13 Jul 2019

38 Skliske su naše litice

Moj' dimije, na zlo udarile,
na zle muke, na momačke ruke.

Šta je selu, pa je vika na me
što je dragi noćio uzame.

Zelen ora' rodio kraj mora,
što se voli to se ljubit mora!



                                 
Fizička izmorenost se da podnositi. Ne smeta mi sam trčati do osmatračnice, dočim mi je teško gore boraviti sam. U vrijeme kad nam oruđa šute.
I ne bunim se, razumijem zašto su svi koji su trebali navoditi to prestali. Četnički pješadijski napadi su pojačali pa naša pješadija nema vremena za to. Brigadna osmatračnica koju je Mido postavio pokrivala je raniji dio, odnosno onaj koji Mekićevi još gađaju. Divizijska, kao i Korpusna, imaju neke bitnije linije, i bitnije artiljerije.


Navikao sam, i u kondiciji. Snaga dolazi i iz činjenice kako ponovo nismo fulili s odabirom položaja, odnosno i priručne osmatračnice. Koja jeste na vjetrometini, do koje moram dolaziti prirodnim, i dobrodošlim usjekom. I za koju je najvažnije da četnici za nju ne znaju. No kako je blizu našeg položaja postoji opasnost da tražeći njega prospu koju na taj brežuljak. Ali svaka naša dobro ispaljena mina je i olakšanje mome navođenju, daje i da zanemarujem tu opasnost. Naravno, bez potrebe da se na osmatranju zadržavam i kada imamo pauzu u gađanju. A kako je dolje Edin Barlov kao računač to neopterećeno mogu protrčavati niže, drugom položaju. Kanasti.

                               ***
Četiri duga dana, provedena u stalnome trčanju, odmaranju osmatranjem ili igranjem kanaste, završavaju se.
Ponovo se pitam zašto nam je ovo trebalo kada smo već mogli biti znatno naprijed. Optimizam zbog naše brojnosti umanjuje se sa svakim danom koji prođe. Neka slutnja se uvlači među nas.
Slutnja, najprostija riječ kojom opisujemo ono što osjećamo, o čemu pričamo. Naša prethodna ofanziva bila je u osnovi, barem smo mi tako zaključili, podrška Goraždu. Koje se konačno i odbranilo.
Još nam u ušima zvone riječi reportera Mustafe Kurtovića koji je nekoliko puta govorio da se moguće posljednji put javlja. Koliko god bilo da je možda i preuveličavao, dovoljno je bio ozbiljan.
Stoga smo na tu našu ofanzivu gledali s duplom dozom morala. Moral je rastao i tokom prvog vojnog uključenja snaga UN, bombardiranja vojnih ciljeva, artiljerijskih položaja četnika. Oglušivali su se četnici, na koncu popustili, povukli tešku artiljeriju podalje od Goražda. Je li to morao biti znak da mi zastanemo, da li je to neki svjetski ustupak četnicima, zauzvrat zbog popuštanja pred Goraždem?
Da li Svijet uporno i iznova niveliše nas i četnike, branioce i agresore, nastojeći da ovu agresiju do kraja preimenuje u građanski rat? Da li je ovo potvrda da su rat mogli zaustaviti odmah ali da su željeli drukčiji ishod? Za šta su im bile nužne ratne operacije, uključujući i one svedene na četničko ubijanje civila!?
Znaju li da povlačenje haubica i tenkova od Goražda znači njihovo primicanje Sarajevu? Čekaju li da izgubimo te naše enklave, da nas svedu na kompaktnu, ali malu teritoriju, pa da onda sve zaustave...
Još se po radiju priča o dešavanjima u Hrvatskoj. Tamo su „srpske teritorije“ bile zaštićene, i enklave, ona u Slavoniji je pala, ili su je Hrvati oslobodili, čeka li i Knin ista sudbina? I ako je tako, je li to neki dogovor, je li i našim enklavama namijenjeno isto!?
Da li je na pomolu nagrada Hrvatskoj, njena pobjeda, kompromis Srbiji, rekao bih remi, i kazna, nepravda nama, naš poraz?
Sva ova pitanja dolaze sama, u trenutcima kada se mozak osili da razmišlja o stvarima koje su mu nejasne, podsvjesno se pripremajući da ih nikada neće do kraja ni spoznati. Tako je jasno zašto toliko volimo kanastu, ili jamb, ipak je i mozgu milije da se muči lakšim, nevažnim problemima.

                                 ***
Najnoviji, ne znam da iko od nas zna koji po redu, pregovori su u toku, crtaju se valjda i najnovije mape. Srbi ih kao energično odbijaju, mudri Hrvati su za, naši su možebiti još uvijek naivni, vide i prihvataju ono što je na prednjoj, ispisanoj strani, a ne vide ono na poleđini, što će naknadno biti otkucano. Dugo nisam ni vjerovao u mape, onda je došao Voljevac, pa ona priča o zamjeni Foče za Ključ. Zbog te priče sam povjerovao, ali maksimalno zamrzio pominjanje mapa. Skoro maksimalno, po jednim pregovorima Foča je trebala pripasti nama, i naći se u Tuzlanskom kantonu!? To mi se itekako dopadalo, toliko da sam opet prestao vjerovati u mape.
Sve nade i vjere nikada ne umiru. Čim je nogometna lopta počela da kotrlja rekao sam da počinjem vjerovati kako se kraj rata možda i nazire, jedino mi postaje mrsko dugo razmišljati s kakvim to sve krajem može biti. Ja u ovaj, prkosni i ponosni narod nikada nisam sumnjao, za razliku od političara koji ga kroz vijekove predvodiše. Što me tješi, uprkos njima, i svemu, ova zemlja opstaje, traje već hiljadu godina.
Ako smo mi Bošnjaci često, ili uvijek imali nesigurne, naivne vođe, barem nas Bog nije izdavao.
Naježim se svaki put kada se prisjetim sjednice Predsjedništva SFRJ neposredno pred početak ratnih sukoba, toga kako je glasao član s Kosova Sejdo Bajramović a kako naš bosanski Srbin Bogić Bogićević. Čuli smo da je Bogićević povremeno i sada bivao u našoj delegaciji, a kada bih se ja osjećao mirniji, siguran da nećemo prihvatiti ništa što će Bosnu podijeliti.
Sjećam se i prvih pregovaranja, tada sam kao i ostali razmišljao o temeljnoj ideji za koju se borimo, sve drugo mi je bilo strano. Čak i to o čemu se to ima pregovarati, kako se biraju i koliko su brojne delegacije a s obzirom na preovlađujuća razmišljanja da se samo po jedan, iz svake delegacije pita. Neke druge stvari su nam se morale početi pomalo odškrinjavati da bismo o svemu tome krenuli razmišljati dublje. Rekao bih, opet svako na svoj način. Još uvijek je najviše onih što jedino vjeruju Aliji, pola od njih strahuje da ga neko drugi od naših „ne prevesla“, međutim ima nas koji više gledamo u ostatak delegacije prelistavajući ima li dovoljno onih koji će Aliju sputati da ne pogriješi. Nekada o ovome toliko žustro raspravljamo, i tako daleko odemo, da ja u samoći kontam da nije lahko ni onima u delegaciji. Ali ostajem pri tome da ključni čovjek ne mora, niti je Alija.
Pa, bez obzira na krvave međubošnjačke sukobe u Krajini, naše Armije i Abdićevih izroda, kontam kako je Božja bila da se taj Abdić oturi, da na njegovo mjesto dođe Nijaz Duraković. Tada sebi kažem da je Bogić svoje već obavio, a da je ova, svjetska politika ipak Nijazova briga. Znajući da je on tamo uvjeren sam kako ti svjetski pregovarači, ma koliko da navijaju za „vatikansku“ Hrvatsku, i ma koliko da im se po glavi vrzma da je „balkanski problem“ najlakše prelomiti preko bosanskih brda i ravnica, i kostiju, imaju dostojnog pregovarača, koji će im dati do znanja da su skliske naše litice, duboke naše rijeke, i da je na našim kostima nekada bilo i krvi i mesa, i ponosa i prkosa!

                               ***
Kao i ja, i svaki drugi borac i ova teška razmišljanja, sumnje, na kraju nekako svede u tu ravan, da su sve samo sumnje, da neće ići niže, dublje od toga.

Vjerovali smo u sebe na početku rata, vjerujemo i sada, valjda još i više. Kažu, najbitnije je vjerovati. Vjera podiže moral, a moral je preduslov svakom uspjehu.


Ženeva, mjesto gdje su vođeni dugi pregovori
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...