Kad morija mimo Mostar
prođe,
mimo Mostar, mimo vodu
hladnu,
al na vodi dvi lipe
divojke:
car Katica i vezir
Marica.
Car Katicu kuga
prelazila,
vezir Mari tiho
govorila:
„Vezir Maro, ponosna
divojko,
ali voliš kugu
bolovati,
ali dragog
drugoj pokloniti?“
Vezir Mara kugi
odgovara:
„A bora ti, od Boga morijo,
„A bora ti, od Boga morijo,
ja b' volila kugu
bolovati,
nego dragog drugoj
pokloniti.
Jer u kugi samo boli
glava,
a za dragim i srce i
glava.“
Desilo se. Srebrenica je pala. Barem u to nema
više sumnji.
Priznali naši na radiju, potvrdili i četnici.
Ostatak se bezbeli dobrano razlikuje. Četnici
ostaju na tome da smo mi prvi započeli svoju ofanzivu, tek onda oni uzvratili.
To je laž, kakvima smo se i mi služili. Međutim, neshvatljivo je koliko su
uporni u ostalim lažima. Vojska je poražena, preuzeli su brigu o civilima...
Za gnušanje. Ne znam, možda i naši malo
pretjeruju, ipak se pominju cifre od nekoliko hiljada ubijenih. Ne samo u
borbama, već nakon što smo se obratili jedinicama UN-a.
I UN je očigledno jedna velika obmana. Obavezali
su se da će biti tampon, da će štititi, a nisu to uradili. Popustili su pred
četnicima, ponijeli se krajnje kukavički.
Teško je nama ovdje nagađati sada koliko ih je
bilo u samoj Srebrenici, koliko dovoljno da odgovore svome zadatku, ali tu
uvijek dolazi i pitanje zašto nisu tražili intervenciju nadređenih. Međutim, i
ovdje se pridodaje još jedno pitanje, ono o tome koliko smo mi učinili da do
pada Srebrenice ne dođe!
Meni se glavom vrzma još jedna nelogičnost.
Nelogičnost, barem je ja tako doživljavam.
Razmišljam, odnosno prisjećam se pada Trnova.
Jesmo se mi borili mjesec dana, pa i jače, svejedno se potvrdila neprijateljska
očekivana reakcija. Probili su naše ključne linije, ali nisu i odmah krenuli u
potpuni vojnički trijumf.
Nisu žurili s ulaskom u prazno Trnovo, pri tome
su svjesno ostavili jedan potez kojim se možemo izvući. Zašto? Jednostavno, mi
jesmo izgubili položaje ali nikako nismo spremni da glave damo na panju.
Četnici su nas mogli prilikom povlačenja napadati, ali bi to bila borba u kojoj
bi njih više izginulo.
Znam, ne mogu se situacije porediti. Mi smo bili
naoružaniji, a nismo imali zaštitu UN-a. Ipak mi nije najjasnije zašto četnici
nisu otvorili prolaz prema Tuzli. Zašto su rizikovali da većina naših boraca
krene prema Žepi, s obzirom kako je izvjesno da odmah nastavljaju svoju
ofanzivu i na tu, susjednu enklavu.
Ovdje misli same stanu. Znamo koja je jedinica
UN-a štitila Srebrenicu, raspitali smo se koja je u Žepi. Ako su Holanđani
pokazali se neobzirnima, teško je pitanje kako se tek mogu ponašati Ukrajinci!?
***
Ne mogu puno da mislim. Posljednje vijesti iz
okupirane Srebrenice su bile strašne, još strašnijima zvuče prve koje pristižu
nakon njenog pada. Teško je tražiti nešto pozitivno u tome.
S mislima se možeš prepirati, pokušavati ih
odvratiti na neku drugu stranu. Ali u tome ne možeš uspjeti. Koliko same misli
odrede vremena da te spopadaju.
Radije bih sačekao da prođe nešto vremena prije
nego dam svoj konačni sud, ipak mi misli kao žele reći da trenutno za Žepu ne
radi vrijeme. Što se Srebrenici dogodilo, dogodilo se. Tu će vrijeme da istinu
otkriva.
Šta čeka Žepu? Ima li nade?
Jedna je velika razlika, četnička ofanziva je ili
prije pokrenuta na Srebrenicu, ili je bila jača. Srebrenica jeste, po svemu
sudeći, mnogo stradala, no time je postala i najveća, najozbiljnija opomena
Žepi.
Nisu svi stradali, jedan mali broj se već
izvukao, Kladnju i Tuzli. Uspjeće ih još. Ipak, neke vijesti govore kako je
dobar broj onih koji su iz Srebrenice otišli ka Žepi. Možda im kao borci neće
moći odmah pomoći, ali hoće istinom koja je njih zadesila. Ne mogu da vjerujem
da će se Žepa predati...
Misli mi otvaraju još jednu dimenziju. Iz
Srebrenice je izvučen dio Komande, nisam čuo da je isto učinjeno sa Žepom. Hoću
da vjerujem kako je i to bitan stub u odbrani Žepe.
Preskačem treću dimenziju, „zaštitu“ zaštićene
zone...
Na četvrtoj sam. Trebalo bi biti i najbitnijoj.
Mi, naša Komanda. Zakazala je na Srebrenici, na Žepi mora nešto uraditi.
Doduše, baš i ne vidim kako. Srebrenica je koliko-toliko bila blizu Tuzle, Žepa
je daleko od Goražda. Predaleko! Predaleko iz razloga što se Goražde i samo
jedva brani.
Mogu li se, i kuda uputiti jedinice iz
unutrašnjosti Bosne? Možda i ne mogu, ali moraju. Srebrenica se u Žepi ne smije
ponoviti!
***
Misli mi tako upiru, svijest se vraća natrag. I
do sada je najveća pomoć bila ofanziva na drugim ratištima.
Ne mogu a ne prisjetiti se samog početka rata,
prve velike ofanzive na Goražde. Tada je putem radija Sefer Halilović uputio
poziv svim jedinicama koje su u mogućnosti da dio snaga upute ka Goraždu.
Svi mi smo to shvatali bukvalno, samo je Bešović
dobro znao šta to znači. Mi smo se vrtili po okolnim čukama, namjerno se
otkrivajući, primoravajući četnike da nas vide, da pomisle i da nas je više i
da spremamo tu neku svoju ofanzivu. Barem smo dio četničkih jedinica koje bi
tada bile upućena na Goražde uspjeli zadržati. Pomogli smo koliko smo pomogli.
Nemoguće je uputiti Bešovića u Žepu. Ostaje nada
da oni imaju nekoga svoga nalik njemu. Ne sumnjam da će ovi u Goraždu nešto poduzimati,
koliko je u njihovoj moći, svejedno je jedina šansa za Žepu izvlačenje. Ne
predaja, nego strateško napuštanje položaja. A i u tome se je Bešović dokazao.
Preko tri hiljade je nas bilo na Vučevu, Trebovoj i Jeleču, u usporedbi sa Srebrenicom
naši gubitci su minimalni, kakav god tamo konačni razmjer bio.
Možda će naša Komanda uraditi nešto u tom pravcu.
Možda nekako primora UN da ovaj put obavi zadatak. Ako već ne mogu spriječiti
ulazak četnika u Žepu, sigurno da bar može osigurati bezbijedno izvlačenje i
boraca i civila.
Ali, kako vjerovati UN-u, nakon Srebrenice. Samo
prisustvo tamo je bila neka garancija...
***
Puštam da se misli same smire. Završavam tako s
konstatacijom da, bez obzira na puno primjećenih razlika, Srebrenica i Žepa
imaju jedno zajedničko. Prepuštane su same sebi!
Vjerujem da će Žepa uspjeti. Ako se i radilo o
nekakvoj prijevari UN-a, i četnika, neću da vjerujem da će im dva puta upaliti...
