27 Aug 2024

VI - 35 / Vijesti od osmatrača

 Koliko je Pr'jedor-polje,

dugo široko,
još je ljepša Pr'jedorčanka,
mlada djevojka.

Otud ide mlado momče,
tanko, visoko,
sablju paše, konja jaše,
ide po dragu.

„Prođi me se, mlado momče,
ja sam nesretna,
široko je Pr'jedor-polje,
umorićeš se,
duboka je Sana voda,
utopićeš se!“




Odluka se sama donijela. Što smo od nane čuli, što ovdje trenutno osjećamo, što znamo ili slutimo da nas čeka nakon što prijeđemo rijeku i cestu, sve ide u prilog tome. Potreban nam je i odmor, a noći su i predodređene za prelaske najopasnijih dionica. Trebamo mirno sačekati tu noć, stražare smo isturili, smjenjivat ćemo se.

Prvi sat je brzo prošao. Ni blizu ni daleko se nije ništa čulo, sem što su se Fudo i Žito vratili bez nane. Odbila je s njima poći.

Kako je rekla, vrlo je vjerovatno da ćemo prolaz morati izvesti probojem, pa bi nam ona samo mogla biti smetnja. Dugo su je uvjeravali kako ni mi nećemo prije mraka, i kako ćemo svakako gledati da bez susreta s četnicima prođemo, da nam nije ni smetnja ni teret, jer smo ovih dana svakako, jedući, rasteretili rančeve, te je bez problema možemo nositi. Na kraju je, jedino, pristala da ih sačeka gore, da po nju dođu oko tri, na dogovoreno mjesto, kad budemo sigurni da četnika nema. Odnosno, kad ona bude sigurna da nam neće biti teret.


Još, i sunce je odlučilo danas konačno pogledati na nas. Istina, dok se u ovu kotlinu spusti, biće blizu i podne, ali će nam svaki minut dobro doći. Već smo svi počeli vaditi haljine koje smo presvlačili i mokre trpali u rančeve. Da se luftiraju, a poslije ih i osušimo.

Naravno, Bistricu želimo iskoristiti za sve što možemo. Jeli smo često usput, ali smjeće, kao tragove, rijetko ostavljali. Sad je prilka da se svega sličnog riješimo. Osim toga, meso posljednje kuhano, već se stalo kvariti, pa se njega prvo, i potpuno rješavamo. Čemu se, dakako, najviše obradovao naš specijalni član, zadnji koji nam se priključio. Neko se dosjeti da odmah zaključi kako tek na vidjelo izlazi zbog čega nam se i pridružio, i ovako vjeran bio.

U međuvremenu, dolaze i prve vijesti od osmatrača. Koje nas samo trenutno ne trebaju brinuti. Iz pravca otprilike Kljuna, čuju se pješadijske borbe. Od sporadične ih pucnjave već jasno razlikujemo. Ipak, dok smo god prikovani uz Bistricu, o tome nam nije toliko razmišljati. Kasno je da bilo šta drugo poduzimamo, mada se javljaju prvi znaci nervoze, kod pojedinaca izraženi raznim komentarima, ali bez mogućeg pametnijeg prijedloga. Do daljnjeg nam je biti tu gdje smo.

A u podne, malo pošto nas je sunce posjetilo, bez obzira što se borbe oko Kljuna i dalje čuju, prisutna nervoza se ponovo kod svih pretvara u osjećaj da se to nas toliko ne tiče, pa još jednom koristimo Bistricu. Ovaj put nam služi svojom, sad već punom bučnošću. Tito je prvi put mogao tranzistor odviti do kraja. Da mu niko od nas ne prigovori, a i da svi čujemo. Naravno, slušamo srpski dnevnik.

Kad se javio spiker s našeg ratišta, shvatismo kako nikako nismo slučajno baš danas i baš ovdje. Najprije ćemo se nasmijati njihovim lažima, za koje smo znali da nas ne trebaju brinuti. Govorili su o završnim operacijama na i oko Zelengore. Pri čemu su istakli kako čiste teren, odnosno ustaške džepove, kako to taj spiker nazva.

Pažljivo slušamo cifre koje pominju. Svoje su gubitke razumljivo prikrivali, a danas pričaju o stotinama pobijenih „Alijinih bojovnika“, te nekoliko onih koji su se kao predali. Možda bismo bar dijelom povjerovali u te laži, da nisu spomenuli, samo imena onih za koje smo i mi znali da su doista poginuli.

Tu smo smijeh zamijenili više bijesom. Kao prvo, Sejo Prazina je spomenut kao komandant bataljona, što nije laž u odnosu da su ga oni ubili. I Ahmet Liković je spomenut kao jedan od komandira, dok su za Azema Barlova „znali“ da je predvodio jednu jaku diverzantsku jedinicu, okvalifikovanu kao zloglasnu, koja je posljednjih dana terorisala srpske civile. Laž koja posebno boli, i koja iz bijesa prelazi u još jaču našu odlučnost. Karakter Azema i njegove borbe je najstrašnije povrijeđen. Teška je sama činjenica da je poginuo, ali sve nas koji smo ga poznavali i ovo mnogo boli!

To što Crnog nisu spomenuli kazuje kako, po svemu sudeći, do Sniježnice još nisu ni stigli. Osim, ako imaju neke razloge da to kriju. Opet, sve skupa nam daje dovoljno nade da sem ove četvorice više niko od naših nije ni poginuo. Bar, za vrijeme borbi.

Na jedan dio njihovog izvještaja posebno nismo mogli ostati ravnodušni. Ističu kako su prozreli naše namjere, a koje jesu da se prebacimo i spojimo sa snagama na Grepku. Smiješno je izvještavanje kako su to prozreli na vrijeme, i kako nam to neće omogućiti. Podrazumijevalo se, valjda, da su blokirali Mladi gaj. Ali i, pošto se naša glavnina davno prebacila. Zato je još smješnija najava njihovog spikera kako će svi ti naši pokušaji završavati tragično. Pojedince je to i nerviralo, jer se osjećamo - kako oni nemaju hrabrosti ni pred nas tridesetak da se ispriječe. Slatka nervoza, pošto to nama ide u prilog.

Kao što nam završne riječi njihovog spikera nikako ne idu! Pomenuo je kako su naše snage s Grepka od jutros u velikoj ofanzivi, kao podrška upravo snagama koje se sa Zelengore povlače. Kao što smo znali da su se naši već povukli, tako smo i zaključili da je to samo novinski rječnik za ofanzivu koju četnici vode!

Signal, da i u tom smjeru učinimo nešto konkretno. Već duže vremena smo na drugoj strani gledali usjek nalik pećini, dovoljan i komotan da nas sve prikrije, sve do pada mraka. Samo je bilo teško većinu pridobiti, u ovom je prokresu bilo ljepše. Čuli smo srpske vijesti, još uvijek slušamo borbe oko Kljuna, ali to još nije dovoljno da se odlučimo.

Ko zna i da li bi, da upravo kad smo ponovo diskutovali o ovom prijedlogu, praga koju je i nana pominjala, iako sa polujasnim zakašnjenjem, počela je s djejstvom. Nama se činilo kako se miješaju i puščani pucnji, a sve preko naših glava.



kanjon Bistrice


 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...