Da je meni u Sarajvo
doći,
da ja vidim mlade
Sarajlije.
Kako nose
đuzel-đeisije,
mor čakšire i gajtane
zlatne.
Džamadane i fermene
sjajne,
tramboloze, nože
okovane.
Na nožima zlaćane
jagluke,
na jagluke varaju
djevojke.
Tek nam postaje jasno da situaciju i nismo
razumijevali. Koliko god da smo žurili, da se nismo štedili, iznenađeni smo
pozivima da još požurimo.
I da imam vremena, teško da bih se sjetio kada
smo brže zaposijedali neki položaj. Zapravo smo se i sami jedva snalazili. Ovi
iz druge grupe, koji su nam pomagali, morali su trkom nazad. A i mi smo prvi
minobacač smjestili u prirodno pogodnu vrtačicu, da bi dvojica odmah mogli
djejstvovati iz njega. Oprezno, dok ostali adekvatnije pripreme, ukopaju drugi.
Barem do izražaja dolazi to da trenutno, kao nikad ne oskudijevamo u minama.
Ostalo što shvatamo, i što nam se kazuje, nije
tako povoljno. Prije našeg pokretanja, pokrenuta je i naša pješadija. Možda su
dolasci drugih jedinica ohrabrivali, nama sve izgledalo sporo i aljkavo, tek je
istina da se četnici sa svojom ofanzivom nisu šalili.
Ne bismo smjeli reći da smo iznenađeni, ipak smo
navikli na nešto drukčije. Dok nismo pokrenuti redovno smo slušali radio. U
jednoj rečenici sažeto, borbe su intenzivirane duž svih ratišta. Mjesta
sumnjama u laži nema, s obzirom da obje strane javljaju.
Nenaviknutost počiva na ranijim logikama, kad
jedni idemo negdje u ofanzivu, oni drugi na nekom drugom kraju pokrenu svoju, s
prvenstvenim ciljem rasterećivanja. Tako je počelo i sada, neke od elitnijih
jedinica iz našeg korpusa otišle su kao ispomoć u Krajinu. Ovdje je uslijedilo
grupisanje četnika, ali otud se ne vraćaju naši već se pominju neke tamošnje
jedinice. Žestoko je oko Goražda, u Hercegovini, na potezu Tuzla –
Srebrenica...
***
Tačno je da smo sada izbačeni nešto visočije, da
jasnije čujemo neprestano djejstvo njihove artiljerije, tačno je da s nikad
većim elanom i uzvraćamo, ipak su uši sada najviše uz ono što javlja
radio-stanica.
Na pješadijskoj liniji je pakleno. Toliko, da su
ovo dani kada mi i nije baš drago što glavnog vezistu Hama Pača držim uz sebe.
I kada je vijest da trebamo gađati ona kojoj se radujemo, dok strijepimo od
onih koje bi mogle javljati imena novih ranjenih, poginulih.
Hamo je tu, sa stanicom, ali znamo mi našeg
Majora, brigadni vezisti već rade na pružanju žice. Samo je pitanje koji će se od
njih četvorice prije mraka pojaviti, Sulejman ili Miralem Lojo, ili Senad
Pekas, ili čak i načelnik Senad Čankušić lično.
S Jakupom sam spontano dogovorio da je Hamo i
ovaj put uz mene, što i nisam morao posebno obrazlagati činjenicom da je naš
položaj gornji. Ali je baš ta činjenica uticala da popustim u vezi druge
zajedničke tačke.
Osmatračnica koju je Jakup koristio našla se
odmah poiznad ovog novog položaja, sve što je rekao silazeći s nje bilo je i
više nego logično. Nema potrebe da smo obojica gore, bliži sam, uz mene je i
veza...
Prije nego se složim, i prihvatim da će to u
nastavku biti moja obaveza, sjetih se da situaciju iskoristim za nešto nebitno.
- Nemaš brige, ali imam jedan uslov! – smiješak uz
koji sam se Jakupu obratio potvrđivao je da nije ništa ozbiljno, ali ni nešto
što neće moći ispuniti.
- Kaži – uzvratio je smiješkom koji je protkan
radoznalošću.
- Kad ne bude djejstava, odnosno potrebe da budem
gore, da me uključite u onu vašu kanastu. Kad sam vas prošli put gledo
izgledala mi je glupo, ali nakon što mi je Hukara objasnio pravila, živo sam se
zagrijo da se oprobam.
- Taman ćeš nam i dobro doći – Jakup se nije
prestajao smiješiti – baš sam maloprije razmišljo o tome, Lutvo je ostao bez
partnera...
Volim sve društvene igre, i šah i jamb, ali i sve
s kartama, i to više one koje nisu kockarske. Negdje sam bolji, negdje slabiji
kao u remiju.
Kanasta mi je do kraja prošle smjene bila
nepoznata, a kako je naoči ličila remiju to me nije odmah dojmila. Ipak se
osjećaj mijenjao, prateći kako u njoj uživaju ovi što je igraju, padao sam pod
njenu čarobnost, sve više uvjeren da ona postoji, podsvjesno i sve
nestrpljivljiviji da je i praktično doživim. Dodatan uticaj je dolazio od
činjenice da su je prihvatili oni inteligentniji, ma koliko naoči, na prvo gledanje
i meni samome izgledala glupa. Na koncu se poklopilo i to što ih je svega osmorica
znalo ili naučilo, te da je Ešref od ove smjene ponovo s pješadincima.
***
Jedan dan smo parirali četnicima granatama, što
je već značilo da ćemo naredni biti umjereniji. Svi drugi su jučerašnji dan
iskoristili da se odmore, dok ja to sebi nisam dozvoljavao.
Prva partija kanaste je potvrdila da se ništa ne
da riječima opisati kao što lični doživljaj to može. Prije nego ćemo mi uskočiti
Lutvo mi je održao kratki „kurs“ o potrebnom razumijevanju, saradnji partnera,
s obzirom da tokom same igre to nije dozvoljeno. Što sam razumio, dok me je
bunilo upozorenje da se ostali toga ne pridržavaju.
Ima stvari u kojima se ja s Lutvom razlikujem,
ali su se u ovoj igri naša razmišljanja u cjelosti poklapala. Sve što mi je
predočio i razumio sam i prihvatio, iza čega će potrajati zbunjenost da postoji
potreba naknadnog dogovaranja. Do trenutka kada ću i lično vidjeti da su
nasuprot druga tri para, s nekim svojim, drukčijim filozofijama.
To i jeste razlog da prvi dan svoga druženja s
kanastom neću pamtiti ni po pobjedama, ni po uzbuđenjima koja su donosili
preokreti.
Najsimpatičniji momenat bit će mi kada smo Lutvo
i ja skužili kako Omer Gradišić išareti nešto Edinu Hukari. Mi se sličnim
trikovima nismo služili jer nismo imali potrebe, odmah smo našli zajednička pravila
- po kojima smo igrali, a nije nas toliko čudilo prisustvo došaptavanja ostalih,
ali je bitan fakat da je Omer Gradišić najpošteniji među nama. Izgleda da
kanasta ima moć i da na takve ljude utiče! Do te mjere da se kod Omera pojavilo
rumenilo na licu, zbog kojeg je i nama bilo neprijatno!
Omer je čovjek kome niko nema šta zamjeriti,
gledali smo na njega kao na nastavnika matematike kojeg jeste bio glas nešto
strožijeg, ali više zbog samog predmeta a ne njegove opšte ličnosti. Omer je
čovjek za kojeg smo se usuđivali reći da je i u vjeri umjeren, i u tome
uspijeva naći balans između normalnih ljudi i luda vremena.
Pedantnost u kojoj je prednjačio bila je
nenaporna, i sve što je radio bilo je unutar svih prihvatljivih granica. Nije
bilo zlobe, prigovaranja na nešto slobodnije ponašanje nas ostalih, u
potpunosti je pokazivao tolerantnost prema tim nekim nehajnim manirima, valjda
i na taj način potvrđujući da je jedan od nas, gdje se i trudimo svakog
prihvatati onakav kakav je.
Kao vjernik mrzio je kocku, ali je kao čovjek
volio zabavu. U šta spadaju i društvene igre. Redovan je bio i u jambu. U igri
u kojoj se teško ko može od ostalih razlikovati, ali je ovo takvo vrijeme da i
sitnice pokazuju velike razlike. Tako će jedna anegdota možda ponajbolje
opisati smirenog, i dobroćudnog Omera.
Kad ne bude puno djejstava, puno je vremena za
jamb. A Treskavica nije mjesto gdje se lahko snalaziti za teke, za papir na
kojem bi se pisalo. Omoti od kutija cigareta su skoro idealni, jedan je taman za
jednu partiju jamba. Omer nije pušio, ali dok smo mi nemarno bacali ispušene kutije,
on se nije libio šetati logorom i kupiti ih. Malo nas je bivalo stid zaiskati od
njega, ali njega bi više bilo da nam ne da. Makar nas pritom i malo narezilio, s
pravom naravno.
To je bio Omer Gradišić, posljednji čovjek za kojeg
bi iko posumnjao da će bilo kako, pa i spontano varati na kartama. Ali to je i kanasta,
i ta njena neopisiva moć. Mogli smo mu se čuditi, ne i zamjeriti mu.
Nije ni osmatračnica blizu koliko se na prvi mah doimala.
Tako da se ne mogoh čuditi mojima, zato što su se oni čudili meni. Što cio dan
trčim gore-dolje, zbog kanaste!
