Jutros
mi je ruža procjetala,
ružu
gledam pa sam zaplakala.
Ružo
moja, mladost sam ti dala,
svojom
sam te suzom zaljevala.
Kol'ko
sam te puta poljubila,
još
pupoljak mladi dok si bila;
Ispijala
rosu s tvojih grana,
'mjesto
usne mojega dragana.
Moj
je dragi otiš'o odavno,
ja ga čekam već godinu
ravno!
„Ružu gledam, na te mislim dragi,
na
te usne, na tvoj pogled blagi!“
/Jozo
Penava/
Mi
smo se došaptavali. Dogovorili, da učinimo sve da pridobijemo nanino povjerenje.
Za šta nam treba još naklonosti, pa se Fudo dosjeća da nekako, izokola,
„raskrinkamo“ Kavazića i Merinu.
-
Gdje je sada taj Kavazić?
-
Preš'o je on Bistricu, otiš'o našima...
-
Gdje je preš'o? Kako si ga srela?
-
Ovdje dolje ima gaz... Zar vi niste krenuli prema
njemu!?
Sagledasmo se. Hem je pridobijamo, hem smo blizu. Sabit je već ranije nudio hranom, a sada je zamoljava. Uvjerava kako se malo odmorila i kako će moći nešto i pojesti, najlaganije hrane koju joj možemo dati.
Odrezujemo najtanje moguće kriščice
hljeba, mažemo ih kajmakom. I, zakrećemo glavu da ne gledamo...
Ja
koristim priliku da predložim kako bi nam bilo pametno iskoristiti malo preostale
noći, i uz naninu pomoć odmah krenuti u potragu za gazom. Iznenađen sam
pristajanjem ostalih, ali i negodovanjem nane. Ona je predlagala da sačekamo
svitanje.
Na
kraju, nekako i nju ubjeđujemo. Već je povratila i prilično snage, pa je meni i
Fudu lakše da sad njome vladamo.
***
Ja
sam se ponovo ushićeno osjećao. Ne želivši ni pomisliti da se još jednom može
desiti da ne uspjednemo. Posebno, kad nas je dovela do kose, s koje bi se put
trebao spuštati.
Ona
nije htjela s nama. Počela je moliti da je ostavimo, da će radije sačekati
konvoj nego nama biti na teretu. Bistrica je hučala, potpuno nadglašavajući
suze, kojima mnogi ne mogasmo odolijevati. Toliko, da se brzo dogovorismo kako
je nećemo ni pitati. Jedni ostaju uz nju, svi ostali se rastrkavamo kosom.
Brzo
se umaramo. Kud god krenemo naniže, nakon par se metara moramo ustavljati.
Jedva, a još jedvije uspuzavati naviše. Ja sam nekoliko puta pokušao, svaki put
mi se na početku činilo da se do vode mogu sjuriti i bez puta. Činilo...
Vraćamo
se, i odmaramo. Opet pokušavamo, opet vraćamo, i opet odmaramo. Nekoliko puta,
dok ne odlučujemo još jednom čuti nanu.
-
Tu je on negdje, u ovih sto-dvjesta metara. Ali,
sad je teško nabasati na njeg. Kažem vam, sačekajte sabah. Malo odmorite,
odspavajte.
-
Gdje? – pitamo.
-
Pa, ovdje!
-
Je li nam bezbjedno?
-
Bez brige, djeco. Samo se malo zavucite u ovo
grmlje. Noću se ne čuju. Danom prođu tamo cestom, pucaju po ovoj šikari. A,
koliko sam već ovdje, noću se ni jednom nisu usudili!
Ubijedila
nas je. A, svakako, do svitanja i nije ostalo previše.
Dovoljno
da se leđa malo odmore, a za snom ne osjećamo ni potrebu. Posebno, mi zaduženi
da bdijemo uz nanu.
Nisam
se samo svojom voljom, uz Fuda i Žita, našao među tri dobrovoljca. Morao sam od
nane čuti još jednu rečenicu. Koju ću, svakako, dvaput podvući u dnevniku.
Prema njenim riječima, na Mladom gaju, četnici su postavili mitraljez.
Sudbina
je, zaista, nevjerovatna!
