Djevojka je sokola bratila:
„Oj, sokole, moj brate jedini!
Zaleti se gore pod oblake,
pa rastjeraj tice svakojake;
Ponajbolje bjele paunove,
i iščupaj paunovo perje!
Donesi mi paunovo perje
da ga zlatim zlatom i pozlatom!
Da ga šaljem u kaure dragom,
neka znade da dragu imade!“
Kada god se priča o našoj ofanzivi, bez obzira da li tek kreće ili
se nastavlja nakon kraćeg predaha, trudimo se da je dočekamo što spremniji,
odmorniji. Katkada i ne bude kako želimo.
Dolazak Salka me je iznenadio. Donekle i obrazloženje. Dat mu je
zadatak da u ovome rejonu postavi PAM, a da mu nije prethodno dato da izvidi
teren. S obzirom da je to ono što se da uzeti nenormalnim, onda normalnim dođe
da se Salko sjetio mene.
Ja sam tu, i trebalo bi da sam upoznao širi rejon Ljeljena. Trebao
bih znati neko dobro mjesto za položaj PAM-a.
Trebao bih, ali priznajem da i nije baš tako. Iskreno priznanje
nije dovoljno. Treba odgovoriti na povjerenje. Nije prvi, ni jedini koji je
tako gurnut na neki zadatak. Koliko puta ću se sjetiti Voljevca i Ibragine
kolibe. Ni ja se tada nisam opirao, krenuo sam kamo mi je rečeno.
Noć je blizu, ali se i u polumraku vidi, osjeti nada s kojom je
došao. I da se crni mrak već spustio osjetio bih ono drugo u Salka, povjerenje
u mene! Tako, niti je njemu nazad, niti meni odbiti ga.
Pitam ga, govori mi šta treba da pokriva. Uzimam kartu i „tražim“
nešto što bih mu mogao preporučiti.
Uzimam u obzir da nije minobacač, da mora biti u prednjem nagibu,
pa vodim računa o pogodnoj odstupnici. Nakon nekoliko minuta mećem križić na
jedan usjek, objašnjavam Salku da je teren jasan i da će imati brisani prostor
za tući po četnicima, a ističem mu i zelenu boju koja se uvlači do usjeka, što
znači da je to strana obrasla šibljem, koju bi trebao koristiti ukoliko nešto
ne bude išlo kako je planirano, kako se nadamo.
Pristajem mu biti od pomoći do kraja. Znano mi je tvrdo treskavičko
tlo, znam da jednome nije lahko izvršiti ukopavanje. Sem toga, svakako mi ga je
dopratiti do usjeka koji sam mu predložio. Na kraju, dijelom sam već postao
odgovoran za uspješnost zadatka koji je on dobio.
Koristiću i ručnu busolu, pa ipak je umjerena, vedra vidljivost uz
odsutnost mjesečine ono što će nam biti najviše od pomoći. Uz ašovčiće.
***
Četrdesetak minuta hoda i našli smo se na biranom položaju. Odmah
utvrđujemo da je pogled na isturene četničke rovove idealan, i to je ono što
nam je najbitnije. Smještamo se u dio usjeka koji se doima bolji od ostalih,
gdje će se najbolje i najkomotnije namjestiti, a gdje će nam par sati biti
sasvim dovoljni da se ukopa koliko je nužno.
Određujem tačne koordinate, dajem mu instrukcije kako će gađati,
potom mu se priključujem u kopanju. Sve vrijeme dijelimo zajedničko zadovoljstvo
što smo našli jedno ovakvo mjesto.
Nekoliko puta sam se uspravljao kako bih se pogledom razbaciovao
naokolo. Nije tu bilo nekog straha, već nekog čistog čuđenja suludostima rata.
Skroz preko puta nas, preko duboke udoline, oni su koje Salko treba ujutro da
tuče. Toj udolini se trenutno privlače naši pješadinci, odakle će i oni lagano
krenuti ka ovima gore. Koji sada najvjerovatnije bezbrižno spavaju, ništa ne
sluteći. Ni ne sanjajući da ih neko, iako kroz mrak, ovako posmatra. Neko,
dvojica ljudi. Dvojica usamljenih ljudi. Nama niko bliži nema od nas bacačlija,
a to je četrdesetak minuta hoda. Na cijeloj ovoj strani ove kose samo smo nas
dvojica. I naša dva ašovčića. I PAM koji će ubrzo biti postavljen.
PAM će ujutro da dere, sada zvone samo ašovčići. Tiho, tupo,
lagano. Katkada zvekne koji kamen, da obojica zastanemo i skupa odslušnemo
dokle dopire. Nikada predaleko, nikada da bi ga bilo ko sem nas dvojice čuo.
Žurili nismo, možda smo položaj malo i previše dotjerivali. Ionako
nije ni korektno da prerano se vratim. A i želim vidjeti postavljenu makinju!
Misli povremeno vratim nazad, na početak noći. Jesam ja malo
sumnjičario, ali je Salko više vjerovao. Na kraju smo podjednako zadovoljni.
Istina, tvrdo tlo mene prilično zamara, znoji. Srećom Salko je
jači, i jasno je zašto smo uspjeli. Još pomažem koliko mogu, ili koliko je
potrebno da i on povremeno odahne. I da mene još jače zadivi. Svaki predah
koristi da baci pogled preko uvale. To je ono što njega jedino zanima.
A ja? Ja se volim povući natrag par koraka, prostirati pogled na
sve strane. U tom ushićenju zaboravim da je ovo stvarnost a ne scena iz nekog
nesnimljenog filma. Može mi se, uspjeli smo. Uglavnom smo mogli prekinuti kada
god budemo htjeli. A prekinućemo čim mjesečina osnaži.
To će biti i znak da je vakat da se rastajemo. Ja da se vratim u
svoje krdo, Salko da ostane kao usamljeni vuk.
***
Prije nego to učinih moradoh i sam postati svjestan jedne naše,
bolje rečeno moje omaške. Pravdaću se, i pred Salkom i pred sobom, ako i jeste
greška moja, nije namjerna.
Karta se nije sasvim podudarala s terenom. Objašnjavam to, moguće
da je nekada rastinje dosezalo skroz dovde, ali je moguće da je bilo nekih
planinskih ljetnjih požara.
Kako god, sada je bilo kasno za bilo kakve promjene. Položaj ostaje
jednako dobar, samo sada Salko na odstupanje mora gledati drukčije.
- Jebiga, stvarno ne znam šta bih ti kazao – nisam se baš mogao
unijeti u njegovu ulogu – sem da dobro porazmisliš hoćeš li se ti odavde
oglašavati!
- Nemam ja sad tu šta razmišljati – tvrdoglavost, odlučnost,
patriotizam, amanet, nešto od toga je govorilo iz Salka – ja se moram oglasiti,
zašto su me poslali ovdje...
- E, u tom slučaju, opleti jarane! I navijaj, i moli se da naši uzmu
tu čuku. U suprotnom, da se ti i ja odmah halalimo...
