Zapjevala bulbul
ptica, misli zora je,
u Fatime na pendžeru,
misli doma je!
„Ustaj, Fato, ustaj,
zlato, spremaj darove!“
„Ja sam luda, ja sam
mlada, ja nemam dara!“
„Kad si luda, kad si
mlada, što se udaješ?“
„Mene majka ludu dala,
nisam ni znala!“
„Kad mi babo svilu
rezo, mišljah Bajram je;
kad mi majka kose
češlja, mislim petak je;
kad mi prsten
natakoše, mislim šala je;
kad me svati povedoše,
mislim tetki ću!
Kad uniđe svekar-babo,
mislim otac mi;
kad uniđe svekrvica,
mislim majka je;
kad uniđe đuvegija,
mislim komšija!“
Nakon što smo propratili diverzante, uz onu
šaljivu poruku „da nam čuvaju Nermina“, naizgled smo se ponašali normalno.
Barem se meni tako činilo. Činilo, jer se ne sjećam da sam nekada bio u sličnoj
situaciji. A zamišljao sam upravo ovako, kako je bilo prvih pola sata.
Onda su i misli i pogledi krenuli da lutaju.
Najprije Jakupovi, Mirsovi, Lutvovi, Asima Kokića i Raska Šukala, onih koji su
više vremena provodili s njim, koji su ga gledali kao mlađeg brata, o kojem je
potrebno voditi brigu. Potom sam stigao vidjeti i da se Haris dao zamisliti.
Ja sam još uvijek miran, uglavnom tek loveći
njihove reakcije. Ako su oni hvatali moje, mislim da im nije promicalo da se
držim komotno, da uživam što ovo prolazi bez mene. A kada sam se prvi put
zamislio bilo je s uzdahom, ne za Nerminom već nad pitanjem je li slično bilo i
kada se u ovakve akcije ispraćalo Seada i mene. Sead je još mlađi pa ga ja
nisam gledao tako, jer da jesam ne bih ga toliko puta vodio sa sobom!
Narednih pola sata prođe brže, tada se misli
krenuše pretvarati u riječi. Od onih jednostavnih „dokle li su stigli“, do
komplikovanijih s nagađanjima šta ih sve sutra možebiti čeka. U početku mi je sve
bilo neobično, gdje sam se trudio pobjeći izreći kako miriše na slutnju, da bih
vremenom predavao se osjećaju kako je ovo zapravo uobičajeno samo što ja to
kušam prvi put. Računah da ću s tim zaključkom i brzo uroniti u san, te da će
jutro svanuti kakvo priželjkujemo.
Tjerao sam se da zaspim. Nije išlo odmah. Dugo u
noć sam mislima bio uz Nermina.
Prevrnuo bih se svaki put kad bi mi se učinilo
kako osjećam da baš u tom trenutku Nermin razmišlja o meni. Prevrnuo, jer je
taj osjećaj govorio kako me ne pominje u dobru. Naporno mu je, a ja sam kriv.
Da bih se natjerao zaspati i slagao sam sebe
nekoliko puta, da bih kao više volio da sam sada ja na Nerminovom mjestu. A ne
znam kada su oni savladali sve napore, stigli na odredište, znam da je bilo
blizu svanuća kada sam se ja umirio.
***
Ne sjećam se da se još neko sem mene noćas trzao,
nemam vremena pitati. Krenulo je.
Lagao sam sebe sinoć, svaku je pucnjavu ljepše
slušati iz daljine. Znajući da su je naši počeli samo olakšava buđenje.
Ništa više nema neobično. Tek što su prvi rafali
stali mi smo svi bili vani. Još je dovoljno mračno da se nečija nenaspavanost
ne da primijeti, svanulo je toliko da se bez greške prihvaćamo svako svog
dijela posla koji nas očekuje.
Spremni smo dočekali svanuće, i naš napad. Još spremniji
na pozive nama upućene, kao i vijesti da će napad uspjeti.
Bilo mi je drago motorolom biti na vezi s
Nerminom. Koji je kao negdje usput bacio onaj strah s kojim je krenuo.
Govorio je o tome kako je od diverzanata odlično
prihvaćen, da je i ponosan i sretan što je barem jednom dio te, odabrane
družine. Baš tako, družine. Cijelim putem su zračili hrabrošću, vjerom da će
sve ići kako su planirali. Samim time im njegova puška nije ni potrebna, on će
biti s manjom grupicom koja će čuvati odstupnicu. I koja se ostatku pridružila
pošto su četnici „otpuhani“.
Svjestan je da se četnici ne mire lahko s porazom
i da su očekivano odmah uzvratili. Tu je došao red na njega, i nas.
***
Nermin je dobro vodio naše gađanje. Bio je uz
Nedžiba koji je uglavnom birao ciljeve, dok je Nermin vršio korekturu.
Mene je fasciniravala preciznost koju je
ispoljavao. I dovoljno brzo, ali vjerujem i sasvim precizno je navodio našu
vatru. Ako mu oko govori da je mina pala između sto trideset i sto četrdeset metara
od cilja, nije se sekunde libio da da korekturu od sto trideset pet metara.
Mi smo se samo uklapali, uglavnom je sve stajalo
na toj prvoj korekturi, poslije je išlo samo ono: „Ponovi!“
***
Dan je odmicao, Nermin i ja smo već istrošili
opštu priču, čujemo se samo kada se javi novi cilj. A i to ide rjeđe, četnici
lagano odustaju od automatskog povraćanja izgubljenih rovova. Još jedino
uzvraćaju svojom artiljerijom, a tu smo mi opet beskorisni. Povremeno se
oglašavaju samo haubičari.
Mi se na položaju sve više vezujemo za žičnu
vezu, pratimo informacije s drugih pravaca napada, pokušavamo sumirati koliko
se uspjelo s akcijom, da li će se već sljedećeg jutra moći nastaviti, slijedi
li nama dugoočekivano pomjeranje s ovih položaja.
Zaključci se smjenjuju. Nisu sve vijesti
najpovoljnije, po svemu sudeći ostajemo mi još ovdje. Akcija će valjda biti
nastavljena, ali tamo gdje se danas nije uspjelo.
Jakup nije od onih koji imaju običaj ispoljavati loše
slutnje, ipak pokazuje kako bolje od mene razumije taj teren tamo. Dugo je proučavao
kartu i objašnjava zašto su četnici izveli zadnje manevre. Kosa koju su naši jutros
uzeli zavisna je od onih koje nisu uzete. S nje nam naprijed nije, a ostati još
jedan dan na njoj značilo bi istrpiti još žešće artiljerijske napade. A taj ko jutros
nije uspio, može li mu se vjerovati za sutra!?
I klimamo i vrtimo glavom, pričamo o tome kako je
sreća u nesreći što su drugi zatajili, ali da uprkos tome među našima nije bilo,
ili barem vezom nije saopšteno, nikakvih gubitaka. Vrtimo glavom jer se približava
noć puno neizvjesnija od prethodne.
***
Naša priča, nagađanja bivaju prekinuta viješću da
je jedan teški četnički projektil ipak „dolutao“ do naših diverzanata. Taj
projektil je rezultirao jednim našim ranjenim. Teže.
Prije nego će ime biti rečeno kroz mene je neka
zebnja prostrujala brzinom toga projektila.
U sekundi sam pokušao razumjeti i onaj Nerminov
strah, i neiskrenost, pa i tu naglu, pozitivnu promjenu raspoloženja. Između
toliko diverzanata njemu bi suđeno da imadne najmanje sreće...
Trokun vrelo, s okolinom
