Stade se cvijeće rosom kititi,
stade se biser zlatom nizati,
stade se srebro srmom srmiti,
stadoše momci cure prositi.
Samo ja nemam nigdje nikoga,
samo ja nemam azgin dilbera,
samo ja tužna tugu tugujem,
samo ja ničem se ne radujem.
Nikad me nije niko volio,
nikad me nije niko ljubio,
nikada nisam zorom zorila,
nikada nisam sevdah vodila.
Gledam ja goluba, golubicu,
gledam ja lastu i lastavicu,
gledam ja jedno drugo cjeluju,
gledam ja životu se raduju.
Dadoše mene mladu za stara,
dadoše mene starcu zbog para,
da mu ja mlada kuću redujem,
da mu ja sijedu bradu milujem.
Star meni više mladoj ne treba,
star mene samo mladu zamara.
Ja hoću ljubav, život i mladost,
ja hoću sevdah, pjesmu i radost.
Nekad bih pomislio kako je drhtanje stran glagol za ovo ratno
vrijeme. Pa u rijetkim trenutcima kada se ne bih uspio oduprijeti tome nagonu
imao bih i dodatni, osjećaj slabića. Makar koliko da bih naknadno izgovor
tražio u pravoj riječi - poštovanje.
Teško da ću ikada zaboraviti Kapovinu i pogibiju Admina
Hajdarevića, ali uvijek ću se usput prisjećati i Ilovica. To je bio poseban
susret s Bešovićem. Svaki raniji je bio sličan, izaći pred Bešovića značilo je
prethodno dobro znati šta reći.
Ipak, tada je tuga za poginulim drugom, bratom, bila jača od svega,
zapravo jedina bitna. Ono što kod sebe smatrah obrazom nije mi dopuštalo da se
za taj susret posebno pripremam.
Jednostavno sam riješio govoriti istinu. Za ono drugo se nisam bio
kadar pripremiti. Drhtao sam. Drhtao, a govorio istinu...
***
Danas je sastanak u našoj Komandi. Osjećanja se nikada ne stvaraju
već se sama javljaju, nameću. Informacije koje su došle kao pratnja obavijesti
o sastanku natjera me da se prisjetim još nekih ranijih događaja. Nije prvi put
da sam tu, ali rijetko to bijaše u sličnom sastavu. Zapravo se prisjetih tek
jednog sličnog sastanka, onog u Voljevcu. Znao sam šta tamo predstavljaju Goran
i Jupi, pa ipak mi je bilo lakše. Ja sam tada imao ispred sebe Šeksa, koji je i
insistirao da ja budem na tako važnom sastanku, uz to pored
mene je sjedio Šefa, koji me je na neki način hrabrio.
Danas nemam nikakve zaleđine, zbog čega se prisjećam i nedavne šale
s Jakupom. Ako sam tada bio tek poluozbiljan, sada najiskrenije žalim zašto on
nije na smjeni. Sigurno ne bih toliko žalio da opravdano nije odsutan i naš
načelnik Midho.
Za sve ostale je ovo možda uobičajen, meni je tako poseban
sastanak, rekao bih tek drugi koji nikada zaboraviti neću. Siguran sam u to
prije nego je sastanak i počeo.
Gost je Zaim Imamović. Neke se stvari ne mogu porediti ali ako bih
morao rekao bih da više poštujem Bešovića. Dugo bih ja nabrajao razloge, a bio
bih i pošten navodeći i Imamovićeve prednosti.
Ipak su sastanci i susreti s Bešovićem nešto drugo, za sve ovo
vrijeme upoznao je i on mene, a nivo stečenog poštovanja s moje strane nije
padao ni za milimetar. Kada bih mogao prvi od dva naša nesporazuma bih potisnuo
što dalje od sjećanja, onaj u vezi našega boravka na Vučevu kada sam odbio
izvršiti zadatak dok ne dobijem pojačanje. Tada ga još nisam poznavao, njegova
genijalnost mi nije bila dokučiva, kao što će ostati i njegova odluka da ipak
udovolji mome zahtjevu. Onaj drugi, na Grepku, kada smo samo nas devetorica
postupili po njegovome naređenju i kada smo za to nagrađeni od Buljubašića
maskirnim jaknama, uvijek moram gledati i u drugim dimenzijama. Buljubašić je
trebao obezbijediti jednu jaknu za njega, tako ne dopustiti situaciju da traži
u nekoga od nas. Nije ni on trebao izaći s tim zahtjevom. I na kraju, da sam
bio sam ja bih mu i dao jaknu, zaslužio ju je više od mene, ali sam tada
podržavao odlučnost ostale osmorice. I tada je Bešović popustio, ja nisam
drhtao, poštovanje je ostalo isto.
Na svim ostalim sastancima, susretima, jedina pamet koja mi je
trebala je ta da kažem da razumijem zadatak koji mi daje.
S Imamovićem sam imao tek nekoliko susreta, bolje rečeno vidio sam
ga toliko puta. Ponos na Šljemenima kada smo na upit iz koje smo jedinice
odgovorili „Iz Fočanske“, na što smo dobili osmjeh koji se ne zaboravlja uz
uklesano do po glave „A-ha, biva moji budući gardisti“, mislio sam da je vrh
mogućih susreta sa Imamovićem.
Ovo je sastanak. Koji će trajati namanje sat-dva. U kome vremenu ja
ne moram izgovoriti niti jednu riječ, ali ću se više puta pogledati u oči s
Imamovićem. Neću izbjegavati poglede, tražit ću ih.
***
Pri ulasku nisam drhtao, može biti da je tome zaslužan drugi Zaim,
naš Bešović. Skoro da su zagrljeni ušli, s nekom zajedničkom toplinom koja bi
svaku drhtavicu razbila. Požurio sam steći dojam kako će ovo biti sastanak samo
formalno, zapravo će to biti jedno druženje, kakvi i nisu rijetkost.
Sastanak je otvorio Bešović znajući da je dovoljno istaći
Imamovićevo prisustvo pa da svi shvatimo ozbiljnost sastanka. Bolje rečeno
ozbiljnost trenutka, situacije. Onoga što nas čeka u vremenu koje dolazi.
O tome je govorio sam Imamović. Protokolarno je pomenuo ono što
slušamo na vijestima, sve te priče o mirovnim konferencijama, primirjima,
mirnim rješenjem rata. Gestikularno je te vijesti odgurnuo u stranu, prešao je
na situaciju u Krajini.
Već smo s radija čuli o zauzimanju, odnosno oslobođenju Bosanskog
Petrovca, potom i Bosanske Krupe i Ključa. Ipak kada o tome govori Imamović to
ima još jaču dimenziju. Stekoh utisak kako smo u sve novinarske navode pomalo
sumnjali, tek sada smo ushićeno odahnuli. Informacije kojima Imamović raspolaže
kazuju kako se 5.korpus neće na ovome zaustaviti, započeta je ofanziva koji ima
samo jedan cilj, pa i mogući ishod, a to je oslobođenje kompletne Krajine.
Uključujući i samu Banjaluku.
Pri ovakvom pomenu Banjaluke čovjeka nanovo prođe jeza. Kao da je
Imamović znao to pa se na trenutak vrati na mirovne pregovore. Glasno je kazao
kako se mi ne trebamo obazirati na to, kako mi trebamo biti svjesni samo toga
da će se rat završiti kada četnike vojno porazimo. Ne samo u Krajini, već u
cijeloj zemlji. Preduslov za to je uvezivanje svih trenutno slobodnih
teritorija i kasnije daljnje širenje.
Tu je već došao na svoj teren, preskočivši svoju već poznatu
teoriju o „obruču oko obruča“ ali ponavljajući svoje zamisli o tome šta je
zadatak naše divizije. Istakao je da je prvo, i najmanje što možemo i moramo
učiniti - spojiti se s Goraždem.
A kada Imamović govori o spajanju s Goraždem to briše i drhtanja i
jezu a budi nadu i vjeru. Prava prilika da na red dođemo i mi kao jedinica, u
koju lično i ima najviše povjerenja.
Dok je govorio o nama, šta očekuje od nas i tvrdo vjeruje da to
možemo i hoćemo ostvariti, mi ostali smo slušali i ćutali. Poneko od nas je
namjerno pogledom kružio, uspio sam nekoliko puta zadržati njegov i moj pogled.
Razumio sam da je ostale češće viđao, dijelom upoznao, donekle upamtio, sada je
to činio prema meni.
Priča o konkretnoj akciji koja dolazi očekivano je dodatno utišala
opšti ambijent što je kod mene podiglo raniji osjećaj uz očekivanje kako će
teško ko poslije Imamovića imati reći više od jedne-dvije rečenice. U to nisam
računao našeg operativca koji je iznio tehničke detalje našeg učešća u ovoj
akciji.
Taman kad sam se počeo u sebi smijati, opuštati zbog bezrazložnog zaziranja, moradoh priznati
kako je opet osjećaj prevario mene a ne ja njega. Iznenadilo me javljanje
Sajovo. Zapravo sam od njega najprije i mogao to očekivati, ali nikako razloge.
Imamovića je dobro poznavao, poznam ja njega, i mislim da mu je trebalo da
nešto kaže. Koliko je bio iskren a koliko je istina da mu ništa drugo nije palo
na um tek se okomio na nas artiljerce.
Podržava ideju da u svakoj ofanzivnoj akciji učešće imaju šesetke,
sam dobro poznaje njihov značaj ali mu nije jasno da se, makar tako bilo
formacijski, od inače dosta krnjih pješadijskih četa, ljudstvom popunjava
iznutra. U prilog svojim riječima navodi činjenicu da oni u četama nemaju
obučene ljude za taj zadatak dok kod nas takvih ima, dodajući kako smo mi
popunjeni toliko da komotno možemo preuzeti to opsluživanje.
Govorio je uvjerljivo, sigurno i spremno, sticao se dojam da ako je
to jedini problem da ga se treba riješiti onako kako predlaže. Posebno što je
sve i istina.
Na njegove početne riječi sam se trznuo, ali sam i upratio kako to
nije Imamoviću promaklo. Odgonetnuo je tu malu dilemu, sada mu je poznata moja
uloga ovdje. Htio sam ostaviti dojam nekoga ko samo čeka da Sajo završi, i ko
će spremno odgovoriti na ovakvo prozivanje. Ali mi ništa sem slaganja s njim
nije padalo na pamet. Zapravo, u sebi sam sve kombinovao s mojim prvim
osjećajem, ja sam zadnji kome bi prigovori ovog tipa trebali biti upućeni, sa
Seadom Pezom sam uvijek bio brigadi na raspolaganju baš po pitanju šesetki, no
to je činjenica na koju je Sajo i računao.
Brzo razmišljam, rat je i uvijek treba težiti onome što će dati najbolje
rezultate. Inertno sam počeo klimati glavom. Činilo mi se da to Imamović
primjećuje ali da duboko negdje u sebi se baš i ne slaže s time.
Sajo je završavao, a prije nego ću ja i biti u prilici nešto reći
reagovao je Bešović. Njegov gard je bio drukčiji, oštar prema Saju i nemaran
prema meni. Ustao je, na svoj je način pogladio brkove, svima je moralo biti
jasno da je on sljedeći koji će govoriti.
Pobijao je Sajove riječi, vraćajući se na to da je to zadatak
pješadije, da jednom s time treba završiti, da se do sada praktikovalo drukčije
jer je tako moralo, da sada imamo više vremena, da je u međuvremenu trebao
obučiti dva puta po dva čovjeka koji će šesetku znati upotrijebiti. Ako nije,
neka to sam čini.
Još je istakao da neće više tolerirati tu pješadijsku sumnjičavost
spram nama artiljercima, da trebaju svi oni metnuti prst na čelo i dobro
sabrati koliko smo mi do sada korektno odrađivali svoj posao...
Mislim da je Imamović za ovo vrijeme uglavnom lovio moje ponašanje. Sad ne znam koliko mu je
moglo uspjeti, ali ja sam znao kako više podržavam Sajov zahtjev ali da mi ne
pada na pamet da u ovoj situaciji protivurječim Bešoviću.
Još neki uzimaju riječ, što meni i odgovara. Podržavati jednog a ne
protivrječiti drugom ne ide. Bez obzira što mi se na momenat učini kako ova kratka
diskusija skreće u krivi smjer. Ja ne reagujem, Imamović ćuti, Bešović čeka
trenutak kada će presjeći.
U međuvremenu se za riječ javlja i Fahro Nikšić.
Na drukčiji je način primirivao negativni prizvuk onoga što je Sajo
govorio smatrajući to skoro sporednim, u pozadini bi se dalo naslutiti da on
nas artiljerce podržava koliko i sam Bešović. Ipak, bila je to prilika da kaže
nešto što smatra i bitnijim u ovome trenutku.
- Moramo mi ovdje među sobom pričati, sučeljavati se, svakome od nas
treba kasnije izaći pred svoje vojnike – ovdje je Fahro načinio pauzu kako bi
malo smirio glas koji je počeo podrhtavati – ispunit ćemo mi sve zadatke koji
nam se dadnu, kada to nismo!? ali ja ne mogu više ljudima u oči da gledam. U
redu spočetka, ali sada vidimo da su druga vremena. Druge jedinice neće da
maknu ako im se to neće platiti. Postoje cjenovnici koliko koja čuka iznosi,
kvadratni metar, ubijeni četnik, zarobljena haubica, puška, metak...
Većina prisutnih je klimala glavama, podržavala svaku Fahrovu
izgovorenu riječ, čini mi se da čak ni Bešović nije mogao bilo šta odnegirati,
on je već sto hiljada maraka zamijenio za naziv viteška, vojska je to u načelu
prihvatila.
Ipak je i tužna istina da neki borac nakon odlično izvedene akcije
siđe da se odmori, i onda gleda po onima koji nikada četnika očima nisu vidjeli
hoće li ili neće neko od njih pivo da mu plati. Baš je to rečenica koja je
trebala biti najubjedljivija u cijeloj Fahrovoj priči.
Vjerovatno i nisam u pravu ali sam ja na neki drugi način gledao na
to. Mislim da pravi borac nikada sebi neće dozvoliti da se na takav način
obrati nekome ko to nije. Da pravi borci imaju svoje motive, da je na savjesti
nekih drugih koliko će to cijeniti...
U momentu sam oborio glavu na sto. Digao sam kratko pogled i vidio
kako Imamović klimajući pozdravlja takav moj stav.
Imamović je odgovorio Fahru. Onako kako sam ja i razmišljao. Nije
on taj koji može obećati nagrade, ali je dakako onaj koji više vjeruje onima
kojima je nagrada u drugome planu.
Govorio je iskreno, oficirski mudro, znao je kako zaključiti raspravu
o ovome pretvarajući je u drugarsku diskusiju. Kroz koju će polahko da iščeznu
svi izneseni nesporazumi, koja će učiniti da sa sastanka svi izađemo sa skoro
identičnim razmišljanjima.
Diskusija je konačno omogućila da i ja progovorim nekoliko riječi,
ni do kraja iskreno ni mnogo daleko od toga.
Ostat ćemo mi još malo u diskusiji.
Imamoviću je bilo vrijeme da ide. Pozdravio se s nama. Ispoštovali
smo to ustajanjem.
Išao je iza Bešovića. Zastao je pored mene. Rukom me potapšao po
ramenu.
Zadrhato sam.
Treskavica
