Eto doli jezerce
vodica,
kraj jezera zelena
travica,
u travici jagode
maline.
Čuvala ih divojka
Duvanjka.
U ruci joj zlaćana
maštrafa,
u maštrafi jezerce
vodica.
Otud jaši mlad junak
na konju,
pa govori mlad junak
na konju:
„Oj, Boga ti, divojko Duvanjko,
„Oj, Boga ti, divojko Duvanjko,
beru li se jagode
maline?
Pije li se jezrce
vodica?
Ljubi li se divojka
Duvanjka?“
„Ajd otalen, mlad
junak na konju!
Za te nisu jagode
maline,
za te nije jezerce
vodica,
nit je za te divojka
Duvanjka!
Ovo zlato drugom
obećato,
ona ima dragana
Ivana.“
Kiša se je jučer ispadala. Kao da je nebo ukazivalo da je odmor potreban
svima. Međutim, takvi predasi su i najave još oštrijih bitki.
Četnici
su se baš naljutili. Nisu ni oni više prebogati s minama ali danas su riješili
da ih ne štede. Tuku po svim čukama i našim položajima. A i to ima svoje
predskazanje, oni su pripremili nove pješadijske napade.
Svjesno ili ne, to kod nas mijenja planove. Bili
smo nestrpljivi, željeli novo pomjeranje položaja, ipak nismo radi viješću da
to ide na drugu stranu. Iako su upute jasne, položaj treba brzo i privremeno
zaposjesti, pomoći u odbrani dijela gdje se očekuju najžešći napadi
neprijatelja, gdje je naša pješadija već prebačena.
Svi događaji imaju neke logične slijedove. Javlja
se i potreba za još jednom, novom osmatračnicom s obzirom da sad imamo ciljeve
koje s ove ne vidimo.
Da je situacija ozbiljnija nego se s vedrim
jutrom činila potvrda dolazi zbog činjenice da uobičajenog izviđanja neće biti. Ni za ovaj novi položaj, ni za osmatračnicu. Sve je to već urađeno, Major
je poslao koordinate, uz kratak komentar da i jedno i drugo je zadovoljavajuće,
da idealnije ne postoji.
To kako je naša Komanda reagovala naložilo je i
nama da žurimo, spontano se dijelimo, raspoređujemo zaduženja. Novi zadatak,
očekivano odgovorniji od trenutnog podržava da Jakup predvodi grupu koja ide.
Omer će ostati ovdje, Lutvo priprema svoje poslužioce za ne dug ali izvjesno
naporan put, Edin Barlov će računati na tom novom položaju, brži je i mlađi od
Omera...
Nisam ni pitan, ali se apsolutno slažem što je
taj zadatak povjeren Edinu. Logičnijim se nametao jedan drugi raspored, ipak je
Jakup neko ko uvijek zna šta i zašto radi!
Osmatračnica postaje briga moja i Seada Peza. Toliko
je Jakup saopštio, a svi smo sve razumjeli.
Nekoliko minuta prije ostalih nas dvojica već
krećemo. U potrazi za mjestom koje mi na karti ne djelova kakvim ga je Major
predstavljao, ali koje ne bi trebalo biti predaleko. Tek kada stignem
provjeriću hoće li se do njega s tog novog položaja moći fino razvući kabal, i
što je bitnije koliko pruža dobre vidike, kao i bezbjednost.
Nova osmatračnica mora ispunjavati jedan dodatni
uslov, ono što je zapravo presudilo da Sead i ja ponovo, makar i privremeno,
negdje odlazimo kao tandem. U području gdje smo upućeni moramo pronaći dio gdje
ćemo moći fino namjestiti novi izviđački uređaj koji je nedavno stigao u brigadu
i koji ćemo, evo i prvi put koristiti. Bio je poznat pod popularnim imenom
„rogonja“, ja sam se s njim već susretao u bivšoj vojsci tako da su mi i
rukovanje i njegove pozitivne odlike bile poznate. Zapravo se radilo o uređaju
koji je funkcionisao po principu teleskopa. Naravno da je bio u zelenoj
maskirnoj boji, a popularno ime duguje tome što je bio sačinjen od dva okulara
koja su se mogla podešavati, odnosno prilagođavati prirodi, no u nekom osnovnom
položaju su ličili na rogove neke egzotične zelene životinje.
Jakup je znao da je osmatračnica mjesto gdje bi
on trebao da je, ali se ratnici od vojnika razlikuju po tome što kod ratnika
formacijske dužnosti ostaju na papiru kad okolnosti traže, i dopuštaju određen
promjene. I nije rogonja prekomplikovan za rukovanje, ali zašto imalo
komplikovati. Nije težak za nošenje, dosta lakši od dijelova minobacača i mina,
mladi smo pa ćemo lahko savladati i uspon koji nas očekuje. Kako god, Sedo i ja
rado prihvatamo ovaj zadatak, tako da i ne razmišljamo o tome šta nas sve može
očekivati pri njegovu izvršenju.
Početno je uvjerenje da se sigurno ne bi
mijenjali s ovima na položajima. Pogotovo Sead, koji se je od momenta kada je
rogonja tu - prosto zaljubio u njega. Grijeh bi bio da je Jakup imalo mudrovao
s određivanjem koji će dvojac na osmatračnicu.
***
Putem smo morali proći pored malog jezerceta.
Gdje ćemo se, a kako smo u prednosti nad ostalima, ipak malo zadržati.
Sead je pogledao u bistro jezero i ostao
zadivljen životinjicama koje je prve ugledao. Pitao me je jesu li to vodene
zmije. Nisam mu mogao to potvrditi ali smo oba vidjeli da najviše liče na nešto
takvo.
Bilo ih je dvije-tri, pet-šest, čitavo jato.
Plivale su, kupale se, vrtile i praćakale. Uživale su u svome kutku prirode.
Nisu one ljudi, životinje su i znaju uživati u prirodi.
Gledao sam bistrinu jezera, u tišini se divio kamenju
koje se jasno razaznavalo njegovim dnom, pokušavao vidjeti još neke životinje.
Siguran sam da ih ima, samo su možda sad umirenije.
Istina, na drugom kraju jezerceta stalno je nešto
iskakivalo, izbacivalo se površini. Da li se radilo o nekoj drugoj vrsti ribe
ili o žabama, nečemu trećem, nemah sad vremena provjeravati.
Pružim pogled i po okolnoj šumici. Kakva ljepota,
priroda u jednom od svojih najljepših izdanja. Oni njeni, kako ih volimo
nazvati, netaknuti dijelovi. Sve bistro, sve čisto, sve sjaji. Listovi okolnog
drveća i sjaje i mirišu. I sjaje i mirišu prirodom.
Na trenutak se zadržavam na još jednoj činjenici.
U ovu udolicu do sada nije pala niti jedna jedina granata. Zato i jeste sve
ovako lijepo. Zato su i ova zmijolika bića onako umiljata, a lišće i mahovina
sijaju kao da su od zlata i srebra. Na dnu jezerceta je toliko bisera. Ne onih
pravih, ali prirodnih svakako.
Govorim Seadu kako ćemo se, čim ova trenutna
četnička ofanziva splasne, svakako povratiti ovdje. Provesti par opuštenih,
bogatih sati uživanja. Ne možemo i nećemo paliti roštilj, ali sjesti i ručati
konzervu hoćemo. Siguran sam kako će takav ručak biti slađi. Za miris prirode.
Miris lišen primjesa mirisa, bolje rečeno smrada metala, baruta, mina, sanduka,
punjenja.
I dok smo se peli uz kosinu više puta sam se
osvrtao jezercetu, dok god se dalo
vidjeti. Kad znaš da je nešto drago i lijepo to jasno vidiš i osjećaš i iz
daljine.
Crno
jezero, otočić
