Sinoć Liku porobiše,
trudne konje dovedoše.
Svi konjići zob
zobaše,
i Koranu vodu piše;
Agin dorat ni gledati,
već on gleda pod
oblake!
Tuda idu tri djevojke:
„Ko ufati konja moga,
to će biti ljuba
moja!“
Skočila je najstarija,
iznesla je vagon zobi;
neće konjić ni
gledati!
Skočila je ona
srednja,
iznesla je vedro vode,
neće konjić ni
gledati!
Skočila je ta
najmlađa,
kaže konju bijele
dojke;
Ona konja ulovila!
Na
sastanku nas i ne bi mnogo. Pri čemu, sastav pomalo neobičan.
Bešović je u Konjicu, ali su tu čuveni komandanti
iz Bugojna Faruk Aganović Jupi i Goran Čišić, te još dvojica komandira četa, uz
onog kojeg sam već imao priliku upoznati. Tu su i Ćuza i komandant ovdašnjeg
bataljona, i uz svakog i komandiri diverzanata, gdje domaće predstavlja Šeks,
naše Šefa. Zatim su tu i dvojica, predstavljeni kao glavni za logistiku,
odnosno vezu. Obojica su odavde, kao i sljedeći što je na sastanku
predstavljen. A što je ujedno i moj prvi susret s načelnikom artiljerije, za
kojeg sam dosad jedino čuo da je profesor matematike, te da kod svojih artiljeraca
i ne uživa mnogo simpatija. U svemu je i najčudnije što je Admir uz njega
najavio i mene, i to kao - glavnog za artiljeriju, na ključnom pravcu napada!?
Ostalih četiri-pet su i najavljeni kao vodiči.
I dok se čudih kako sam najavljen, malo više
stidjeh čovjeka kojeg takva najava s pravom čini dobrano ljutim, uslijedi ono
što me još više iznenađuje.
Jupi i Goran su tu, pa opet Admir nije samo
domaćin sastanka. On ga i vodi, tačnije izlaže situaciju, a ja shvatam da on
ovdje nije samo inžinjerac, već jedan od glavnih operativaca!
Sljedeće iznenađenje je i najveće, situaciju
odnosno plan - izlaže na panou, preko našeg filma! Pri čemu mu se jedno mora
priznati, pripremio se besprijekorno.
Iako su se na filmu na pojedinim mjestima dali
jasno čuti tihi glasovi Sefira i Šeksa, sva ta mjesta on je vješto premotavao,
zastajući na odabranima, gdje je pričao uglavnom to što su i oni govorili.
Paralelno se služio i, također odlično pripremljenom kartom.
Svi prisutni su ostavljeni bez riječi,
uključujući i Jupija i Gorana. Poslije njegovog govora niko nije imao ništa ni
pitati ni dodati.
Osim što smo se Šefa i ja malo došaptavali, s obzirom
na činjenicu da smo sjedili na kraju, a dobrim dijelom već znali priču, njega
još bolje.
-
Slušaj, slušaj... K'o da je on bio u izviđanju...
Joj, ko ga ne zna... – Šefa je ovako poveo naše kratko došaptavanje.
Na kraju, samo Jupi priđe iscrtanoj karti, činilo
se ne u cilju pitanja i komentara, već - tek da nešto kaže:
-
Gledajući ovaj rejon predviđen za minobacač na
pravcu Crnog vrha, mislim da je Ibragina koliba idealno mjesto – u tom se času
okrenu prema meni, pa načelniku artiljerije – odmah sad vidi šta ti je sve
potrebno, dogovorite se, koordinirajte...
Vrativši se na mjesto, odluči da još jednom sve
ponovi. Pri tome nije zaostajao za Admirom, kojeg je dopunio upravo
pogodnostima odabranog minobacačkog položaja. Zaključeno je tako što su sada
precizirani i gdje koji vodič ide.
***
Što je mene još zanimalo, istovremeno i više nego
radovalo, ispred minobacača ide Sefir.
Sudaraju nam se pogledi. Meni je bilo drago, dok je
njegov pogled zračio svačim više nego oduševljenjem. Gledao me je očima koje su
nešto govorile, što ja nisam razumijevao, i što mi je možebiti kasno sada
provjeravati.
A imao sam i drugih briga. Dok i ostali obavljaju
neke kratke završne razgovore ja se probijam do načelinka artiljerije.
Njegov loš pogled sam shvatao, na svoj način, ali
mi je palo na um da zatražim nešto što bih ipak mogao dobiti a što bi mi
itekako koristilo.
-
Samo mi, ako možeš, nabavi jedan digitron s
trigonometrijskim funkcijama! – rekoh i mirno i prijateljski, ali i ozbiljno.
-
Evo ti moj! – jedva suzdržano drhtavim glasom
odgovori, sa željom da naš razgovor potraje što kraće.
-
Ovo mi ne treba! – skoro dreknuh, a pošto više
slučajno pogledah u digitron koji je veličinom ličio na traženo – nema
trigonometrijske funkcije: sinus, kosinus...
-
Ja veći nemam! – skoro zamuca.
-
Ne treba mi veliki. Treba mi s trigonometrijskim
funkcijama – sad se i čudih, s obzirom na činjenicu da sam znao da ispred sebe
imam profesora matematike.
-
Dobro, ako mognem naći ću.
Klimnuh glavom, svjestan da je ovim naš razgovor
gotov, i da neće biti završen onim što sam tražio.
Klimnuh još jednom, sad kao želivši da kažem da
ću se snaći i bez toga. I da ja i nemam više nikakvih problema, pošto je rečeno
da uz minobacač idu trojica. Povešću Ahma i Gliba.
Izlazeći, ne promače mi još jedan upitni Sefirov
pogled. Još više sam bio ubijeđen kako je jedini razlog tome to što noćas u dva
krećemo zajedno!?
