Moj' dimije, na zlo
udarile,
na zle muke, na
momačke ruke.
Šta je selu, pa je
vika na me
što je dragi noćio
uzame.
Zelen ora' rodio kraj
mora,
što se voli to se
ljubit mora!
Fizička izmorenost se da podnositi. Ne smeta mi
sam trčati do osmatračnice, dočim mi je teško gore boraviti sam. U vrijeme kad
nam oruđa šute.
I ne bunim se, razumijem zašto su svi koji su
trebali navoditi to prestali. Četnički pješadijski napadi su pojačali pa naša
pješadija nema vremena za to. Brigadna osmatračnica koju je Mido postavio
pokrivala je raniji dio, odnosno onaj koji Mekićevi još gađaju. Divizijska, kao
i Korpusna, imaju neke bitnije linije, i bitnije artiljerije.
Navikao sam, i u kondiciji. Snaga dolazi i iz
činjenice kako ponovo nismo fulili s odabirom položaja, odnosno i priručne
osmatračnice. Koja jeste na vjetrometini, do koje moram dolaziti prirodnim, i
dobrodošlim usjekom. I za koju je najvažnije da četnici za nju ne znaju. No
kako je blizu našeg položaja postoji opasnost da tražeći njega prospu koju na
taj brežuljak. Ali svaka naša dobro ispaljena mina je i olakšanje mome
navođenju, daje i da zanemarujem tu opasnost. Naravno, bez potrebe da se na
osmatranju zadržavam i kada imamo pauzu u gađanju. A kako je dolje Edin Barlov kao
računač to neopterećeno mogu protrčavati niže, drugom položaju. Kanasti.
***
Četiri duga dana, provedena u stalnome trčanju,
odmaranju osmatranjem ili igranjem kanaste, završavaju se.
Ponovo se pitam zašto nam je ovo trebalo kada smo
već mogli biti znatno naprijed. Optimizam zbog naše brojnosti umanjuje se sa
svakim danom koji prođe. Neka slutnja se uvlači među nas.
Slutnja, najprostija riječ kojom opisujemo ono
što osjećamo, o čemu pričamo. Naša prethodna ofanziva bila je u osnovi, barem
smo mi tako zaključili, podrška Goraždu. Koje se konačno i odbranilo.
Još nam u ušima zvone riječi reportera Mustafe
Kurtovića koji je nekoliko puta govorio da se moguće posljednji put javlja.
Koliko god bilo da je možda i preuveličavao, dovoljno je bio ozbiljan.
Stoga smo na tu našu ofanzivu gledali s duplom
dozom morala. Moral je rastao i tokom prvog vojnog uključenja snaga UN,
bombardiranja vojnih ciljeva, artiljerijskih položaja četnika. Oglušivali su se
četnici, na koncu popustili, povukli tešku artiljeriju podalje od Goražda. Je
li to morao biti znak da mi zastanemo, da li je to neki svjetski ustupak
četnicima, zauzvrat zbog popuštanja pred Goraždem?
Da li Svijet uporno i iznova niveliše nas i
četnike, branioce i agresore, nastojeći da ovu agresiju do kraja preimenuje u
građanski rat? Da li je ovo potvrda da su rat mogli zaustaviti odmah ali da su
željeli drukčiji ishod? Za šta su im bile nužne ratne operacije, uključujući i
one svedene na četničko ubijanje civila!?
Znaju li da povlačenje haubica i tenkova od
Goražda znači njihovo primicanje Sarajevu? Čekaju li da izgubimo te naše
enklave, da nas svedu na kompaktnu, ali malu teritoriju, pa da onda sve
zaustave...
Još se po radiju priča o dešavanjima u Hrvatskoj.
Tamo su „srpske teritorije“ bile zaštićene, i enklave, ona u Slavoniji je pala,
ili su je Hrvati oslobodili, čeka li i Knin ista sudbina? I ako je tako, je li
to neki dogovor, je li i našim enklavama namijenjeno isto!?
Da li je na pomolu nagrada Hrvatskoj, njena
pobjeda, kompromis Srbiji, rekao bih remi, i kazna, nepravda nama, naš poraz?
Sva ova pitanja dolaze sama, u trenutcima kada se
mozak osili da razmišlja o stvarima koje su mu nejasne, podsvjesno se
pripremajući da ih nikada neće do kraja ni spoznati. Tako je jasno zašto toliko
volimo kanastu, ili jamb, ipak je i mozgu milije da se muči lakšim, nevažnim problemima.
***
Najnoviji, ne znam da iko od nas zna koji po
redu, pregovori su u toku, crtaju se valjda i najnovije mape. Srbi ih kao
energično odbijaju, mudri Hrvati su za, naši su možebiti još uvijek naivni,
vide i prihvataju ono što je na prednjoj, ispisanoj strani, a ne vide ono na
poleđini, što će naknadno biti otkucano. Dugo nisam ni vjerovao u mape, onda je
došao Voljevac, pa ona priča o zamjeni Foče za Ključ. Zbog te priče sam povjerovao,
ali maksimalno zamrzio pominjanje mapa. Skoro maksimalno, po jednim pregovorima
Foča je trebala pripasti nama, i naći se u Tuzlanskom kantonu!? To mi se itekako
dopadalo, toliko da sam opet prestao vjerovati u mape.
Sve nade i vjere nikada ne umiru. Čim je
nogometna lopta počela da kotrlja rekao sam da počinjem vjerovati kako se kraj
rata možda i nazire, jedino mi postaje mrsko dugo razmišljati s kakvim to sve
krajem može biti. Ja u ovaj, prkosni i ponosni narod nikada nisam sumnjao, za
razliku od političara koji ga kroz vijekove predvodiše. Što me tješi, uprkos
njima, i svemu, ova zemlja opstaje, traje već hiljadu godina.
Ako smo mi Bošnjaci često, ili uvijek imali
nesigurne, naivne vođe, barem nas Bog nije izdavao.
Naježim se svaki put kada se prisjetim sjednice
Predsjedništva SFRJ neposredno pred početak ratnih sukoba, toga kako je glasao
član s Kosova Sejdo Bajramović a kako naš bosanski Srbin Bogić Bogićević. Čuli smo
da je Bogićević povremeno i sada bivao u našoj delegaciji, a kada bih se ja osjećao
mirniji, siguran da nećemo prihvatiti ništa što će Bosnu podijeliti.
Sjećam se i prvih pregovaranja, tada sam kao i
ostali razmišljao o temeljnoj ideji za koju se borimo, sve drugo mi je bilo
strano. Čak i to o čemu se to ima pregovarati, kako se biraju i koliko su
brojne delegacije a s obzirom na preovlađujuća razmišljanja da se samo po jedan,
iz svake delegacije pita. Neke druge stvari su nam se morale početi pomalo
odškrinjavati da bismo o svemu tome krenuli razmišljati dublje. Rekao bih, opet
svako na svoj način. Još uvijek je najviše onih što jedino vjeruju Aliji, pola
od njih strahuje da ga neko drugi od naših „ne prevesla“, međutim ima nas koji
više gledamo u ostatak delegacije prelistavajući ima li dovoljno onih koji će
Aliju sputati da ne pogriješi. Nekada o ovome toliko žustro raspravljamo, i
tako daleko odemo, da ja u samoći kontam da nije lahko ni onima u delegaciji.
Ali ostajem pri tome da ključni čovjek ne mora, niti je Alija.
Pa, bez obzira na krvave međubošnjačke sukobe u
Krajini, naše Armije i Abdićevih izroda, kontam kako je Božja bila da se taj
Abdić oturi, da na njegovo mjesto dođe Nijaz Duraković. Tada sebi kažem da je Bogić
svoje već obavio, a da je ova, svjetska politika ipak Nijazova briga. Znajući da
je on tamo uvjeren sam kako ti svjetski pregovarači, ma koliko da navijaju za
„vatikansku“ Hrvatsku, i ma koliko da im se po glavi vrzma da je „balkanski
problem“ najlakše prelomiti preko bosanskih brda i ravnica, i kostiju, imaju
dostojnog pregovarača, koji će im dati do znanja da su skliske naše litice,
duboke naše rijeke, i da je na našim kostima nekada bilo i krvi i mesa, i
ponosa i prkosa!
***
Kao i ja, i svaki drugi borac i ova teška
razmišljanja, sumnje, na kraju nekako svede u tu ravan, da su sve samo sumnje,
da neće ići niže, dublje od toga.
Vjerovali smo u sebe na početku rata, vjerujemo i
sada, valjda još i više. Kažu, najbitnije je vjerovati. Vjera podiže moral, a
moral je preduslov svakom uspjehu.
Ženeva,
mjesto gdje su vođeni dugi pregovori
