26 Ibragina koliba

Oj sokole, moj sokole,

ne vij mi se iznad dvora,

ne budi mi dragog moga!

Trudan mi je, i umoran.

Kada mi se on probudi,

molit ću ga, moj sokole,

da me s sobom na put vodi.

Obdan ću mu za mornara,

noćcu za ljubovcu.

Ako njega veslo izda,

evo moja desna ruka;

Ako li ga jedro izda,

evo moja bila skuta;

Ako li ga konop izda,

evo moje žute kose;

Ako li ga jambor izda,

evo moga vitka struka!

Oj sokole, moj sokole,

ne budi mi dragog moga!

Za kera će se pobrinuti konjovodci, od trenutka kada smo konačno stigli do Ibragine kolibe. To je mjesto gdje se i mi razdvajamo.

Ispraćam ostale pogledom. Otima mi se uzdah. Nisam ispunjen slutnjom, nego svjesnošću koliko njih čeka veća opasnost!?

Kada mi ubrzo u polumraku nestaše i njihove polusjene, bacam se po rosnoj livadi.

Tek će da svanjava, doba je kada se obrisi livade jedva iscrtavaju, rosa sasvim dobro osjeća. Kontam uživati kratko u tom mirisu, u šetnji okoline kroz svjetlije nijanse budećeg dana, do one pri kojoj ćemo se dati na naš početni posao, pripremanje položaja.

-          Nemamo puno vremena – iznenadi me Sefir, čovjek koji je jedini cijelim putem polučudno šutio.

-          Kako? Ovi tek odoše, koliko im treba još do linija, pa da se rasporede...

-          Ti moraš odmah tačno izabrati položaj, čim počne svitati nećemo se smjeti kretati!

Podigoh glavu. Još jednom me Sefir iznenadi, ovaj put još ozbiljnije. Nekoliko sam trenutaka čekao da se osmjehne, objasni da se šalio.

-          Je li ovo Ibragina koliba? – kada se to nije desilo, tražih da Sefir bude konkretniji.

-          Eno ti je tamo, stotinjak metara!

-          Da. Onda mi sad reci gdje su ustaše?

-          Vidiš onu kosu gore, nazire se pomalo.

-          A-ha. Sad ću je ja potražiti na karti...

Sefir je shvatao da sam ja još u nedoumici koliko veremena mogu trošiti, te se nage nad kartu i požuri sam da mi pokaže pomenutu kosu.

-          Evo, to je ta kosa... A na ovoj su naše linije – sem toga, želio je izbjeći moje naredno pitanje.

-          Aferim!? – ali nije mogao spriječiti moje sljedeće iznenađenje – od ustaša smo udaljeni šesto, a od naših hiljadu i nešto metara... Haman duplo! I, sad bi neko trebo narediti da mi odavde gađamo!?

-          Kako mi se sad čini, ti nisi znao kud ideš?

-          Jesam i nisam. Znao sam da idem na Ibraginu kolibu, al pojma nisam imo gdje je ova jebena koliba! A sad mi je jasno što me ti sinoć nekoliko puta onako čudno gleda, ali mi nije jasno što mi sinoć ovo ne reče!?

-          Šta ja imam s tim. Meni je samo rečeno da vas dovedem Ibraginoj kolibi, što sam i uradio. Jedino što još mogu, to je da te opet posavjetujem da požurimo.

S krajem ovih njegovih riječi ja sam već bio na nogama. Svakako smo bili zaustavljeni ispod jedne brine, pa je u tom pravcu i očekivati naći kakav pogodan položaj.

I nije ga trebalo puno tražiti. Na nekih jedva tridesetak metara bi ono što tražismo. Ni tu se brina nije izdizala iznad naših glava, ali može koliko-toliko zaklanjati cijev minobacača. Ako ga postavimo malo niže i ako budemo gađali sa manjim brojem punjenja, odnosno što kraćim uglom.

Ako uopšte budemo gađali! Ni ovo ne izgleda sigurno, pametno, dovoljno je da se prisjetim Vučeva. Tada sam pristao da ispalim kobnu minu, iako mi niko ne bi imao pravo prigovoriti da sam odbio.

Ali, sjetih se šta me je i tada povelo. Trebalo je gađati ispred naše pješadije, upozoriti je da joj se četnici privlače. Tada je Crni poginuo, Mufo ranjen, ali su spašeni neki drugi. I sada su gore ljudi kojima će možda trebati naša pomoć. A ovdje je samo nas četvorica...

Sjetiše se svega i Ahmo i Glibo. Oni ne skrivaše sumnje oko moguće moje odluke. A ja se spuštah mjestu gdje ćemo, ako odlučimo, postaviti minobacač.

-          Šta predlažeš? – obratih se Sefiru, da dobijem malo na vremenu, neočekujući da mi pomogne.

-          Šta ja znam, šta ti misliš. Ono, ovo je fino mjesto...

-          Nema govora da se mi smijemo odavde javiti – Ahmo je želio spriječiti mogući neki moj i Sefirov brzoplet dogovor.

-          Eto ti naše Komande – Glibo mu se odmah pridruži – gurnu te, boli ih kurac gdje, ne pitaju smije li se, može li se gađati... Najpametnije bi bilo da ti stanicu isključiš, a mi ćemo po pucnjavi čuti kako se situacija gore odvija. A kasnije moremo reći da u ovoj rupi nismo imali prijema. A možda ga i nema stvarno!?

Čuo sam ih, razumio, ali zatvorenih očiju. Pred njima je bila kolona koju smo prije dvadesetak minuta ispratili, i kojoj uskoro neće biti ništa manje opasno nego što nama može biti. Odjednom mi ta lica ispuniše misli, uz crno pitanje da li je moguće da neke nikad više neću vidjeti. Ili, oni mene. Nas.

Dok sam tražio neku svijetlu misao u snopu crnih, vraćam se i na Sefirovo upozorenje. Koje pokušavam okrenuti na pozitivniju stranu. Kad najmanje vremena imaš, najpametnije ga trebaš koristiti.

Koristim mrak da se zlobno osmjehnem sam sebi, a da to ostali ne vide. Pitam se o kojoj pameti govorim, gdje mi je sinoć bila!

Neću ni pokušavati odgovoriti, prepuštam se osjećaju da upravo pratimo prijelaz zadnjih noćnih u prve sabahske boje, s kojim uočavam nešto što se niti gleda očima, niti na svjetlosti dana. Nakon početne zbunjenosti, nervoze, sada njih trojica djelujuu mirniji nego ja!

-          Jedno mi je baš zanimljivo – koristim posljednji doživljeni osjećaj kao sredstvo da držanjem raspoloženja dođemo do najbolje odluke, koja postoji – u istim se govnima nađosmo, a s različitim razlozima. Ja, zato što sam budala, a vi zato što niste imali sreće! Niste imali sreće, da vas vodi neko drugi.

-          Nisi ti budala, nisi ti kriv – Glibo me branio od mene.

-          Jesam. Kako nisam. Hej, samo je pet ljudi išlo u izviđanje, od toga smo čak dvojica ovdje. Admir, i Jupi su pametni! Navili su Šeksa kao sat, Sefiru su uvalili kameru... A, šta sam ja radio? Pravio društvo Šeksu, divio se kameri. Izviđo ustaške rovove, koje mi artiljerci ionako ne vidimo. Umjesto da se zapitam, zašto sam ja uopšte pošao. Da se samo računalo na onaj položaj, ne bih ja ni išo!

-          Ne možeš ti sebe kriviti – i Ahmo me je branio – nisi ti ni išo u artiljerijsko, nego u pješadijsko izviđanje, čovječe.

-          Išo sam ja u kurac. Đe god da sam išo, trebo sam misliti glavom. Sažvakati kartu, ako teren ne znam. Kako je Sefir, čim je čuo „Ibragina koliba“, znao je šta nas čeka. Ja se još čudio što on mene onako gleda.

-          Ja sam mislio da znaš...

-          Eto, vidite...

Prekidam razgovor jer se ponovo podsjetih na Sefirovo upozorenje u vezi vremena. Sada podsjećanje nije stiglo ni od njega, ni iznutra mene, već s jave. Iz pravca prve kose koju je pokazao.

Bez obzira na prilično tvrdu tišinu tek osvićuće zore, zvuk belegije se jasno razabirao.

Po istinu se sva četvorica izverasmo na samu brinu.

-          Jest ujka poranio – Sefir se pokaza kao onaj kome ovo i nije neobično.

-          Jesu li oni normalni, kose ispred linija – s druge strane, Ahmo prvi otkriva našu zbunjenost.

-          To je dobro – Sefir nastavi kao da nije ni prekidan – važno je da ništa ne slute. Spusto se dvjesta metara ispod linija, moglo bi mu ovo biti zadnje što će ukositi.

-          Mi ovdje ne smijemo glasno ni pričati, kamoli da pucamo – Glibo opet zavrtje glavom, i prvi se spusti ponovo ispod brine.

-          Ako ovome ovo može biti zadnje što će ukositi, i nama bi prva mina mogla biti i zadnja što ćemo ispaliti – Ahmo se riječima pridruži Glibu, iako je u tonu bilo i ohrabrujućeg prizvuka šale.

-          Prvo, po dvojica ćemo se mijenjati gore na međi – a meni, konačno u misli dođe neka ideja – po svemu, mi moramo biti spremni i za pješadijsku borbu. Drugo, nekome ću podnositi izvještaj, valjda, pa ću tad reći da je ovo bilo nekorektno, prije svega što smo dovedeni pred svršen čin. Mi, jednostavno, sad nemamo kud! Treće, ovi momci gore, Ćuzinih dvadeset i jedan, te Šeksovih devet, za ovo su najmanje krivi. Oni vjeruju u nas, vjeruju da se mogu pouzdati u naš minobacač... Sad, na svoju ću odgovornost uzeti da ih podijelim. Ćuza je komandant našeg bataljona, i on je trebo ići u izviđanje, a Šeks i ja smo išli skupa, i obojica smo jednako krivi. Ali, prema njemu osjećam i veću odgovornost!

-          Odgovorni smo mi i prema Ćuzi, a i isti nam je đavo – Ahmova primjedba je bila na mjestu.

Ja sam smatrao da je posrijedi samo to što se nisam najbolje izrazio, te se dajem na sastavljanje telegrama koji ću poslati Šeksu.

-          „Zavaljeni smo! Samo, ako tebi baš zapne, mi pucamo. I to, odjednom ćemo ispaliti sve mine, pa se povlačimo“ – ovim završih telegram, a ostalima pojašnjavam kraj svoje zamisli – minobacač nećemo ni raspremati, samo ću ja da sračunam elemente. Ukupno imamo dvadeset mina. Ako Šeksu zapne, nabrzinu ga postavimo, Ahmo i Glibo se odmah povlače, a ja i Sefir ostajemo da ih izrokamo, i onda za vama. Ako ne bude trebalo gađati, lakše će nam minobacač biti pokupiti A ako budemo gađali - jebo minobacač, bitnije su naše, i glave svih momaka gore.

Uzdahnusmo sva četvorica. U svakom uzdahu je bilo nečeg osobenog, ja sam još u dilemi i jesam li sam sebe razumio, Sefir shvata da je određen ostati ne zbog koristi od koje će mi biti, nego što mu niko ne bi mogao narediti da ostavi ovdje bilo koga od nas, Ahmo zna da je besmisleno da se on povlači a da Sefir ostaje sa mnom, toga je i Glibo svjestan pa već razmišlja da ćemo, kako god se stvari dalje razvijale sva četvorica ostati zajedno.

Imali su naši uzdasi i nešto zajedničko, čuli su se najmanje do Ibragine kolibe.

livade podno Crnog vrha