Čarne oči da ne bi
gledale,
sve gledaste, danas ne
vidjeste!
Gdje mi dragi pokraj
dvora prođe
i provede konja
riđanoga.
I na konju brata
rođenoga,
rođenoga, malo
ranjenoga.
Nit od puške, ni od
oštra noža,
već od kletog srca
djevojačkog!
S obzirom da su četnička granatiranja nastavljena,
a čujemo kako ponovo udaraju i pješadijom, čak i kada naša oruđa miruju mi smo
na okupu, uz vezu. Nakon vijesti o ranjavanju Nermina spremno smo prihvatili
obavezu ispomaganja pri izvlačenju.
Mekić je tražio osam dobrovoljaca koje ćemo odmah
uputiti. S našega položaja ćemo dati četvoricu.
Postoje druge okolnosti kada se izbor odvija
sporije, kada se dopušta rasprava, sagledavanje i nekih sporednih aspekata,
ipak su ovo situacije kada se gledaju samo dvije činjenice, da su to momci koji
nisu najneophodniji trenutno, kao i da su vrjedniji. Tu i inače protivljenja
nema, i uvijek se javi više nego je traženo. Tada je izbor lahko i načiniti,
mogu reći da se sam pravi.
Znamo se dovoljno i dugo i dobro, pomoći ranjeniku
je nešto što nikome ne može biti mrsko, gledajući se između sebe uvijek
odaberemo najspremnije, niko ne dopušta da neko umormiji ide ili da odmorniji
izostane.
***
Osmorica su se brzo izdvojila, još brže smo ih
ispratili, samo sa željom da Hanjalić bude dobro te da se odmah po završetku
vrate kako bismo ako ustreba mogli uputiti i drugu grupu. Misli nam nisu bile
stalno s njima, znamo da su krenuli u susret ovima koji Hanjalića već nose a ne
znamo gdje će se i sresti.
Misli su nam duž cijelog ratišta. Sve se nekako
izmiješalo, iskomplikovalo, vijesti se prepliću, situacija konstantno
nepotpuna, nejasna. Na nekim pravcima četnici i dalje vrše i pješadijske
napade, na drugima to mi pokušavamo, nešto je palo, nešto smo uzeli...
Spremni smo da imamo besanu noć. Znamo da nećemo
biti angažovani osim ako to ne bude nužno. Ali baš to ne znamo, da li će dalji
razvoj situacije ići u takvome pravcu.
***
Vijest koja nas je s jutrom budne probudila bila
je drukčijeg sadržaja. Onog koji najmanje želimo.
Pominje se novi ranjeni. Normalno da nas odmah
zanima koje je jačine rana. Tješi informacija da nije teža, iako to uzimamo s
rezervom s obzirom da su pomenuli da je u pitanju nagazna mina. To da pokoji
sretnik pri stajanju na nagaznu minu ne ostane bez kompletnog stopala se dešava
ali ne baš često.
Nagazna mina je ono što je ponajprije moglo
zadesiti one koji su nosili ranjenika. To je razlog da sam insistirao da Hamo
Pačo čimprije dođe do imena.
Nismo dugo čekali. Pačo je dešifrovao,
obavijestio nas kako se radi o Barlovu.
Uzdahnuo sam. Poslije Hanjalića, i drugi s moga
položaja. Peh, baksuzluk, nesreća, sudbina.
Dolazi mi da krenem prema njima. Ne mogu da
iščekam potvrde da se radi o ne toliko teškim ranama. Za Hanjalića je manje
sigurno, rečeno je samo da nije život u opasnosti. Za Ramiza Barlova
informacija je sumnjiva. Da li je mogao biti toliki baksuz da baš on nagazi na
minu, i toliki sretnik da tom prilikom ostane samo bez dijela stopala!?
Razmišljam o Hanjaliću i Ramizu, prisjećam se ne
toliko čestih i dugih druženja s obojicom, sabiram u glavi osobine koje su mi
se kod njih dopadale, potiskujem one koje donekle i nisu. Ne znam ni da li
nešto slutim, da li osjećam, jednostavno samo mi se pravi neka zbrka u mislima.
Skoro da sam poželio da konačno zatraže da gađamo,
da to bude način da ubrzam vrijeme.
***
Doručak smo polusvjesno odgađali, kao da je
svakog bilo stid i pomenuti ga. Ili smo se baš pribojavali da nam „ne
prisjedne“, odnosno da nam ne bude naglo prekinut. Što će se zapravo i
dogoditi.
Koji su bili najvisočiji i prvi primijetili
uzbunili su ostale. Svi istrčasmo na obližnju kosu da dopratimo povratak grupe
koja je pomagala u nošenju Hanjalića. Ovi su ih odmah i izbrojali, mi smo samo
mogli potvrditi, dolinom je stizalo njih - svih osam.
Nisam čekao da se razdvoje, skupa s Harisom
Gagulom sam trčao donjem položaju.
Stigli smo kada i oni. Prethodno sam već
prepoznao Ramiza Barlova, u međuvremenu je Hamo imao informaciju da nije on
ranjen već rođak mu Fadil.
Tek sad sam se potpuno sudarao sa zbrkanim
mislima. No najprije sam se pridružio u pojašnjenju Hanjalićeve rane. Nije u
životnoj opasnosti, i to je jedina ranija istina. Da se radi o lakšoj rani
govoriti se može samo prilikom upoređivanja s nekim drugim.
Hanjalić je ranjen u nogu, i to tako da je noga u
pitanju. Za sada se samo radi o optimističnim predviđanjima ljekara da su sve
tetive sačuvane, da amputacije neće biti. To što predviđaju i skori oporavak,
brzo stajanje na svoje noge i povratak u jedinicu više je djelovalo kao riječi
koje su Hanjalića trebale tješiti. Pričaju o jaucima, bolovima koje nije mogao
skrivati, trpiti. U tome su tražili onu nit koja bi podebljala optimizam
ljekara, nasuprot strahu koji je mlađahni Nermin pokazivao.
Zamišljao sam sada sve to malo drugačije, pa opet
s nimalo sigurnim viđenjem. Ne vjerujem ni da bih više znao da sam i ja bio s
njima. Kada sam čuo kako je čekajući daljnji transport ladom, pa helikopterom,
a opraštajući se od ovih što su ga donijeli do Baletinih voda nezaboravio pozdraviti
sve nas, izdvajajući posebno mene, shvatio sam da je i bolje što nisam bio.
Ako nisam i dalje bio načisto s prirodom njegove
rane znao sam da u tim njegovim pozdravima ima ironije. Znam da je i to iz
bolova, iz straha, ali me svejedno dotiče. Dotiče tako da ne želim, nemam prava
da se ljutim, nemam namjere, niti potrebe da se pravdam.
Ostaje mi da više od drugih želim da Nerminov
oporavak bude što uspješniji i brži, da se skoro ponovo sretnemo, da me upita
kako je on određen da ode na ovaj zadatak. Ili, neće ni pitati. Oporavit će se,
shvatiti da je sve samo sudbina. Koja je mogla biti i gora...
***
Ostajem u donjem logoru, uz kanastu. Prvu partiju
u kojoj mi rezultat uopšte nije bitan. Čekam samo bliže informacije vezane za
Fadila Barlova.
Ramiz je borac s moga položaja i time sam
„opravdavao“ svoju neumjesnu upadicu kako je dobro što je ranjen Fadil a ne on.
Pazio sam pred kim ću to izreći, pa opet su se Abid Hajdarević i Fehim Glibo
trznuli. Ali su i otćutali, valjda prepoznavši da mi glas nije ozbiljan. A ni
oni, niti iko može ozbiljnije tumačiti takve reakcije, spontane su, a što je
spontano i prirodno je.
Prisjetih se, ma koliko nerado, sličnog iz
Voljevca. Kada je stigla vijest da je Dževad poginuo moje misli su odmah
dohvatile rođaka mi. Tada je Šeks osjećajući to dodao da se radi o Dževadu
Muhoviću, ne zlonamjerno izvlačeći iz mene taj drugi, refleks kojeg se eto
nerado prisjetih.
Sada sam se još prisjetio i Fadilove primjedbe
kako ne može gledati dok gazim mimo obilježenog minskog polja, te da će mi
pomoći ukoliko stanem na minu. Pomoći tako što će mi „prekratiti muke“. Taj
događaj zapravo potire ovu moju ironiju.
Koju ću mu dakako ispričati kada ga vidim.
Siguran sam da se neće ljutiti.
Kao što sam siguran kako mu je barem jednom već
prošlo kroz glavu to što je meni onda kazao.
***
Vjerujem da će se i sam šaliti u vezi svega.
Vjerujem, sada kada je Hamo potvrdio da bar njemu noga nije u pitanju.
Laknulo mi je. Teško je u ratu nekoga izdvajati,
svi smo veliki prijatelji. Moje bratstvo sa Seadom Pezom je jedna čisto ratna
priča, moje jaranstvo s Fadilom traje odprije. Sličnost u nekim pogledima je
stvorila bliskost, vezanost, stalno ništeći različitosti koje se povremeno
pojavljuju. Da su ta povremena neslaganja samo trenutna pokazuje se upravo u
ovakvim situacijama.
Iako sam glasno kazao kako mi je drago što je
Fadil ranjen a ne Ramiz, koji me bolje poznaju znali su i da tako ne mislim.
Htio sam vjerovati da je istina da je
lakše ranjen ali sam jedva čekao da ga lično vidim, da to i od njega čujem. Ne
mogu ga zamisliti bez noge, teškog invalida, ježim se prisjećajući kako smo
obojica često baš to isticali - da bi više voljeli poginuti nego ostatak života
ispatiti.
Htio ne htio misli su mi sve vrijeme s Fadilom.
Pokušavam sve zajedničke trenutke izlistati, osmjehnuti se svakom pozitivnom,
osmjehnuti se i onima koji su imali primjese negativnog, stalno želeći da se
zajedničkih događaja dogodi još mnogo, dakako opet bilo i jednih i drugih.
Sjedim pored Ramiza i Fehima Gliba, i njima
prvima prenesoh ono što mi slučajno proleće glavom:
- I Fadil nam stade na minu... E pa, zar nije to
neki dokaz koja je on ćuptelija. Stao na paštetu, i vele da nije ostao bez noge.
On nije bio kail da ko čovjek ni nogu izgubi! Vazdi sam ja govorio da on nije ko
ostali ljudi...
Nikoline
stijene
