akcija išla kako je valjda zamišljeno, da
smo cio front sve vrijeme jednako pomjerali, imali bismo neku novu liniju koju
bi ovi iz rezerve brzo i efikasno začepili. Ovako, mi smo ostali na Lupoču,
nisu mnogo odmakli ni Bošnjaci, Slavna, Viteška. A Krajišnici su se uklinili.
***
Mi smo inatni, ni ne tražimo smjenu. Neće je ni
ostali koji su zapeli. Krajišnika je premalo da sad sami drže to što su, i kako
uzeli. Da li je rezerva dovoljna da to poklopi? I, šta kada i mi krenemo dalje?
Nije više ni bitno šta je Komanda zamišljala,
mora biti da je svjesna faktičkog stanja. Nije išlo kako je planirano, sada se
prilagoditi. Ništa gore u ratu nego kada se gine nakon zauzimanja linija. Neke
smo lekcije naučili.
Naređeno je Krajišnicima da se povuku. Na linije
koje su uzeli prvog dana. Tu će biti i smijenjeni. To je ono što smo u ovoj
ofanzivi zapravo i odradili.
Čućemo, poslije, kako je među Krajišnicima bilo
nekoliko poginulih. I da su jako ljuti zbog toga kako je sve na kraju završilo.
Neće ostati da se pregrupišemo. Vraćaju se nazad.
Kažu, i tamo se nešto sprema. Ljudi su došli,
htjeli pomoći, i pomogli koliko je bilo do njih. Ostalo je stvar sudbine, i
historije.
Na kraju, ipak bitka kao mnoge druge. Jedni su odradili i više
nego je bilo predviđeno, drugi nisu uspjeli. Akcija je prekinuta, odložena.
Udarićemo mi opet. S nečijom pomoći sa strane, ili bez nje.
Ostali smo mi. Naš inat, naša vjera. Naš moral.
Koji nije poljuljan. Naprotiv, znali smo i znamo da se može. Da hoćemo, i da
moramo.
Još smo na Treskavici. A mi smo ti koji smo se
zakleli kako kraja rata ne može biti dok mi ne budemo u Foči!
Lupoč, dio
