Iz kamena voda tekla, bistra studena,
iz zemljice cvala ruža, ruža rumena.
Tu djevojka ružu brala, pa je zaspala.
Tu se dala tanka staza, tanka tanana.
Po njoj šeće mlado
momče, budi djevojče:
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?
Ruža ti je uvehnula, što si nabrala,
dragi ti se oženio kog si voljela!“
„Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo,
ja ću ružu zaljevati, za njim plakati?!
Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo:
vedro nebo zagrmljelo, grom ga ubio!
Crna zemlja raspuknula, u nju propao!
Ja ću drugu ružu brati, njom se kititi,
drugoga ću dragog gledat, s njim se dičiti!“
Sjetih se malenog dječaka, iz Jablanice, ispred kino
sale. Okolo su padale granate, a on se igrao sa svojim kamenčićima. Slika koja
ostaje u očima, slika koja se javlja kad god mi je teško, ili nešto ne
razumijem.
Sunce prži nad treskavičkim stijenjem, ja se
osamio uz jedan veliki kamen, s nekoliko malih koje kotrljam. Da li bi se onaj
dječak meni čudio, kao što sam se ja njemu. Bio začudio, potom ostao zadivljen.
Razlika je jasna. Dječak je znao kakvu igru igra,
on je u njoj uživao, ni granate ga nisu mogle omesti. Pa ni ja. Nisam mu se
onda pridružio, činim to sada. S tim da ovo što ja radim ne zavrjeđuje nikakvo
divljenje, ali ne bih želio ni da me neko ometa.
Već para dana pričamo o trenutnim dešavanjima,
stalno se vraćamo na ovu našu, uspjelu ili neuspjelu ofanzivu, nazor povezujući
s onim što je aktuelnije, i daleko od nas. Dijelimo se u dvije, na momente u
tri ili više grupa, nikako da se nađemo. Sve je više onih koji psuju, sumnjaju,
koji pominju neke velike dogovore, u koje se mi samo uklapamo, dajući živote,
ostajući invalidi, ili samo izmoreni.
Jedan sam od rijetkih koji je još sinoć vukao na
drugu stranu, popustivši tek da ima i nekih dogovora, izdaja, ali da postoje
granice do kojih to može dosezati. U prilog svojim uvjerenjima pomenuo sam
Proskok, te nedavnu odbranu Goražda. Skoro sam galamio na bilo kakvo
iskazivanje sumnji prema jedinicama UN, ističući njihovu spremnost, odlučnost,
i barem neutralnost. Nisam zaboravio podsjetiti da je UN u početku odigrao
značajnu ulogu, kada je zabranio djelovanje avijacije...
Mislim da smo zaspali s mojim optimizmom. Znam da
većina i dalje sumnja, no nekako sam ja bio glasniji.
Jutoršnja kahva je bila posebno gorka. Nakon što
smo odslušali radio-vijesti krenuo je nastavak sinoćnjeg komentarisanja. Samo
što ja sada nisam pričao.
Moje ćutanje je bilo priznanje. Ipak je od
priznanja teža sama istina. Nismo se više mogli veseliti vijestima iz Krajine, koje
nadahnuto govore o zaustavljenoj četničkoj ofanzivi, još nadahnutije najavljuju
našu kontraofanzivu...
Sve nas je jutros zanimao jedino najnoviji
izviještaj s onog drugog, donedavno zaboravljenog područja. Područja na kojem
je rat bio zaustavljen, koje je „demilitarizovano“ i koje kao takvo nikako ne
bi trebalo sada da šalje izvještaje o sve učestalijim bitkama, borbama na
dijelovima tog demilitarizovanog područja.
Pojas od Žepe do Srebrenice je davno odsječen od
ostatka slobodne teritorije Bosne, postao je najprije „enklava“, kasnije i
„zaštićena zona Ujedinjenih nacija“, područje je koje je kao takvo trebalo da
miruje, čeka rasplet ratnih dešavanja u ostatku zemlje.
Tom pretpostavkom je osakaćena ideja Zaima
Imamovića „obručom oko obruča - deblokada Sarajeva“, tačnije svedena je na
sporiju, vanjsku varijantu. Znači, Tuzlaci trebaju pritiskati četnike da se
sami otklone od Srebrenice, Goraždani bi to mogli raditi prema Žepi kada budu
dovoljno snažni, odnosno čim se mi spojimo s njima...
Sve te misli ne da se roje, da zuje u mojoj glavi,
nego se kao bune u tom nekom svome kolu. Kao da ne smiju niti da se raduju zbog
svega što ovih dana slušamo, ali i kao da ih je još više strah da posumnjaju u
nešto od toga. Pa opet, kao da ima nešto što im u svemu tome nedostaje.
Ostali su sinoć upozoravali da će jutrošnji
izvještaj iz Srebrenice biti još gori od prethodnih, ja sam preuporno tvrdio,
ili barem želio - da se u ranijim pretjerivalo. Srce mi je zalupalo u
iščekivanju, a sada sam uz ovaj veliki kamen i nekoliko kamenčića.
***
Kada se prošetam uzeti natrag moje kamenčiće,
otpustim malo i misli. Do Krajine. Nismo upoznati, ali sam siguran da je opet
neka od naših jedinica tamo upućena, ili će tek biti. Imao sam nekoliko
neispunjenih želja, priznajem da su to lude želje i da samo lud insan može žaliti što
nisu ispunjene, a radi se odlasku u Goražde, te prelazak preko sarajevske
piste. Ali želje su želje. Dodajem sada i želju da odem u Krajinu, makar znao
da su za to najmanje šanse. Ipak artiljerci nisu toliko bitni da nas se šalje s
kraja na kraj Bosne, za ići kao pješadinac će me vjerovatno volja proći. Ovo
sad je zbog onoga što se u Srebrenici dešava.
Još sinoć sam vjerovao kako su ratni izvještači, tačnije radioamateri iz
Srebrenice uz sve i dobri glumci, već jutros sam morao priznati kako sam i ja
ponekad veoma loš tumač. To dramatično izviješće iz Srebrenice podsjetilo je na
ona koja smo slušali iz Goražda. S jednom velikom razlikom, koju su oko mene
osjetili ranije a ja tek jutros. U glasu Mustafe Kurtovića osjećala se
iskrenost da je situacija teška, vrlo teška, ali bilo je tu prizvuka nade,
vjere, odlučnosti da se uprkos svemu istraje. Upoređivati dramatičnosti je
teško, ali ima nešto što sluti da bi se tamo moglo završiti puno gore nego je u
Goraždu. Glas Saliha Brkića iz Tuzle je treperio dok je najavljivao poruku
radio-amatera iz Srebrenice, Nine Ćatića i braće blizanaca Seada i Senada
Dautbašića. A njihova poruka je zaustavljala dah...
Sve zajedno je otvorilo jedno veliko pitanje,
koje je u našoj bajti sinoć dotaknuto. Ima nešto u pozadini svih trenutnih
dešavanja...
Bacam moje kamenčiće, zujim u svoj dnevnik,
razmišljam. Čekam da mi se kaže to „nešto“.
Misli mi najprije idu prema Tuzli. Zašto Tuzla
čeka? Ne čujemo nikakve naše ofanzive tamo, barem u domenu u kojem smo mi ovdje
radili. A slušali smo na vijestima o puno toga što su Gradačlije uradile,
nekako mi stoji kako su sve sami. Nisam siguran da su im Tuzlaci pomogli koliko
su mogli. Zapravo, sve vrijeme sam ja nekako bio spreman, priželjkivao da otuda
krene ono što u mojoj duši zvoni kao početak konačnog oslobođenja.
Nisam nikad bio u Tuzli, ali volim taj grad, taj
kraj. Zbog FK Slobode, zbog socijaldemokratije, uz Rijeku je to možda i jedini
grad u kojem nacionalisti nisu dobili izbore. Dodajem odmah i Bešlagića,
slušali smo da je i tamo bilo nagovora da se napravi izdaja slična Kladuškoj.
On nije htio bio izdajnik poput Fikreta Abdića.
Slušali smo i o pravoj,
istinskoj saradnji Bošnjaka i Hrvata. Ne zaboravljam zato ni generala Kneza,
slušali smo kako je to najviše njegova zasluga.
Ne mogu sada ja sam nagađati o okolnostima pod
kojima je smijenjen, ili me je sjećanje izdalo pa će biti da je poginuo, ili ubijen,
ali ratovanje tamo nekako režem baš tako, na period prije i poslije Kneza, ma
koliko tačno bilo da je ovaj drugi, vremenski znatno duže trajao. Bijaše li neko
između, ili ga je odmah naslijedio Sead Delić, tek u ovom kasnijem periodu
Tuzlanski korpus mi se doima previše začahuren unutar sebe.
Nije nešto, ali mi smo dva puta uzimali Trnovo,
puno je sela i naselja koja su oslobođena, ili oslobađana, bilo od četnika ili
ustaša, ali još uvijek nije krenuo taj val. Val koji će uvezati oslobođenje par
gradova. Val koji ja očekujem da krene upravo iz pravca Tuzle. Mnogo puta sam
se pitao kakvi su ti Šekovići!
Zar mora Srebrenica biti prepuštena sama sebi? I
je li to ono „nešto“?
Zašto se ne uputi koja jedinica odavde, i iz
Krajine, ako već iz Tuzle neće?
Znam. Nema ko da naredi. A zašto?
Eh, tu je negdje to „nešto“. Nekako su i do
Treskavice doprle informacije kako je iz Srebrenice izvedena Komanda. Na
nekakav sastanak, seminar, obuku ili šta već. I to na samo nekoliko dana prije
nego će četnička ofanziva na Srebrenicu krenuti!?
***
Umorili su se kamenčići od mene, na kraju sam ih
sabrao u jednu ruku i zafrljatio niz tužnu strminu. Označivši kako mi je
vrijeme vratiti se nazad u bajtu.
Koračam lagano, koracima teškim, još uvijek ne
dopunjen dnevnik stežem lagano, rukama teškim od bacanja kamenčića, uzalud
pokušavam pomiriti sve svoje misli.
Ne mogu a da se sad ne prisjetim nekih
Bešovićevih, specifičnih razmišljanja. Kada je uredno dobio dopis da treba uputiti komandira
komandnog voda artiljerije na petnaestodnevnu obuku na Bradinu. Umalo se
povinovao. Zovnuo me je, objasnio o čemu se radi. I upitao
imam li kome ostaviti vod. Odgovorio sam da imam. Ne bih se sasvim prisjećao njegove
pune reakcije, sveo bih je na to kako se on i nije baš složio s takvim mojim
razmišljanjem. Pametniji je Bešović mnogo više nego ja.
Šta je s Naserom Orićem, sa Zulfom Tursunovićem? Ne
znam ko je glavniji od njih dvojice, više nisam siguran ni jesu li obojica
izašli iz Srebrenice, ne znam koliko je tačno tih komandanata i komandira
izvedeno, samo znam to pitanje koje protresa logiku. Jesu li oni imali kome
ostaviti svoje Srebreničane? Ili su svi zajedno imali manje intuicije nego naš
Bešović sam? Ili se između toga svega umigoljilo ono „nešto“
Ne znam koliko su tačne i informacije koje dolaze
mimo radija, tek se priča kako Orić pokušava da okupi što više boraca u Tuzli i
krene nazad. Vjerujem da je to istina, da nije puko priželjkivanje, ali se
iznova pitam zašto su i uopšte izvođeni iz Srebrenice.
Slušaćemo i podnevne vijesti, prebacivati i na
„srpske“, strijepiti ali i navijati. Tiše ćemo komentarisati, niko više neće
podizati glas, nema više mjesta za duboka neslaganja. Sva promišljanja, tiha
ili glasna, jednako su nebitna ukoliko je istina drugačija. Istina je jedna,
ponekad je neko uspije sakriti, neko vrijeme. Mudra poslovica kaže da su se
nebo i zemlja zakleli...
Ne znam koliko smo blizu prišli onome „nešto“ ali
smo se pričom potpuno približili jedni drugima. Sada je teško da se ljudi dijele
na optimiste i pesimiste, želja mora biti ista. U tom pravcu sad priča ide prema
želji, unutra se čuva koliko je ko iskren sa svojim procjenama, može li i smije
li Srebrenica pasti...
i
Tuzla je bila pod čestom četničkom artiljerijskom vatrom
