Došla Drina od brijega
do brijega,
draga moja,
od brijega do brijega!
Il od kiše, il od
bijela snijega?
Nit od kiše, nit od
bijela snijega, 23.jun 1995.
već od suza
Zvorničkije cura.
Bog ubio Zvorničkog
muhtara,
što otjera momke u
soldate
pa ostaše cure
neudate!
Sve ovo što se zadnjih par dana dešavalo na neki
je način ostavilo traga na mene. Umorio sam se od ničega. Nisam više siguran da
ima išta što ne mogu, a opet mi je sve postalo mrsko.
Preko volje se hvatam karte i računa, mrzi me
otići po hranu ili po vodu, ne igra mi se kanasta, noću mi se ne da spavati a
danju bih rado stalno ležao. Nije mi više stalo ni da često budem uz Hama,
nekako mi je nebitno i sve to što se oko nas dešava.
I tako, propustio sam direktno čuti još jednu
tužnu vijest. Okolnosti me, opet nisu zanimale.
Tek čuh da Abid Hajdarević tiho govori o Mehu
Mešiću. Tiho, i najbiranijim riječima.
Nekoliko sam sekundi slušao Abida, vidio i čuo
par uzdaha Fehima Gliba, i mogao sam bez riječi, bez obaveznog raspitivanja
znati šta se upravo desilo. Da li maloprije, prije sat vremena, nekad jutros,
možda još sinoć, sve to više uopšte nije važno.
***
Odvojih se, nađoh jedan brežuljčić uz kojeg se
udobno uslonih. Udobno, tek tako da umoru ne dam dalje na se. I da mogu mirno
zatvoriti oči, i opet razmišljati.
Pogibija Adila Kovačevića me je duboko potresla
ali sam negdje u duši još vrtio da je samo zarobljen, ili čak i da mu je samo
to pismo ostalo, ispalo u borbi. Dopuštao sam sebi da na vijest koju je
četnički radio javio gledam kao na nekakvu njihovu šalu, dosjetku, propagandu
kojoj svrhu ne bih sasvim bio kadar ni
da razumijem.
Pogibija Meha Mešića tjera da budem samo
ozbiljan.
Slušam Abida i Fehima, hoću i sam da se s
njihovom pričom složim, ali tako ćemo se sva trojica samo uklopiti u onu staru
po kojoj se o umrlima uvijek govori samo najbolje. Mi se uklapamo, da li i
Meho!?
***
Malo je nas koji smo gravitirali Brodu a da Meha
Mešića nismo poznavali, makar samo po imenu. Ja se sada usuđujem pomisliti da
smo ga mahom jedino tako i znali.
Da se razumijemo, naš kraj nije bio naročito
bogat, ali i u takvoj su se sredini uočavale razlike. U jednom opšte nebogatom
kraju Meho je pripadao tom nekom najdonjem sloju. Ko se je tada pitao zašto je
to tako...
Meho je rođen u porodici s mnogo djece. Stariji
je od mene desetak godina pa ne znam koliko mu je djetinjstvo bilo teško,
svjedokom sam kako nije bio od onih koji su se previše trudili da mu ikada bude
bolje. Što bi kazali, škola mu nije išla od ruke, a niti je bio takve fizičke
građe koja bi ga lakše svrstala u „neke“ radnike.
Dani su mu ličili jedan na drugi, provodio ih je
bukvalno dangubeći. Istina, katkad se dao vidjeti s cigaretom u ustima, ili s
flašom piva u ruci. Ipak, najčešće ga gledajući kako sjedi na stepeništu od
Fontane, najpoznatije kafane na Brodu, i čeka da se nešto samo od sebe desi,
vjerovatno da neko raspoložen naiđe i počasti ga tom cigaretom ili čak tom
flašom piva, mene je uvijek asocirao na nekoga na koga je Miladin Šobić mislio
dok je pisao svoju čuvenu „Sjedim sam na
trotoaru, prebijenu nemam paru, i čitam neke stare novine...“
Nisam se raspitivao šta je bilo s braćom mu i
ostatkom porodice, kada i otkud i kako se je samo on nama pridružio. Pokušavam
se natjerati da se nečega prisjetim, zvoni mi da sam nekad čuo kako su neki od
njih stradali, a vjerujem i da sam morao čuti i taj dio priče koji govori o
tome kako je on uspio izbjeći. Vremenom sam to posve smetnuo pa mi se sada
doima kao da je od prvoga dana tu. S nama.
Pa, manje-više svima s našega kraja početne ratne
sudbine su slične, svako je bio u svome selu ili mahali do nekog kobnog dana a
onda smo se preživjeli negdje priključivali onima koji su to ranije učinili.
Svaki novi je bio dobrodošao. Za bilo šta drugo se nije previše ni pitalo.
Bitno je da taj zna da drži pušku u rukama, ili da je makar od neke druge
koristi.
Meho je znao nositi i koristiti pušku, a koliko
je vješt ili hrabar kao da nije želio žuriti pokazati. Čini mi se da je
najprije prihvatio sve to što drugi o njemu misle, strpljivo čekajući vrijeme
kada će nam svima otkriti i ono što o njemu nismo znali.
Nije se nametao niti jednom društvu, draže mu je
bilo da ga vrijeme samo svrstava kamo pripada.
Pravljenje vodova koji imaju neki lokalni osnov,
uz činjenicu da je s područja Broda bio mali broj koji su bili tu, vremenom je
sve njih okretao manjem, našem selu, ali koje se brojčano uporno održavalo.
Mislim da je i to dijelom pomoglo da Meho izbrusi
sliku o sebi, po kojoj ćemo ga svi i pamtiti. Počeo je kao posljednji vojnik u
vodu, ali vojnik koji je prihvatao sve dobijene zadatke i izvršavao ih najbolje
što umije. Nije mu bilo teško stražariti cijelu noć kada je situacija tako
zahtijevala, ili ići po vodu i hranu, čistiti bajtu kada je na njega red.
Pedantan u drugome, pouzdan u prvome, od posljednjeg vojnika dolazi do jednakog
sa svima.
Ginulo se, bivalo ranjeno, bilo je i odlazaka iz
brigade, njenog napuštanja, konstantno smo bili prinuđeni da dopunjujemo
diverzantsku jedinicu, kao i da u pješadijske primamo nove koji su pristizali,
u takvoj su situaciji iskusniji borci morali preuzimati komandovanje
odjeljenjima i vodovima. Neki su bježali od te dodatne odgovornosti, neki su i
na to gledali kao i na svaki drugi ratni zadatak. Meho Mešić je bio od ovih
drugih. Brzo je preko komandira odjeljenja stigao do komandira voda.
Pitao sam jedne prilike kakav je kao komandir
voda. Rekli su mi - jedan od najboljih. Od svojih je vojnika tražio jednako,
ili manje nego što je sam radio kao
vojnik.
Kao vojnik je vodio računa o svome rovu, kao
komandir voda o svakome rovu koji njegov vod pokriva. A lično je uvijek bio na
onom koji je bio najistureniji.
Razmišljajući o Mehu, slušajući druge dok o njemu
govore, dođoh do rečenice kojom ću zaokružiti sve svoje trenutne dojmove. Meho
je bio takav komandir voda, takav borac, da iz njegovog voda niko nije mogao
poginuti prije njega.
