Moj pendžeru, moj gorki čemeru,
zemljo, zemljice,
sunce visoko,
za gorom zađi
Mlogo li sam s tebe jada stekla,
zemljo, zemljice,
sunce visoko,
za gorom zađi
Gledajući i ljeti i zimi,
koga ćeš mi poljem donijeti:
Ili dragog, ili nedraga,
od gledanja bolest ufatila.
Evo sam ti dušu donijela,
ti je podaj nebu u havaje,
nek je nose tice u greoce.
U Krajini je stala ofanziva. Ili je u pitanju predah. Sudeći prema
ovome što se kod nas dešava rekao bih da je u pitanju ovo drugo.
Ofanzive su kod nas u punom jeku. Sve me više vuče da se rat
zahuktava, nikako bliži svome kraju.
Često mi riječi Zaima Imamovića odzvanjaju u ušima. Svi ti neki
mirovni pregovori su obične šarene laže, u koje sve više nas sve manje vjeruje.
Svijet se mora pravdati da nešto poduzima, naši i srpski političari
se moraju odazivati kako bi širili sliku da su za trajanje rata krivi oni
drugi, a u biti kraj rata će doći tek kada jedni od nas pobijede. I uvjerenje
kako dobro uvijek na kraju pobijedi zlo, i osjećaj da smo mi iza sebe ostavili
ono vrijeme kada smo u svemu bili slabiji od četnika, da smo sada na prijelazu
iz neke izjednačenosti u period kada ćemo biti jači od svojih protivnika,
vodili su me čvrsto vjeri da ćemo mi biti konačni pobjednici. Mogu reći da sam
uvijek vjerovao u to, da jeste ta moja vjera u nekoliko navrata poljuljavana,
ali da sada ne vidim šta se može desiti pa da me ponovo pokoleba.
Jedino što se ne mijenja je
to da znam kako će se povećavati spisak onih koji dan pobjede neće dočekati.
Kao i onih koji će ga dočekati s manje veselja.
Još su mi u glavi dijelovi nedavnog sastanka. Najčešće kraća
prijepirka Zaima Imamovića i Fahra Nikšića, dva mladića koji su davno
priskrbili zvanja heroja, dva mladića koji su rođeni da postanu to što jesu,
dva mladića koje ta mala prijepirka nije mogla zavaditi.
Ponekad čovjek sebično razmišlja. Meni tako nadolazi kako je taj
sastanak morao biti, i upravo s tom kratkom prijepirkom. Ne zbog njih dvojice,
već zbog mene. Fahro me zna odlično, možda ima čak i malo viška povjerenja u
mene, Zaim nije bio u prilici da me upozna, neću sumnjati u njegove procjene,
gledat ću da ih ne iznevjerim ako se ikada ukaže prilika.
***
Katkad čovjek nesvjesno priziva neki događaj. Prekinut sam u svojim
razmišljanjima, bez riječi sam primio vijest koja se pronijela stanicom: Fahro
je ranjen.
Ne raspitujem se, vagam koliko je ozbiljnosti rečeno u nastavku,
teže je ranjen. Teško ranjavanje je širok pojam. Ipak, činjenica da su bili u
izviđanju nagoni ka crnjim mislima.
Stao je na minu. Tu se s razmišljanjima može stati. Uglavnom to
znači gubitak noge. Tek rijetki, poput Fadila Barlova mogli su imati više
sreće.
Za Fahra je rat završen. Znam da će i takav nastavak da kruži. Neću
ni ja biti izuzetak! Jesam često, najčešće upravo s Fadilom, a prije nego je on
stao na minu, govorio drugačije: da bih više volio poginuti nego ostati
invalid. Ipak, povremeno se svi
pokolebamo, požalimo što nismo bili danas na mjestu Fahra, jali neki drugi dan
na mjestu nekoga drugog koji je teško stradao a ipak ostao živ, i što nam se
tada učini jako važnim - završio s ratom. S onim surovim ratnim nedaćama, koje
čovjeka stanu izluđivati. Ali i koje brzo minu. Pa se onda krenemo gristi za
jezik.
Meni je danas odlično. Niti sam gladan, niti umoran, niti u nekim
naporima, niti je okolo surovo vrijeme, pa ipak se grizem za jezik.
Jesam neki dan zadrhtao od ponosa, ponosa na stisak Zaima
Imamovića, ali je zasluga za to u nekom unutarnjem prijekoru prema riječima
koje je izgovorio Fahro Nikšić. A govorio je istinu. I to jednu od onih koja
boli, koja pomaže da katkad se kolebamo, budemo ljuti na sebe što smo još
uvijek ratnici, kada nakratko postanemo zavidni prema onima kojima niko nema
pravo zaviditi.
***
Fahro je vjerovatno već izvučen, moguće da je već u helikopteru,
možda i zauvijek napušta Treskavicu. Sada mu niko neće ni dati za pravo da gleda
hoće li mu neko pivo platiti. Ako se nekada ovaj rat završi, ko zna kako ćemo
se odnositi prema ovakvima. Ne znam, naslušao sam se različitih priča o tome
kako je to partizanska vlast riješila nakon onoga rata. Biće da je brige bilo
za svakoga ranjenoga, ali sigurno ne u svim slučajevima i sasvim adekvatne.
Nije rijetkost da do nas dopiru i neke neprovjeene vijesti, koje
niti imamo vremena niti želje provjeravati, koje jednostavno presječemo po
ličnom trenutnom raspoloženju, povjerujemo ili ih odbacimo. Tačno je i da neke
je besmisleno provjeravati. Tako pokušavam gledati i na novi detalj koji će
doći do nas: Fahro je nagazio na našu minu. Nisam siguran ni kako bi se na to
trebalo gledati ako je i istina, tek mi se čini kao mali, nepotrebni uteg na
stranu da je imao veći peh. Peh je da je ostao bez noge, sve drugo je popratna
okolnost.
Ne dam sebi da više o ovome razmišljam. Ne pije mi vode i da se
sada svakoga dana lično izvinjavam Fahru zbog toga što par dana iz nekog tupog
ugla sudih o njemu.
Obećavam sebi nešto drugo. Ako ikada mi misli krenu ka tome da je
za Fahra rat završen, odmah ću se i dopuniti: Fahro je od onih koji su to
najmanje željeli.
Nikoline stijene i Kobiljača
