„Hajde, dušo, da
ašikujemo!“
„Kako ćemo kad ne
umijemo?“
„Ja ću tebe naučiti,
dušo!“
„Kako ćeš me naučiti,
dušo?“
„Sjed preda me, pa
namiguj na me;
a ja ću se nasmijati
na te!“
Jedan smo položaj pomjerili, u rejon Ljeljena.
Fin plato, fino vrijeme, bez žurbe i većeg umaranja uređivali smo položaj. Bilo
je dovoljno vremena da međusobno pričamo, dijelimo s drugima neke prethodno
doživljene događaje. No, ni razgovarati se ne može stalno.
Ponekad se natjeram da razmišljam o sebi.
Nastojim zaviriti u oči ljudi koji me okružuju. Vjerujem kako se ne pretvaraju,
kako doista o meni imaju prisutno mišljenje. No, sigurno je da uvijek misle
samo na određenu, trenutno im zanimljivu osobinu.
Ako je vani ružno vrijeme, kiša ili mećava,
dakako da sam gledao kako da sve to podjednako osjećamo, prilikom odlazaka po
hranu, ili cijepanje drva. Isto sam radio i pri pravljenju rasporeda straža,
smjena. Pravilo nije važilo za neke zadatke, prije svega na situacije kada smo
trebali dati posadu za šesetku. Seadu Pezu se, kao i meni, ona posebno
dopadala, druge je to mrzilo, pa je i logika da smo uvijek mi išli.
Razmišljam ima li segmenata moga ratovanja,
komandovanja koji nisu sasvim dobri. Razmišljam, jer dugo već osjećam da ima.
Prisutna je ta osobina ne samo kod mene, mislim kod mnogih, pomalo sumnjamo u
druge. Dijelom s razlogom, ali zar ne bi trebali činiti više da se te sumnje
smanje.
Nedavno sam dao jedan primjer. Prepustio sam
odgovornost Harisu, ovaj je odabrao Hanjalića, koji je u toj akciji teško ranjen.
Glupo je sada da razbijam glavu kako bi se sve završilo da sam tada posumnjao u
Harisa, još više u Hanjalića. Bitno je da je moj postupak bio ispravan, ostalo
je stvar sudbine.
Griješim li ja prema Hašimu Pezu? Sumnja li on
doista u sebe? Boji li se, je li ga strah moguće greške? Trebam li mu objasniti
da su greške sastavni dio života, svakog pa i ovog posla? Je li mudro da mu
predočavam primjere kada sam ja griješio?
U svakom slučaju trebam poći od toga šta je
ispravno. Ja sam komandir voda, položaja, on je računač. Dakle, trebam ga
tjerati da to počne više, samostalnije raditi. Biće da sam to već pokušavao,
ali ne na pravi način.
Nikada mu nisam naređivao, uvijek sam ga kao
molio. A on bi poslije molio mene da ga isprovjeravam. Činio sam to, i nikada
do sada nisam nalazio greške, spočitavao sam mu da smo samo gubili vrijeme.
Kada je hitnost bila naglašena on je bio uporan da sam tu pored njega...
***
Danas je nova prilika da nešto pokušamo. Bilo je
jutro mirno, Hašim je odmoran, koncentrisan.
A i poziv koji dolazi ne nalaže neku hitnost, ni
preveliku preciznost. Ne traži se ni da koristimo više od jednog oruđa. Viđeni
su neki četnici, ne zna se kakve su im namjere, pretpostavka je da nešto
izviđaju, ne izgleda ih dovoljno za neki napad. Naše je da ih zaustavimo,
vratimo. Ako koga pogodimo, pogodimo.
Ja sam s ekipom koja je rasturila poker, slobodna
posada je uz minobacač, zašto ne bi Hašim sam računao? I direktno im davao
naredbe?
Govorim mu to, on se protivi, nećka. Ali, uzima i
računa. I tu je, na par koraka od nas pokeraša. Stojeći, i u pokretu računa. Da
bih ja odmah bacio pogled, potvrdio da je račun ispravan.
Kod lakših korektura razmišljao je naglas, slušao
hoću li čuti neku grešku, ispraviti ga. Najčešće ga nisam slušao, a počeo sam i
ne gledati kad mi dođe s tekom. Tačnije, pretvarao sam se da gledam račun, a
zapravo sam maglio pogled, i misli usmjeravao na odbrojavanje sekundi, da sve
izgleda kao uvijek do sada...
***
Kada je sve završilo i prošlo, pošto smo i
večerali i kahvu popili, uz vatricu pričali o nečemu sasvim drugom, i kada smo
krenuli spavati, uz osmijeh sam Hašimu odlučio ipak reći istinu.
- Vidiš kako možeš i samostalno voditi gađanje –
rekao sam to uz osmijeh, ali dovoljno ozbiljnim tonom.
- Kako to misliš? – pitao je, kao da nije
razumijevao šta govorim.
- Fino. Ja sam se samo pravio, uopšte ti nisam
gledao račun.
- Nemoj me zezati!? – sada se on malo osmijehnuo,
ali smijehom koji je pokazivao nezadovoljstvo.
- Što bih te zezao. Pa moraš se osloboditi. Eto,
sljedeći put nećeš morati ni dolaziti do mene...
Neću odmah zaspati. Znao sam da Hašim neće imati
mira. Očekivao sam da neće proći duže od pola sata kada je s tekom prišao vatri
koja je još gorjela.
Pokušavao sam pratiti ponašanje njegove sjenke.
Nije to bilo baš moguće, ali činjenica da se zadržava duže nego je potrebno da
se izvrši rutinski prijegled posumnjao sam.
Prišao sam Hašimu. Ćutao sam, čekao sam da sam
kaže što ima.
- Ovdje sam pogriješio – govorio je tiho, da ga
jedva kroz pucketanje vatre čujem.
- Pogriješio. Dobro si baš tako reko. U prošlom
vremenu. Bilo, prošlo, nema veze, idemo dalje... a za koliko si fulio?
- Sto hiljaditih – ovo je rekao još tiše.
- Pa da, moralo je biti okruglo. Nećeš pogriješiti
četrdeset četiri hiljaditih. Jebati ga, već je eksplodirala, nije bilo suđeno
da pogodi gdje treba. Idi spavaj.
- Jebo što je promašila četnike, nego me strah da
nisam pogodio naše.
- Idi spavaj, reko sam ti...
Ni on ni ja nećemo odmah zaspati. On zbog greške
koja se ne da ispraviti, ja zbog njega. Znam da će ga ovo proganjati. Nema svrhe da ga uvjeravam,
podstičem na zaborav, najbolje da ga ja nikako više ne podsjećam. Nadati se da
ćemo u narednim danima shvatiti da danas među našima ipak nije bilo ranjenih.
Sačekati mi je da prođe nekoliko dana, odnosno
bar do naredne smjene. Kako god, nismo svi isti. Tada ću morati dobro odmjeriti
kako je ovo prevladao, i onda smišljati kada i kako da ga ponovo prevarim.
Odnosno, već sada kontam da je samo jedan način.
Možda je on jedan od najnesigurnijih u sebe, ali
je istovremeno jedan od inteligentnijih. Shvatiće da i ako ga kontrolišem i ako
ga ne kontrolišem ja sam taj koji je odgovoran. Možda sam ja griješio što nisam
ranije davao mu priliku, ali sigurno da nisam pogriješio što ga niti jednom
riječju nisam prekorio zbog greške.
dijelovi Trsekavice, pogodni za minobacačke položaje
