Molila se žuta dunja,
toj lijepoj
Đul-Halimi:
„Đul-Halima, dođi
bona,
rodne grane oberi mi!“
2. januar 1994.
„Neću, neću, dabogda
se
sva od roda salomila,
što si meni sa granama
malen sokak zaklonila!
Sad ne mogu vidjet
dragog,
kroz te tvoje puste
grane,
kad projaše na doratu
i pogleda milo na me!“
Još je vladalo veselo raspoloženje. Opet mi se
činilo da ovdje pripadam, da sam išao u Deževice na dva mjeseca a ne ovdje
došao na nekoliko dana.
Razlika je jedino bila u srcu. Alme nema, dobio
sam neke informacije, nove nade, nove želje. Adresa je lahka za zapamtiti, ne bi
trebala biti ni teška za pronaći. Prilike da je potražim će biti, ako ja to
budem još želio.
Alme nema, a zbog nje sam dolazio. Zbog nje sam
stvorio prijateljstvo s Munjom, obećavši držati i do toga prijateljstva.
Obećavši, ali ne sasvim iskreno. Da je tako osjetim, jer se kolebam, razmišljam
da li, i kako odustati.
Ne govorim nikome o tome, pa uglavnom pogrešno
ciljaju moju zamišljenost, vjerujući kako je Alma jedini uzrok. A opet, meni
djeluje da sam ih ja tek ponovo podsjetio na nju, da su se oni već obikli bez
nje.
Javi se i osjećaj kako je nekima, možda, drago
što je otišla. Jedna od njih je Amela. Tačno je da ja svoje simpatije prema
njoj nisam baš preglasno iskazivao, ali ih nisam ni krio, barem ne od Samira
Mahmutovića. A u ratu je svako mjesto malo, svaka je priča zanimljiva, pa me ne
čudi da Samir nije znao ćutati. Niti da je sve preko samo par jezika stiglo i
do njenih ušiju. Jedan slučajan susret otkrije mnogo toga.
Želio sam najprije popraviti raspoloženje. Do
tada taj će mi susret makar poslužiti da mi manje mučno bude slušati Munjino
ubjeđivanje da odemo u Zukinu bazu. Mufu se čak i dopalo, ponovo se i sam
angažovao. Nabavio je ime onoga kome se trebamo javiti, i reći da nas je
preporučio Fifa.
Nisam ja mijenjao svoje razmišljanje ali je Munja
bio više nego molećiv. Iako su nas isti razlozi pokrenuli, različiti ishodi su
nas dočekali. S tim da se on sada suočavao s onime što sam ja iskusio još prije dva
mjeseca. Djevojka zbog koje je došao mogla bi već za koji dan put Hrasnice.
Morao sam ga shvatiti, te na kraju i pristati.
Ali sam zatražio da malo promijenimo plan. Prvo sam podsjetio na Raštelicu, te
izrazio svoju želju da umjesto kod Zuke pokušamo kod Čedinih vukova. Zapravo,
da posjetimo i jedne i druge. Vidimo kakve su situacije tamo, porazgovaramo s
ljudima, a onda ćemo se vratiti, otići u Deževice, održati obećanje oko ove
jedne smjene, gore o svemu još jednom porazmisliti, i svako za sebe donijeti
konačnu odluku. Ne baš oduševljeno, Munja pristade.
***
Baza u Donjoj Drežnici bijaše drukčija nego je
zamišljasmo. Cijela je jedinica smještena u nekoliko kuća, koje su pritom
izmješane s onima u koje su se naselile izbjeglice. Uopšte ne liči na kasarnu,
ne daje predstavu organizovane, strogo uvojničene jedinice, kakav je inače glas
bije. Što više mami nego odbija.
Dojmu je doprinosilo i što je najveći dio bio
odsutan, neki na novogodišnjim dopustima, drugi na nekim drugim zadatcima.
Mi smo potrefili na grupu bacačlija, ali među
kojima ne bi Hasa, Sevdinog sina. On je bio na položaju.
Mrzovoljno su nas i uputili kući gdje bismo
trebali naći čovjeka koji nam je preporučen, kojemu bismo se trebali javiti u
vezi našeg prihvata. Tamo smo još mrzovoljnije dočekani, s informacijom kako
nije tu i da ga neće biti nekoliko dana.
I dok je Munja pesimistički gledao na sve, ja
osjećah da je ovo samo poruka sudbine. I ma kako glupo bilo radovao sam se činjenicom
da smo ružno dočekani.
Predomislio sam se i oko posjete Vukovima. Realno
sam pretpostavio da je situacija slična, a dodao kako bi još jedna ovakva posjeta
samo mogla negativno utjecati pri donošenju konačne odluke.
Munja je bijesno gunđao, vrtio glavom,
ispravljajući me da je on odluku već donio, da je samo stvar hoće li ga
prihvatiti. Naglasio je da ni ne očekuje neki ugođaj, da se i javlja da bi
ratovao, ali i da želi kad već ratuje imati i neki adekvatniji podstrek.
Objasnio je to riječima da u Fočanskoj samo možemo više ratovati, a gore nam
biti.
Tako različito gledanje na istu stvar ne može a
ne probuditi sumnje. Ja se počeh plašiti da ću nazad u Deževice, a Munja da će
otuda sam.
Donja Drežnica
