XI - 25 / Dva puta dugo, dva puta kratko

Smiljem gora ograđena,
mala vrata ostavljena,
kud Katica vodu nosi,
vodu nosi i pronosi. 

Za njom Ivo hodom hodi:
„Stan', Katice, daj vodice!“
„Nit' ću stati, nit' čekati,                        26. avgust 1993.
nit' ću tebi vode dati! 

Ti se fališ jaranima
da si mene obljubio.
Kad, junače, Bog t' ubio,
kad me nisi ni vidio!
Samo moju jeku čuo,
gdje kroz goru projekuje!“

 

 

           Jučerašnji dan sam potrošio sumirajući dosadašnje utiske o Voljevcu, i svome ponašanju, snalaženju u njemu. Nađoh tu veoma prijatnih, ali i nekoliko  dana koje ću staviti u red onih koje ću zvati baksuznima.

Mogoh ja to pripisati nekoj drugoj strani sebe, opet se radovah onome što slijedi. Vjerovah da će akcija, sa svojim uspješnim završetkom, pomoći i da razbijem i te neke druge malere.

Odužilo mi se kako se o novoj akciji samo priča, a ništa ne događa. Skoro da prestajah vjerovati u Dobrošin, da mi se počeo činiti sve daljim. U tom slučaju, ovo samo može biti povratak te nade.

Mislio sam, i ćutao o noći u kojoj se pilo, ali sam se pridružio ostalima koji opet, još više pričaše o toj našoj novoj ofanzivi.

Novost je - nova uloga koja se nama sprema, i sada i ubuduće. S obzirom na naše brojno stanje, a i na činjenicu da se dovode još neke jedinice sa strane, mi bismo uskoro trebali biti oslobođeni držanja linija, i kao kompletna jedinica prevedeni u jurišnu.

Iako se nas i ne pita, oni s linija se tome čak i raduju, dok bi nama rijetkima koji i inače ne viđamo liniju na takav način, manje-više bilo svejedno. Ako i postanemo jurišni bataljon, ili četa, opet ćemo imati neku svoju logistiku, i - makar odjeljenje šesetki.

Još je jedna bitna novost koja dođe s pristizanjem novih jedinica, uz pomenutu promjenu naše upotrebe, te uz saznanje da je put do Tarčina ponovo slobodan, potpuno bezbijedan. Osigurani su nam vozilo i nafta, kojim će za par dana druga grupa na odmor. Razmišljao sam o mogućnosti da se i sam nađem na spisku, ali sam odustao dobivši poruku da me je Šeks tražio.

Na kraju, povećanje jedinica ovdje neminovo se tiče i stanja s hranom. Još uvijek je veoma zadovoljavajuće, ali je sve osjetnija i štednja. Doduše, mi i dalje osjećamo svu pažnju mještana, gdje se niko ne odriče svojih gostiju.

Ali, dio nas se počinje suzdržavati. Ja se do sada vadih na Salju, kada je on na položaju ni ja ne idoh našem domaćinu. Malo mi je bilo teže objašnjavati malim drugarima, ali uspijevah nekako. Oni želješe da smo već kao jedna porodica, a ja puštah vremenu da to možda nekad budemo.

Sad, ako ne budemo držali položaj, ako stalno budemo tu u selu... Ne znam, valjda opet počnem vjerovati u Dobrošin!

Potroših tako cijeli jučerašnji dan, slagah jedne preko drugih različite želje i osjećanja, a ne makoh dalje od toga da mi je sve, opet, samo prepustiti vremenu i sudbini.

Od koje sam na kraju dana vrlo počašćen, meni jako bitnim vijestima. U akciju koja se sprema naš bataljon ide skupa sa Šeksovima. A u izviđanje sem njih nekoliko, još jedino idem ja.

Trebam dobro i ja upoznati ustaške ključne rovove, radi lakše, efikasnije minobacačke podrške. Ako tako i treba, ne može se osporiti ni to da sam ja jedini iz našeg bataljona koji je podesan za taj zadatak!

Nema straha, već sam nekoliko puta otkrio kako bih sa Šeksom jurišao na mjesec i zvijezde, kamoli ih izviđao. U pitanju je povjerenje koje mi Šeks ukazuje. Nije da me je strah da mogu nešto zabrljati, nemam takav osjećaj, ali...

 

                                    ***

Budni smo prije zore. Nas desetak.

Ne idemo svi. Samo nas petorica. Šeks na čelu, za njim Salem Čorbo i Hamdo Kovač, pa ja. I na začelju Sefir. Momak duge plave kose, odavde, kojeg sam već par puta viđao i o kojem sam također čuo samo najbolje. On nam je usputno vodič, njegova glavna uloga je jasna s činjenicom da se ovaj put naoružao - kamerom.

Meni je i prvi put ovako. U sebi stigoh primijetiti da više ličimo na reportersku, manje na diverzntsku grupu. Ipak, sve može biti i dopunski dokaz kako se doista sprema nešto vrlo ozbiljno.

Ostali su bili budni, da nas isprate. Admir je onaj koji nas je kao pripremao. A zapravo, jedino što je jutros rekao je obraćanje Šeksu sa „Ti znaš šta vam je raditi“.

Čim smo malo odmakli i počeli s pričom, saznajem zbog čega nas ne ide više. Sefirova je procjena da je ovo i maksimalan broj koji neopaženo može obaviti zadati nam zadatak.

Nije strah, nije trema, a ta mala nervoza je lako objašnjiva. Sada mi je ukazana čast još veća, Šeks se odrekao drugih momaka kako bi za mene bilo mjesta. Saznajem da je zanemario i Ćuzinu želju da bude u ekipi, da kao nekad krenu rame uz rame.

Valjda Ćuzu čeka neka druga prilika, mene i nervoza potpuno prolazi, jedino ponos sve više raste!

Tome doprinosi i to što uzaludno iščekujem da Šeks posveti koju riječ više o meni, neku koja bi me dodatno ohrabrila.                                      

Ali se i radujem što izostaje, očigledno sam prihvaćen kao ravnopravni član ekipe. Biće da su Šeksove procjene da nisam samo dobar artiljerac, nego da sam potpuno spreman i za neke druge situacije.

Iz istih se razloga i ja sve više uključujem u razgovor. A on teče u smjeru u kojem mi se otkrivaju još neke pojedinosti planirane akcije.

Crni vrh mora obavezno biti uzet, ali sve mora biti praćeno i uspjesima na susjednim pravcima.

Otud je došlo do nastalih izmjena, El-Mudžahid se okrenuo Glibima i Jurićima, mještani će na sami Dobrošin, dok je najteži dio opet vraćen nama. Ofanziva podrazumijeva, također i napadna djejstva i oko Prozora, Kreševa i Kiseljaka, kao i na Mostarskom ratištu. To je donekle pojašnjenje što izviđamo nešto što smo već uzimali i što prilično dobro poznajemo.

 

                                    ***

Na ruku nam ide i što sviće jutro ukrašeno oblacima. Koji ne bi trebali donijeti kišu, ali bi nama trebali pripomoći. Prosuli su malo magle, da nas malo zakloni, a opet da omoguće kameri da dosta toga zabilježi.

Tako, ponovo stičem onaj poznati mi dojam, postajem potpuno uvjeren da će sve proći bez i najmanjih problema. A i zar bi ih moglo biti, kada je Šeks na čelu, a ja od Boga odabran da preživim rat!?

Osjećaj se nije mijenjao ni kada smo ušli u ustašku teritoriju. Zadržavali smo se gdje je bilo potrebno, i koliko da bi Sefir snimio što treba, pri čemu se razgovaralo rukama. Sefir i Šeks su bili toliko jasni da sam i ja stizao sve razumjeti!

Pratio sam i kako Sefir vješto barata kamerom. Najprije snimi cijeli jedan rejon, potom približava zemunicu po zemunicu, rov po rov. Također je dovoljno prostora dao i svim mogućim prilazima, s obje strane. Pri tome smo i svi imali priliku da bar na kratko se uvjerimo da kameru nismo bez razloga nosili.

Osim, ako bi se Šeks pokazao kao ptica zloslutnica:

-          Šta mislite, vratimo se sad, kad tamo - kaseta nije valjala!?

-          Ne smije biti – Sefir se malo kao i ljutnu – triput sam sve provjerio prije polaska!

 

 

                                                 ***

Ipak, osim neskrivenog zadovoljstva što je sve prošlo bez susreta s ustašama, željno smo čekali i tu potvrdu.

Mada sam ja očekivao da to bude u školi, kod Ćuze, ili eventualno u Pridvorcima, naše izviđanje smo završili na ulazu u Voljevac. U jednom ukusno sređenom kafiću, koji poput svih ostalih objekata ovdje trenutno ne radi. Njegova otvaranja su rijetka, vezana samo za posebne prilike. Kao što je ova!

Da je tako, potvrda je što je bilo zaključano, što je Šeks kucao kao u filmovima, dogovoreno, dva puta dugo i dva puta kratko.

Meni dva detalja odmah upadoše u oči. Unutra su nas čekala svega dva čovjeka. Od čega bi onaj drugi trebao biti gazda kafića, a prvi je Admir.

Drugi je detalj vezan za rafove, pune raznoga pića, reprezentativnih primjeraka, izložbeni dio.

To je značilo da su sva pića namijenjena za prodaju, poodavno popijena, zbog čega se mnogo i ne nadah da ćemo večeras pokvasiti usne...

Ali, kad se taj drugi detalj ujedini s onim prvim!

Admir je sa Sefirom otišao na sprat, gdje su pogledali snimke. Nisu se bavili, a i vratili su se vrlo zadovoljni.

-          Čime nas večeras častiš? – Admir je to pokazao i ovim obraćanjem gazdi kafića.

-          Šta god je po želji Majora, a što imamo!

-          Nemoj da ja biram. Ti procjeni šta je za ovu priliku!

-          Onda, Majore – gazda se malo češa po glavi – mislim da bi mog'o odgovarati viski.

 

Nisam razumio tačan naziv viskija. Iz dva, mada ne vezana razloga.

Nije moglo proći a da mi ne zapara uši dva puta ponovljeno „Majore“. Već sam čuo od onih artiljeraca da Admira ovdje tako oslovljavaju. Objasnili su da se sam tako predstavio, te da su i oni, kao i svi ostali, bili i uvjereni da je tako. Tamo sam požurio otkriti kako je sve to obična laž, dodajući tek da je moguće kako mu je formacijsko mjesto u tom rangu, ali da čin na putu od Kerleta Luku do ovdje nikako nije mogao zaraditi, niti dobiti.

Sad sam već u dilemi. Prisjećam se neuspjelog pokušaja ubacivanja na Zelengoru, odnosno i vremena prije toga. Admir je iznenada bahnuo među nas, s naredbom u džepu, koja je poticala iz najvišeg armijskog vrha, usljed čega je o njoj šutio sve dok je to bilo potrebno, tačnije moguće. Ako je u džepu donio takvu naredbu, kako ja mogu znati da u drugome nije donio i čin!?

Ako jeste, onda je i o tome šutio dok je trebalo. Imao ili nemao čin, njegovo pominjanje ovdje znači isto, time je kupovao autoritet, i ugled, koji su preko Šeksa samo jačali.

Koji su dovoljno jaki, a zahvaljujući čemu čemo noćas dobiti po tri čašice, rijetke vrste viskija. Kada smo bar mi u pitanju, i zaslužili smo.

Ukus je fantastičan. Onda, zar je uopšte bitno kako mu je neko ime nadjenuo. Ili, kako je ko svoje čašice zaradio.

 

 

Seferovići