Pod Mostarom tri
debela hlada,
da je više Lakišiću
jada.
Njega neće Silfitara
Džehva,
dok ne vidi šta će
dati dara.
Babi roba, a majci
robinju,
za dva brata dva bijela ata,
dvije seke dvije terli
dibe,
mladoj Džehvi behar
hanteriju.
Uzmiče se beže
Lakišiću:
„Imam roba, a imam robinju
„Imam roba, a imam robinju
imam ata za obadva brata,
imam dibe za obadvje
seke.
Ali nema behar
hanterije;
Sad behara nema ni u
cara,
a kamoli u mene
bećara.
Šta ću, jadan, od
života svoga!?“
Moral je visok, i mene nije iznenadilo, niti
povrijedilo kada mi je Mekić javio da Bešović traži da ispomognemo pješadince
na dva dana. Zamisao Bešovića je jednostavna i prilično korektna, nešto
ranjenih i bolesnih je upitnim dovelo angažovanje u dvije smjene, naša
dvodnevna ispomoć bi najvjerovatnije premostila tu prazninu, ispomoć koja
podrazumijeva da polovina nas ide gore, dok bi druga polovina maksimalnim
angažovanjem i dalje u cjelosti odgovarala našim redovnim zadatcima.
Mekić je uz pomoć komandira vatrenih vodova
napravio spisak većeg dijela te podrške, čeka se dopuna nas iz komandnog voda. S
velikom vjerovatnoćom je i Mekić mogao pogoditi spisak koji ću ja sačiniti.
Ali, da je ovaj zadatak došao neki drugi put. Danas sam nekog drukčijeg
raspoloženja, da imam ogledalo i sam bih procijenio kako sam jednostavno loše
volje. Je li tako ili nije, tek ne mogu tako prosto pojasniti ono što mi se
iznenada zavrtilo glavom.
Nisam odmah donio konačnu odluku. Mada nisam imao
ni mnogo vremena. Ali je i nekoliko minuta dovoljno.
Nije mi prvi put da se nalazim u sličnoj situaciji.
Razlika je što ranije najčešće uopšte nisam ni razmišljao, prihvatao sam onako
kako se naređuje. A zbog čega sam nerijetko kritikovan od ostalih. Neću sebi
priznati ali možebiti da me najviše zažuljao to što su sada oni lahko pristali.
Pri tome osjećam da u meni vide sukrivca, zvoni mi nekoliko puta ranije
ponovljeno „ne treba ih navikavati“.
Možda vidim i neku razliku između ranijih
siatuacija i ove. U kratkom razmišljanju prosuđujem kako sam tek sada u
mogućnosti da biram. Ne da izbjegnem izvršenje zadatka, nego da pokažem zašto
nije sasvim korektan.
Ovih dana ni mi nismo uživali, izmještanje
položaja, toliko prenešnog tereta, ukopavanja, uz sve smo jedva održavali
neophodnu koncentraciju za svoje redovne zadatke. I niko nam nije, niti smo od
koga mi tražili pomoć. Među nama nema niko ko nije zaslužio malo odmora. A ako
ga već nema, nije korektno bilo koga kažnjavati. Nakon svih napora odlazak na
pješadijsku liniju bi se doživljavao kao kazna. Kad nismo u poziciji izbjeći nepravdu,
možemo barem poći od sebe!
***
Kad sam spisak zgotovio trebalo je do Jakupa. Pritom
glumiti mirnoću, u čemu sam prilično nevješt, njegovom i oku i instinktu ne bi promicalo
da ću ipak obrazlagati svoj izbor.
Poštujući sve što Bešović cijeni kod nas,
uvažavajući trenutnu situaciju na ratištu, ipak nisam mogao ni preko ovih
svojih principa.
Ako pola moga voda mora na pješadijsku liniju,
opasniji zadatak, moje je da budem uz tu polovinu. Sem toga svakako da jedan od
komandira vodova treba da vodi tu grupu, skoro sam siguran da nijedan drugi
nisu bili raspoloženi za to.
Spisak sam dopunio kompletnim izviđačkim
odjeljenjem, te komandirom vezista, računače „štedeći“ u kompletu.
Cijenio sam i protok vremena. Nevješt jesam u
prikrivanju raspoloženja, ali vještiji s predočavanjem razloga. Zato je
najbolje dati i Jakupu par minuta da se pripremi. Spisak sam poslao po Harisu.
***
Zahtjev da idemo na pješadijsku liniju me nije
iznenadio i odmah po upućenom spisku sam stao s ličnim, i spremanjem dijela
voda.
I očekivao sam i iznenadilo me negodovanje Mekića
na spisak koji sam mu doturio. Tražio je da sebe skinem obrazlažući kako je
Bešović pripomenuo da uputimo one koji nisu ovdje neophodni. Odmahnuo sam
glavom rekavši i njemu ono čime sam se vodio pri sastavljanju spiska. Dodao sam
da ću ostati dosljedan čak i u slučaju da me on prekriži, odnosno da ću svakako
ići bez obzira kako oni taj moj postupak tretirali.
Nisam se obazirao ni na činjenicu da po neki put
ostavljam Mekića i druge komandire vodova da komentarišu moje izolovano,
drukčije razmišljanje. Jedino mi je bilo bitno da moji iz voda nisu bili
protiv, da su naprotiv podržavali me.
Pričali smo o tome čekajući Mekićev poziv. Koji
je kasnio.
***
Poziv je kasnio, a akšam se spuštao. Postalo je
jasno da nešto nije kako je bilo nagoviješteno. Na kraju dočekasmo sva objašnjenja.
Mekić najprije nije bio zadovoljan mojim stavom
ali se kroz razgovor s ostalima dosjetio da ga iskoristi. Prvobitni spisak je
prepravljen, sada su mu se na čelu nalazili Mekić, Omer Gradišić, ja i svi
ostali komandiri vodova, te i većina komandira odjeljenja.
Spreman je bio odbrusiti Bešoviću da nismo
nespremni za pješadijsku liniju ali da nas u tom slučaju ne zanima ono što će
se dešavati na artiljerijskom.
Nije bilo potrebe, Bešović je shvatio. Odustao je
od tako smišljenog ispomaganja pješadije. Možda se opredijelio za logističare,
diverzante, ili neku drugu prištapsku jedinicu. A koja ima manje domišljate
komandire.
Gvozno polje
