Cvati ružo, nemoj opadati.
Boluj Ahmo, nemoj umirati.
Jer te nemam nigdje ukopati,
vam da bih te u njedrim' kopala.
28.
avgust 1993.
Bolan Ahmo dragoj odgovara:
„Bolovat ću, pa ću i umr'jeti;
Nemoj mene nigdje ukopati,
već me kopaj u tvoja njedarca,
u njedarca pokraj srca
svoga.“
Ako
i nije major, biće! Ko bi nas, inače, u izviđanje slao dva dana prije same
akcije!?
Onaj
jedan je njegov, što ćemo navečer i saznati...
Popodne
sam proveo u školi, iako sam bio planirao otići do svojih malih prijatelja.
Ovaj put im nisam namjeravao pominjati akciju. Međutim, i odlazak do njih će
malo sačekati, zaustavio me jedan drugi događaj.
Još
se jedna grupa vratila s dopusta. S njima i neki koji duže vrijeme ne bijahoše
s nama. Posebnu je pažnju privukao Mido Muslić, iz prostog razloga što je prvi
koji dolazi iz Fojnice. Džoove Fojnice.
Otud
i objašnjenje što smo par sati svi bili okupljeni oko njega. A i da ne bi priču
ponavljao nekoliko puta.
Priča
veoma zanimljivo. Drži nas zatvorenih usta, a otvorenih ušiju. Mnogi bi nešto
priupitali, ali on svojom pričom presreće ta pitanja. Ne vodi računa o samoj
hronologiji, više gleda da kaže što više toga, a bez suvišnih riječi. Zna šta
nas zanima, to i pominje, kako mu na pamet dolazi.
Priča
o životu u Fojnici, tamo nije puno naših pa ne preskače nikoga. Posebno se
osvrće na malu djecu, koja najčešće pominju svoje očeve. Jedan od onih kojima
to izvuče suze na lice je i Šefa Kovačević. On ima dozvolu u džepu, ali je
jedan od dvojice koji je odgodio odlazak. Zbog akcije. A nisu morali, Ćuza je
rekao da neće voditi mnogo ljudi, zako da svi koji su bili na spisku, jutros su
mogli ići.
Život
u Fojnici nije neizdrživ. Od humanitarne pomoći se živi, ali je prisustvo
slobode nadomještaj za sve drugo što nedostaje.
Baš
tako Mido priča, Fojnica je grad koji je već stigao da pamti četiri različita
doba. Onaj prvi, u kojem rata skoro da i nije bilo, već se polako zaboravlja. S
ove distance je i glupo vraćati se na njega, bilo je to vrijeme kada je bilo
svega, i kada ništa nije slutilo onome što će da uslijedi.
Hrvati
su, međutim, i znali, a i krivi za to, drugo doba. Zato je taj period bio i kratak,
skoro sve se odigralo u samo nekoliko dana. Grad se našao pod ustaškom
komandom, naši povučeni u Prokos, spremni i za dalje, prema Visokom.
Ali,
tad nastaje treće, najsvjetlije doba Fojnice. Džoovo doba. Pošavši prema
Igmanu, zastao je u Prokosu. Brzo skupio tamošnje hrabre mladiće, i svi skupa
su zaustavili ustaški napad. Kako Mido reče, odmah sutradan je počeo i
kontraofanzivu, oslobođen je cijeli Prokos. Time je presječen i njihov
takozvani „Put spasa“ koji je trebao da taj dio spoji s ovim ovamo, s
Hercegovinom.
Dalje
je išlo, što bi se reklo, sve samo od sebe. Džo oslobađa selo po selo, ulazi u
Fojnicu, te nastavlja s oslobađanjem i sela s druge strane.
Na
red je došla Gornja Bistrica. Posljednje selo pod ustaškom kontrolom.
I
ona je prošla kao i sve ranije. S tim da je njena cijena bila previsoka!
Tu
je poginuo Džo. Ni za Mida nema dilema da je ubijen rukom nekog od naših ljudi.
Jedino što Mido ne može, ili neće da potvrdi je da je sve i u vezi s lanjskim
događajima na Grepku, tačnije s ubistvom Fadila Đoza. Navodno, Džo o tome nije
govorio...
Nije,
i ja to tvrdim. Koliko ga ja stigoh upoznati, upravo je takav bio. I nije bilo
razloga da ga se ubije. Osim što je i sam Džo znao, da mora poginuti!
A
želio je poginuti od dušmanske ruke. Ni takva mu želja nije ispunjena. Osim što će, možda, kod većine da
živi to ubjeđenje. Allah zna, a narod bira u koju će istinu vjerovati.
Na
momenat, a dok Mida slušam, pitam se da li je možebiti tako i bolje? Kaže,
pošto se pročulo za njegovu pogibiju, Fojnicom je zavladala neviđena tuga. Od
toga dana je nastalo to, četvrto doba koje Fojnica pamti.
Ne
znam da li ima smisla dodati da nekog petog neće ni biti. Fojnica je sad
slobodna, ne bi trebalo da više ikada padne ustašama u ruke. A ni Džo se više
ne vrati među žive...
Bio
je heroj. Jedan od najvećih. Kako Mido reče, i najmanje će dijete znati
odgovoriti da je Džo poginuo na Gornjoj Bistrici, ali će u tom odgovoru
slijeganjem ramena i ono pitati zašto takvi ljudi ginu. Metak ne bira, Allah
određuje...
A
mi, koji smo ga poznavali, koji ratovasmo skupa s njim, posebno smo bili počašćeni.
I Mido je jedan od tih. Cijelu su Fojnicu zajedno prošli, skupa su iščekivali trenutak
kada će ta priča biti gotova, kada ćemo svi zajedno nastaviti dalje. Prema
Grepku i Drini, Tjentištu i Sutjesci...
Skupa
su prošli sve bitke tamo, nema sad vremena da o njima priča. Pričao je samo o
toj jednoj, posljednjoj. Kada su se rastali. Zauvijek.
Ni
o njoj nije mnogo pričao. Objasnio nam je gdje ćemo, kada koga bude put nanosio
preko Kozigrada, zastati. U kom pravcu pogledati. Fatihu proučiti. Čuvati
sjećanje na Džoa.
Fojnica
mu nije ostala dužna. Kuća u kojoj je tamo boravio, dodijeljena mu je. A dok
žena i djeca ne budu imali prilike doći, koji su u Sarajevu, tamo će biti
Remza.
Ni
mi mu ne smijemo ostati dužni. Osim tog preko Kozigrada, još je dosta puteva
pred nama.
Nastavljamo
dalje, kuda smo skupa naumili. Bez njega, ali s amanetom. Zato je i Mido danas
s nama.
Zato
je s Midom došao i jedan momak kojeg niko od nas nije poznavao, a koji je
također bio Džoov borac. Prvi utisak ne postavlja sumnje, izgledom odaje sliku
pravog diverzanta, a isto govori i nadimak koji nosi - Paraga. Jeste da to
djelomično asocira na ustaše, ali čujemo da taj nadimak nosi još sa samog
početka, kada sukoba s ustašama još nije bilo. Meni lično se svidjelo da ga se
u međuvremenu nije odrekao...
Već
su obojica razgovarali s Ćuzom, Mido će ujutro put Crnog vrha, dok će Paraga
sačekati neku drugu priliku.
Sada
su obojica otišli malo odmoriti, dok ja i Salja odvajamo pola sata za naše male
drugare.
Pritom
smo usput skontali da se ne trebamo plašiti da ćemo se izreći za akciju, cijelo
selo već zna. Osim onoga što ni mi još ne znamo, u koliko je sati polazak.
Ne
znam, da mi nije rečeno da i ja trebam doći na sastanak, bojim se da bi selo i
to prije saznalo.
