XI - 28 / Nemam s čime uporediti

Đurumlije iz Pljevalja kreću;

Bože mili, dobrijeh momaka!
                                                             29. avgust 1993.

Svaka svoga cv'jećem zakitila,
a ja moga vezenom dolamom!

             Ovaj put se ide. Nema odlaganja.

Probuđeni smo negdje oko pola dva. Zapravo se može reći da smo zovnuti, da nismo ni spavali već samo oči odmarali. Iako sastanak nije dugo trajao, u svim jedinicama je slijedio nastavak.

Istina, kod nas u školi bi ponajtiše. Već je ranije određeno koliko i ko ide, pri čemu se ja nalazih u pomalo neobičnoj, situaciji u kojoj sam zapravo prvi put. Pritom mi je ipak jasnije i zašto sam bio u izviđanju, kao i na samom sastanku.

Naš bataljon će napadati u sadjejstvu sa Šeksovom grupom, a čiji sam ja pridruženi član, tačnije moja grupa. Šeks je odabrao dvadeset jednog za napad, bok koji oni napadaju ima sedam rovova, što je ciljano po trojica na jedan rov. Namjerno ili slučajno, balansirao je i s nama, i mi smo trojica. Mi nemamo rov za napad ali imamo Ibraginu kolibu, plus Sefira kao jedinog vodiča.

Ćuza ne mislim da je bio baš toliko precizan, s obzirom da se sinoć pridodao Mido Muslić a niko nije odustao, no i on se prema zadatku odnosio kao i Šeks. Jedinstveni su u tvrdnjama da ne treba voditi previše ljudi, a kako bataljon udara s čela, te s desnog boka, procjenjujem kako je Ćuza odabrao pedesetak boraca, iako je raspoloženih bilo još nekoliko birani su najhrabriji, najprovjereniji.

Kod Mida Muslića prisutna je bila luda želja da se priključi, što je obrazlagao činjenicom kako je iz bataljona odsutan duže i kako se uželio ovog ratničkog društva. Pri tome je imao tek još jednu, više želju nego uslov, trebala mu je jakna. Ova noć je znatno hladnija od vremena koje ga je ispratilo iz Fojnice. To nije mogla biti nezaustavljiva prijepreka pošto se Ahmo brzo ponudio da mu posudi svoju. Bez obzira što će i sam u akciju Ahmo je jedan od rijetkih koji ima dvije jakne, sebi će zadržati tanju pošto bi kod Ibragine kolibe trebalo da ja makar malo zaklonjenije...

Sem ovoga, trebalo je i tačno rasporediti ljude. Šeks je to uradio precizno, dok je Ćuza najprije ljudstvo presjekao na dva dijela, jedni će zajedno s njim udarati s čela, dok će ostatak na desni bok. To je bitno jer će ta druga polovina imati dodatne uloge, osim što će i direktno učestvovati u samom napadu oni će na svom kraju motriti i na eventualne pokušaje ustaša da dobave pojačanja, a s obzirom na cjelokupan teren, gdje je njihovo odredište najudaljenije to ni akcija neće početi dok oni ne budu na zacrtanim pozicijama. Tako je i logično da će ići na čelu kolone, prije nego se i sasvim odvoje. Ako i nema precizan broj boraca bilo je evidentno da grupe nisu pravljene napamet, vodio je računa o stečenim prijateljstvima, kao i o što izbalansiranijoj zastupljenosti raspoloživog naoružanja. S obzirom da sam nekoliko puta bio u ovakvim akcijama znam kako neće biti problema ni na licu mjesta, posložit će se samo od sebe, prijateljstva će formirati manje grupice, poznanstva unutar njih će otkriti onoga koji je na neki način i vođa te grupice, za nijansu hrabriji od ostalih. Nemam sumnje da je i Mido već u svojoj glavi vidio svoje mjesto. Moguće je da dođe do ponekog odstupanja u odnosu kako svaki pojedinac zamišlja, što će biti prihvaćeno bez traženja pojašnjenja jer je bitan krajnji cilj, a djeluje kako su priprema i ovakva organizacija garancije da će sve zemunice biti osvojene.

Ono što mi se učini posebno dobrim je odlična atmosfera. Koja je počela u spavaoni, dok je Ćuza dijelio bataljon u dvije grupe i čitao imena, skoro da je svako popraćeno nekim komentarom koji je izazivao lagani smijeh. Ono što je sada sasvim jasno, svi smo spremni i horni.

Rekao bih, jedino što ovdje još nedostaje su cigarete. Ipak se Komanda uspjela pobrinuti da u ovu akciju ne pođemo baš bez ijedne.

Pošteno je odlučeno da se dijele samo pušačima, dok su nepušači zadovoljeni nekakvim keksom, nečim što je također rijetkost. Podjela je takva, na pušača sedam cigareta, a dva nepušača na kutiju keksa. Mi pušači ćemo se pobrinuti da imamo koju i prije i poslije akcije, dok će se po dva nepušača dogovoriti kada i kako će zaslađivati.

Značajnim se predstavlja i što su nas ustali ispratiti i skoro svi koji se nisu našli na spisku, a među njima je bilo bar polovina koji su željeli biti, koji su žalili što umjesto da idu sada, ostaju biti drugi ešalon. Što nas je budno više nego koliko nas kreće, meni se doima kao loš predznak. Iako smo se mi osjećali ponosnije, posebno što je na drugim pravcima, u drugim jedinicama angažovano više ljudi.

Jednako značajni su osmjesi prisutni na našim licima, makar svi ne baš jednako gledali načine na koje pojedinci iskazuju vedrinu. Avdo Kovačević i Redžo Barlov su nepušači, odlučili su svoj keks pojesti odmah naglašavajući kako im je besmisleno nositi ga, a pažnju im je privuklo donekle zamišljeno lice Šefe Kovačevića, na kojem se osjećalo da misli dijelom šalje Fojnici, ženi i djeci, pri čemu ih je dolazak Mida Muslića dodatno podgrijao.

-          Rođak, hoćeš jedan keks – reakcija Avdova je njemu i svojstvena – a ti meni da daš jedan dim?

 

Šefa nije odgovorio ali se nasmijao. I većina je, pa tako i ja. Mada kod mene to zapravo probudi loše slutnje.

 

                                    ***

Krećemo u tri grupe, najprije na čelu Čolo, Redžo, Avdo, Liman s nešto brojnijim dijelom bataljona, na začelju je Ćuza s ostakom, a u sredini Šeks sa svojima i nas četvoricom. Sve skupa sedamdesetak nas ide kroz tihu, pohladnu noć, ali vrlo ponosni, horni, sretni. I što je najvažnije, i pored nekih pojedinačnih slutnji, zajedno sasvim uvjereni u uspjeh. Ne samo svoj, nego i drugih jedinica.

Ne znam za druge, ja se svoje slutnje brzo oslobađam. Nestaje je s prvim koracima kroz selo. Gluho je doba noći, možda sam očekivao da bismo mogli sresti pokojeg budnog znatiželjnika, kao film uživo doživljavah to što se dešavalo.

Dede i nane, žene, djeca, skoro cijelo selo je bilo budno da nas isprati. Nekome možda ovo budi posebnu slutnju, meni daje ushićenje. Nemam s čime ovo uporediti! U filmovima se oslobodioci obično dočekuju, ovdje ih se ispraća! Iskrenošću, toplinom, povjerenjem, sve bar dvostruko većim nego kada smo ovdje tek stizali.

Upoznao sam donekle ovaj narod, pa mi je i sve jasno. S obzirom da uz nas minobacačlije ide nekoliko konjovodaca, otud je manje nejasno što se za akciju toliko zna. A izašli su ispratiti nas, jer je njima, više nego nama, dosta i Dobrošina, i Crnog vrha, ustaških granatiranja i napada koji traju još od januara.

Slijedio sam miran, gord hod ostalih, ne suzdržavajući se jedino da krajičkom oka bacim pogled ka sokaku koji vodi kući mojih prijatelja. Noć je, dio sam kolone, nikoga ne mogu prepoznati, osjećam da su svi tu.

Taj osjećaj je jedino što me slijedilo, sve do izlaska iz sela. Tek tu ponovo sav postajem dio kolone.

Nakon što se prednja grupa odvojila, mi smo mogli priuštiti si i kraći odmor. Naše mjesto u koloni je na začelju Šeksove grupe, zato je odmah tu Ćuza.

-          Dobro je što baš mi prvi krȇćemo – i Ćuza se sada prvi put izdvaja, i razmišlja naglas – kad mi dignemo Crni vrh, i ostalima bi trebalo biti lakše. A za Crni vrh je najvažnije privući se zemunicama. Stoga ni ja nikad ne bih ni vodio više od po tri-četiri čovjeka na svaku. Mi ćemo biti gotovi za pet minuta! Po zolja na dvije-tri glavne, a onda kad zatrešti dvadeset pušaka i puškomitraljeza ima da ujke pomisle.. ih...

 

Ta razmišljanja smo svi dijelili. I to je raspoloženje koje će trajati, bez obzira što polako ostavljamo selo iza sebe, i što počinjemo gaziti praznom teritorijom.

Splasnule su sve slutnje zbog ispraćaja, svi smo sada uvjereni da je ovako i trebalo. Osjetio je i ovaj narod da je ovo ta akcija, želio je biti dio makar trenutka. A ko im je to mogao zabraniti!?

Ovakvi bi ispraćaji uvijek trebali biti. Da se pamte, da slute našim pobjedama a ne nečijoj izdaji...

Sve je kako smo nekad zamišljali: grupe odabrane, dobro naoružane i opremljene, ispraćene od naroda koji osjećamo kao svoj, koji smo dužni braniti i odbraniti, uzvratiti za sve što nam je ovdje pruženo.

 

                                     ***

Na sljedećoj pauzi se viđaju i prve razlike, ali s novim potvrdama sve boljeg raspoloženja.

Mujo Vreva Koja nije bio jedini koji je i prvu cigaretu polovio.

-          Šta to radiš? – poluozbiljno ga pita Šefa.

-          Šta ja znam, ko nam garantuje da mi nećemo gore ostati vazdan. A tad mi nemoj tražiti dim-dva.

-          Neću tražiti, al' vala neću ni poloviti! Šta treba, da poginem pa da ti, il' neko drugi, ispuši moje hise!? Ako mi je suđeno poginuti, ne bih željan cigara. Da ih nismo dobili pa hajde, ovako...

 

Najjednostavniji humor je i najbolji, tako kažu.                                   

U tom smo ritmu nastavili i dalje. Cijelim putem smo trpili jedno kerče, koje je pošlo s nama iz sela. Ne mogu reći da me mnogo podsjećalo na onoga s Husada, ovo je bilo dosta nemirnije. Vjerovatno su ga mamili naši rančevi, a njegov izoštren njuh je svjedočio kako je Armin Pendek Pohara najsnabdjeveniji. Uglavnom se držao iza njegovih leđa.

A kako se jutro primicalo, tako i mi ustaškim linijama, to smo trebali početi razmišljati o pokušajima da ga se kako riješimo.

-          Što li se je ovo kerče mene svrzlo!? – Pohara ga je najviše trpio, pa se prvi i oglasio.

-          Čuj što! – Koja mu je najbliži – smrdiš mu na leš!?

-          Nije lijepo da se na ovaj način zajebavamo! – iako se i sam nasmijao, riječima je Šefa zadržavao ozbiljnost.

 

Ali, ko može Okruglom ili Koji začepiti usta? I ne treba, ne mislim da se noćas bilo šta može doslutiti.

Ako je bilo kome, makar i meni, ovo posljednja akcija, onda je to zasigurno zapisano nekad ranije. A ako je nekome posljednja, zašto da se prije nje makar malo i ne nasmije.

Filani, česma