Sjaj mjeseče, sunčeva ti sjaja,
de mi stani oku na vidiku,
da ja vidim kroz demirli pendžer,
kraj đerđefa svoju dilber diku.
Je li mi se promjenila mlada,
od kako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
kao što je lanjskog ljeta bila?
Il je mlada opala od jada
što je meni vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
i još draža već je prije bila.
Kad bi htjela pa me razumjela,
uz duge bih žice zapjevao,
a ovako, jaditi se moram,
jer sam sreći u nemilost pao.
/Safvet-beg Bašagić /
Za nas artiljerce se važe nekoliko atributa koji su kao obavezni.
Da smo precizni, sistematični, pedantni, čak u svemu tome i na granici pretjerivanja.
Uglavnom bih se i složio, ali bih dodao i našu sposobnost
prilagođavanja situaciji. Bez obzira da li to dolazilo nekom našom procjenom,
stečenim iskustvom ili razvijenom intuicijom.
Kao i svi ostali, mi na svoje zadatke dakako gledamo drukčije no
drugi. Ako bi se to pravdalo onda bi bilo da svak jednim očima gleda ono što je
direktno, sasvim drugim što je sa strane.
Za druge su svi naši ciljevi ciljevi, mi ih znamo dijeliti na
ozbiljnije i neozbiljnije. Pod ozbiljnije smatramo one konkretizovanije, gdje
je vidljivo da se očekuje dokazivanje naših umijeća, dok one opštije uzimamo s
manje požrtvovnosti jer na nas ostavljaju dojam da nas se samo testira,
iskorištava, čak i podcjenjuje.
Lakše nam je ovako tumačiti nego takav odnos pripisati nedostatku
osnovnog artiljerijskog znanja onome ko nam izdaje naređenja.
***
Znam s kojim sam žarom iščekivao početak ove akcije. Međutim,
nikako je nisam zamišljao ovako. Barem kad se radi o upotrebi nas.
Od jutra sam iritiran poigravanjem s nama. Traži se da gađamo
široke prostore, još pod šumom, a koči nas se zbog činjenice da naš osmatrač,
načelnik Mido koji je u međuvremenu stigao na plato, nikako da uprati gdje nam
sve mine padaju. Šum na motoroli ne prikriva iritaciju koja izbija i iz
njegovog glasa, koliko god se on suzdržava da nama upućuje kritike ja osjetim
da ovi iznad njega ne štede.
Kao nikad žalim što nemam žičnu vezu s Midom, rekao bih mu da se
prestane sikirati, da se prikloni tome kako nas se upotrjebljava. Žalim i što
njemu nikada neće pasti ideja koja je meni došla!?
Rat je vrlo ozbiljna stvar, u kojoj katkad treba biti i neozbiljan.
Pozivam Seada Peza, i s motorolom se penjemo na uzvišenje iznad nas. Požurivao sam
ga, ne dam da štedimo znoja. A nisam želio ni da me šta ispituje. Nema potrebe
da priznajem koliko nije u redu to što sam smislio, svjestan sam toga i ja, no
i ovo dosad nije imalo smisla.
Nakon što smo se izverali, brzo sam pogledom našao žbun pogodan da
se smjestimo iza njega. Sačekao sam sljedeće naše ispaljenje, i odmah pošto smo
čuli da je mina i pala javio sam se Midu. Objasnio sam mu gdje sam, te slagao
kako odatle odlično vidim pojas koji tučemo. Dao sam i korekturu.
I Sedo je uživao u nastavku naše igre. Gađanje je ubrzano, prestale
su kritike, a sve samo zato što sam na vrijeme davao sve korekture. Uvijek
vodeći računa da budu umjerene, i naravno držeći se onog što sam pratio na
karti. Da bi igra bila uvjerljivija znao sam da kojiput trebam reći da mi je
promaklo viđenje pogotka, tada bih novi izvlačio stotinu-dvjesta metara kako
bih naredni „obavezno upratio“.
U pauzi sam pojasnio Sedu da nije prvi put da gađamo bez navođenja.
Bitno je da vjerujem onima što računaju, kao i nišandžijama, uz
podrazumijevanje da su projektili uglavnom ispravni. Ostalo je stvar rutine,
ratnog iskustva, uvažavanja granica sigurnosti.
Osnovno je da nijedan projektil ne doluta tamo gdje su naši,
logično je da će malim šaranjem neki i pogoditi cilj. Posebno, kada su ciljevi
uopšteni.
- Ne znam samo zašto smo se uopšte verali ovdje – u jednom momentu se
Sedo nadovezao na ovu moju igru, predstavljajući je još čistijom.
Ne mogoh ne priznati kako je apsolutno u pravu. Tako i prihvatih da
se polako spuštamo nazad. Neke sam korekture dao putem, a naše sam gađanje
ispratio na samom položaju.
Tada su i ostali shvatili da su sve vrijeme gađali naslijepo.
Ipak, da bi cijela priča bila zaokružena pobrinuo se naš načelnik:
- Vidiš li i rejon koji gađa Muslimanska? – njegov ozbiljni ton je
potvrđivao da sam ja glumio odlično.
- Vidim – trudih se da i ja zadržim ozbiljan ton, a rukom sam kao
pokušavao prigušiti smijeh kojim su ostali propratili ovakav moj odgovor.
Dao sam neku korekturu. I još jednu, koja je bila u par desetina
metara. Što je bio znak da u nastavku tuku po njoj.
Poslije su prebacili vatru na dio koji je pokrivao njihov izviđač.
A i dan se bližio svome kraju.
