Nema toga koji nije
poljubio tuđu ženu,
makar jednom u životu
mrsio je kosu njenu.
Svi su ljudi isti,
svaki tuđe voli.
Kad njegovo dirneš srce ga zaboli.
Kada čovjek drugu nađe,
poigra se malo s njome,
pa se opet kući vrati
kao lasta gnijezdu svome.
Svi su ljudi isti...
31.avgust-5. septembar 1995.
Al ni žene nisu bolje
jer i one varat znaju.
Često puta vješto kradu
pa se s druim poigraju.
Svi su ljudi isti...
/Radivojević
Panta /
Dane u kasarni uglavnom provodismo u izbivanju iz nje. Pored
uobičajenih odlazaka do Duranovića i Sivica, u zadnje vrijeme sam išao i do
Raštelice. Prvi je put to bilo slučajno, naredna dva namjerno.
Putem čovjek uvijek o nečemu razmišlja. A ovo je vrijeme, rekao bih
ne sada toliko teško kao u početku, ali vrijeme koje zadržava popratnu okolnost
pri razmišljanjima. Gotovo da nema prisjećanja koje ne prate uzdasi.
Postoje oni naši muški razgovori, ili muške pošalice u kojima se
mnogo razlikujemo među sobom. Gdje izlazi na površinu dio karaktera za koji svi
držimo da je ispravan. Ne mogu biti objektivan ali volim reći kako preozbiljni
ne vole šale takve vrste, dok mi vedrijeg duha i to prihvatamo kao i sve
ostalo.
Uzdahnuo sam duboko jer me razmišljanje o ovome poveza s dva meni
jako draga insana, mojih bivših radnih kolega a oba više nisu među živima. Aziz
je bio sličan meni, izuzetno vedre naravi, dok je Mujo bio i blaži u mnogo čemu
drugome zbog čega se za njeg kačila ta „u sve mu diraj, samo u ženu nemoj!“
Nekoliko puta je, naravno u pauzama uz piće pitao kolegu „da zamijene žene“.
Kako je ovaj odbijao Aziz bi mu mirno rekao „zašto nećeš, pa neću ja tvojoj
uraditi ništa što nećeš i ti mojoj!“
U tim, takvim njihovim razgovorima ja kao neoženjen nisam ni mogao
učestvovati, pa ni svrstavati se na ovu ili onu stranu. Zapravo sam uvijek i za
takve šale, ali ne i s onima kojima to smeta.
U ovim vremenima kad je najvažnije da se vrijeme ispunjava bilo
kako uključujem se, pritom se ipak obazirući kada, gdje i kako. Kao što je Aziz
govorio da i jeste fazon šaliti se s onim kome to smeta ali da ne bi gdje je to
neprimjereno, ja sam ipak bliži obrnutoj varijanti, odnosno da je mangupskije
na mjestu, ali ne s osobom koja ne razumije kako onaj ko bi nešto takvo uradio
nikada ne bi o tome pričao...
***
U jednoj od reorganizacija brigade je stigao u našu četu jedan
mladić, oženjen i tek par godina stariji od mene, a s kojim sam brzo razvio
prisne odnose. Na stranu što sam mu brata bar izviđenja poznavao od ranije,
presudno je bilo što se pokazao kao izrazito inteligentan, kojemu nije bilo
mrsko ni učiti, pa smo ga rasporedili među računače. Izuzetne ljudske osobine,
uključujući tu vedrinu kad marljivost odmara, tjerali su me da se prema njemu
nikada ne odnosim kao nadređeni prema svome potčinjenom.
Duboko sam ciljao da ne griješim kad vjerujem kako ni njegovo
ponašanje prema meni nije prezirni poltronizam već samo uzvraćanje poštovanja.
Tako se grade prijateljstva, ona iskrena, koja ništa i nikad ne može urušiti.
Nisam mogao više odbijati da jednom budem gost u kući gdje se on
smjestio. Pominjao je dodatni razlog zbog kojeg je toliko navaljivao da ih
posjetim, pa bio je i red da mu upoznam svastiku. Elza joj bješe ime, neobično
ali i meni vrlo simpatično. Elza bi ime, ali tu noć nje ne bi.
Htjedoh o Elzi suditi po sestri joj. Sigurno je mnogo lijepa.
Suditi po sestri je normalno, ne i to što sam, makar i šaljivo, zagledao u to
lijepo lice. I što sam se sa jaranom šalio na takav način.
A da nisam s namjerama kao s pričom pokazah time što dođoh i onu
večer kada mi rekoše da će Elza biti tu. Prva predstava je bila dobra, stvarnom
slikom sam bio očaran. Čak toliko da prestah vjerovati kako bih s njom ikada
mogao imati išta.
Posumnjah tako i u jaranove iskrene namjere, požurih cijeniti kako
je on svu priču izmislio kako bi preduhitrio moje zezanje na račun ljepote
njegove žene. Kako god je znao da je ranije nikada nisam vidio, tako je bio i
siguran da su do mene morale doprijeti riječi nekoga od onih koji jesu!?
***
Treći dan sam stigao u društvu Mirsa Rahmana i Safeta Muslića. Ovaj
put je vrijeme bilo lošije pa smo odmah ušli u kuću.
Domaćin je želio, a pošto su ova dvojica ipak mu duži poznanici i
češći gosti bili, meni pokazati posebno poštovanje pa mi je dao da sjedem na
jedinu fotelju.
- Znam ja što ti, jaro, mene posadi da sjedem na fotelju – ja sam sve
iskoristio kako bih se još jednom našalio, ovaj put i glasno koliko da je i ona
čula – da ne bih mogao gledati dok ti žena prolazi sobom!
Sve je prihvaćeno kao šala, od uključenih, iako sam kasnije otrpio
male kritike od Mirsa. Morao sam biti ozbiljan da ga uvjerim kako ovo nikada
neće, niti može otići dalje od šale.
Ipak je iskreno prijateljstvo iznad ljepota svih žena. A drugo, od
Elze još nisam odustao ma kako da sam čvrsto osjećao kako kod nje nemam puno
šansi.
Vjerujem da će i ta moja pošalica, kada uz ono što jaranu želim
reći pomenem mu ženu, u neko skorije vrijeme dosaditi i meni samome. Ako ne
uspjednem ostvariti vezu s Elzom, ili ako se nešto drugo ne dogodi moguće da se
neću ni sjećati da sam je znao upotrjebljavati.
Nisam se stidio svojih riječi, ove svoje šale. Ali jednostavno ovaj
put ne stigoh niti jednom otići do Raštelice. Tek sam u kasarni uzdahnuo na
njegove kritike a s obzirom da je Elza sve vrijeme bila tu...
***
Ipak je Mirso u mnogome bio u pravu. Naš izlazak na Treskavicu, i
odlazak na položaj će se poklopiti s jednim zadatkom pripadnika Civilne
zaštite, kojih se sve češće ovdje angažuje.
Ja se nisam previše žurio. Zapravo sam često davao pauze, koje sam
koristio da sa svojom grupicom razbacim malo pokera. Ostalima je ovo naše sporo
kretanje pomalo smetalo ali su prihvatali kao jedan moj prolazni hir, slika
moga današnjeg raspoloženja. Nisam trošio vrijeme u razmišljanjima kako ko na
ovo gleda ali sam i otprilike znao, pa i registrovao sve. Moj najnoviji blizak
jaran je potpadao pod neutralne, one koji neće pokazati ni najmanji znak
nezadovoljstva, ipak se radujući svaki put kad čuju riječ pokret.
Sve će nas začuditi kada će on, samo što smo pošli nakon jedne od
učestalih pauza, uzviknuti meni upućeno pitanje:
- Komandire, imam li ja pravo jednom zatražiti pauzu?
- Imaš, jaro... samo nam objasni porad čega!?
- Da sačekamo Civilnu zaštitu. Viđeh, među njima je i moj punac!!
Iako je htio da sve izgleda najnormalnije činjenica da je riječ
„punac“ dovoljno naglasio direktno je proizvela sporadičan smijeh među nama.
Nisu svi bili u toku, neki su se nasmijali smijehu nas koji smo kontali, a neki
su zbunjeno ćutali.
- Pametan li mi je – pojašnjavah neupućenima – bolje je da me navakat
upozori, nego da se poslije obojica crvenimo.
