„Fato, zlato, što se ne udaješ?“
„Čekam babe, da mi dođe s ćabe.
I donese jorgan od behara,
da pokrijem sebe i bećara.
Bećar spava, oči ne zatvara,
lego, zaspa, dođoh do duvara,
do duvara, moje zlato spava.
-Okreni se, ujela te guja,
pa poljubi nek se znaju zubi.“
Sva trenutna dešavanja održavaju se i naše ratište. Redovan
raspored smjenjivanja je odavno poremećen, samim tim i ovaj koji izvodimo
unutar sebe, odnosno svaki put iznova pravimo spiskove gdje će ko. Umnogo nam
koristi to što smo, po pitanju računača vjerovatno i najjači u Korpusu, možda i
u Armiji cijeloj. Jakup, Omer, Edin, Sajo, Hašim i ja, svaki samostalno može
voditi gađanje. A pogotovo bilo koju dvojicu da uparimo.
Na Ljeljenu smo sada s dva položaja, jedan nam je još na Trokun
vrelu. A u glavi nam je ono što s nestrpljenjem iščekujemo, daljnja pomicanja
naprijed. To je jedan drugi razlog da više nismo striktno podijeljeni, prvi je
mogućnost povremenih izostajanja bilo koga od nas.
Meni se lično dopada ovakav rad. Čak i to što u toku smjene katkad
vršimo prebacivanja dijela ljudstva, bez obzira je li se radi o nama računačima,
nišandžijama ili poslužiocima. Posebno mi se dopada što sve ide bez
protivljenja bilo koga. Neću reći kako je ravnomjerna raspodjela novca jedino
što je ovome doprinijelo, inače su ljudi skloni brzom zaboravljanju. Više sam
na tome kako je riječ o našem prilagođavanju trenutnim dešavanjima.
Potrefi se tako da se dva dana nađosmo na istome položaju Mekić i
ja. Još od vremena Gluhače, kada je cijela baterija bila na samo jednom
položaju, nije se desilo da smo nas dvojica zajedno. A i tada, samo kada je
kompletna brigada bila tu.
Mekić je tu, sa mnom, ali i sa stalnim kontaktima s drugom grupom.
Nekako mi se učinilo da je ovo idealna kombinacija, ja sam rasterećen brige
koja se tiče veze, prijema zadataka, sasvim usredotočen na račun. Uz uigrane
posade, Mekićevu ekspresnu koordinaciju, dobri naši pogotci i pohvale na naš
rad nisu mogli izostati.
Ovo je jedan od onih dana kada nam se samo mililo gađati. Ne samo
zbog uspjeha u Krajini i zbog NATO bombardovanja, već i zato što ne brinemo o
doturanju mina, šaljemo i mi ljude ali veliku pomoć imamo i od Civilne zaštite.
Najmilije nam je zbog činjenice da apsolutno pariramo četnicima, nemoguće je
brojati projektile ali mi se čini kako ih ovih dana po Treskavici pada više
ispaljenih s naših nego s četničkih položaja. I mi i takva situacija od velike
smo pomoći pješadiji koja napreduje...
Iako je vrijeme ručka davno bilo niko ga nije pominjao. Nema gladi
kada sve ide po planu. Rado ćemo i večeru preskočiti samo da pješadija održi
što je osvojila.
Zanemarivali smo i neke druge potrebe, koliko smo mogli. Ali u jeku
kada je naša podrška bila najintenzivnija, meni dođe do podsjećanja kako imaju
stvari koje ne trpe duža odlaganja.
Stomak me je zabolio, toliko da ne mogoh odgađati odlazak do
obližnje šume. Jedini koji me je mogao zamijeniti je upravo Mekić. Dotrčao sam
do njega, bacio pred njeg teku, kartu i digitron, i rukama objasnio razloge
svoga udaljavanja.
Mekić nije ništa slabiji računač od mene, što je bio razlog da se
ne žurim više nego što sam morao. Ipak, u povratku sam primijetio Mekićevu
gestikulaciju da požurim. Nije mi bilo najjasnije ali sam ga poslušao.
Dotrčavši pitah šta je po srijedi, kakva je hitnost mogla iskrsnuti u ovih
petnaestak minuta.
Prije nego mi je odgovorio bacio je pred mene i teku i kartu i
olovku i digitron.
- Bježi, jebo te ovo – uz smješak stade da objasni – nisam mogo
zamisliti da sam ovoliko zakržljo. Ko kad nisam računao ne pamtim otkad. Ima
godina... i više. Sve ja ovo znam, ali ne mogu da se kocentriram. Ono, ko Edin
Barlov kad se isključi. Isto. Sve pođem da računam a glava mi sama leti da vidi
imal tebe. Bez sve šale, trebo bih jedan dan uzeti i vježbati. Ne daj Bože, al
šta da sutra dođem u priliku da moram zamijeniti kojeg od vas...
- Fataj se ti tog telefona i ne nasjecaj nas – odgovorih s namjerom,
iako sam znao da je možda i u pravu – ako sutra dođe takva situacija, ja
vjerujem da bi se ti očas koncentriso. Ipak je Edin Barlov unikat!
Jednom smo o ovome već pričali pa nije bilo potrebe da nanovo
otvaramo temu, sve i da su okolnosti to pružale. Još tada sam mu rekao da se ne
bih mijenjao s njim. Njegovi zadatci su komplikovaniji.
Moji zadatci ovdje počinju i ovdje završavaju, njegovi su i izvan
samog položaja. Tačnije, u tim nekim danima kada ja to dijelom preuzimam, tek i
osjetim pravi teret.
I nije da sebi nešto posebno predbacujem da sam nekad postupio previše pogrešno. Ipak jesam se tokom razgovora s bilo kojim članovima Komande, kao i razmišljanja prije i poslije, više zamarao nego mi to predstavlja ovo računanje elemenata.
Kao što sam uvjeren da bi Mekić u roku sat-dva ponovo „ušao
u štos s računanjem“ ili tačnije privremeno odmorio od tih težih obaveza, tako
i nisam siguran koliko bi rat trebao potrajati pa da ja dovoljno odrastem,
odnosno dorastem da efikasno vodim cijelu četu. Jedino dileme nema da bih volio
da potraje kraće. Pa i da do kraja u dnevnik bilježim više ovakvih, simpatičnih
događajčića negoli onih događaja kojima su njegove stranice uglavnom
popunjavane.
