Smiljem gora ograđena,
mala vrata ostavljena,
kud
Katica vodu nosi,
vodu nosi i pronosi.
Za njom Ivo hodom
hodi:
„Stan Katice, daj
vodice!“
„Nit ću stati, nit
čekati,
nit ću tebi vode dati!
26. avgust 1993.
Ti se fališ jaranima
da si mene obljubio.
Kad, junače, Bog te ubio,
kad me nisi ni vidio!
Samo moju jeku čuo,
gdje kroz goru
projekuje!“
Jučerašnji sam dan potrošio sumirajući dosadašnje
utiske o Voljevcu, i svome ponašanju, snalaženju u njemu. Nađoh tu veoma
prijatnih, ali i nekoliko dana koje ću
staviti u red onih koje ću zvati baksuznima.
Mogoh ja to pripisati nekoj drugoj strani sebe, opet
se radovah onome što slijedi. Vjerovah da će akcija, sa svojim uspješnim
završetkom, pomoći i da razbijem i te neke druge malere.
Odužilo mi se kako se o novoj akciji samo priča,
a ništa ne događa. Skoro da prestajah vjerovati u Dobrošin, da mi se počeo
činiti sve daljim. U tom slučaju, ovo samo može biti povratak te nade.
Mislio sam, i ćutao o noći u kojoj se pilo, ali
sam se pridružio ostalima koji opet, još više pričaše o toj našoj novoj
ofanzivi.
Novost je nova uloga koja se nama sprema, i sada
i ubuduće. S obzirom na naše brojno stanje, a i na činjenicu da se dovode još
neke jedinice sa strane, mi bismo uskoro trebali biti oslobođeni držanja
linija, i kao kompletna jedinica prevedeni u jurišnu.
Iako se nas i ne pita, oni s linija se tome čak i
raduju, dok bi nama rijetkima koji i inače ne viđamo liniju na takav način,
manje-više bilo svejedno. Ako i postanemo jurišni bataljon, ili četa, opet ćemo
imati neku svoju logistiku, i - makar odjeljenje šesetki.
Još je jedna bitna novost koja dođe s
pristizanjem novih jedinica, uz pomenutu promjenu naše upotrebe, te uz saznanje
da je put do Tarčina ponovo slobodan, potpuno bezbijedan. Osigurani su nam
vozilo i nafta, kojim će za par dana druga grupa na odmor. Razmišljao sam o
mogućnosti da se i sam nađem na spisku, ali sam odustao dobivši poruku da me je
Šeks tražio.
Na kraju, povećanje jedinica ovdje, neminovo se
tiče i stanja s hranom. Još uvijek je veoma zadovoljavajuće, ali je sve
osjetnija i štednja. Doduše, mi i dalje osjećamo svu pažnju mještana, gdje se
niko ne odriče svojih gostiju.
Ali, dio nas se počinje suzdržavati. Ja se do sada
vadih na Salju, kada je on na položaju ni ja ne idoh našem domaćinu. Malo mi je
bilo teže objašnjavati malim drugarima, ali uspijevah nekako. Oni želješe da
smo već kao jedna porodica, a ja puštah vremenu da to možda nekad budemo.
Sad, ako ne budemo držali položaj, ako stalno
budemo tu u selu... Ne znam, valjda opet počnem vjerovati u Dobrošin!
Potroših tako cijeli jučerašnji dan, slagah jedne
preko drugih različite želje i osjećanja, a ne makoh dalje od toga da mi je
sve, opet, samo prepustiti vremenu i sudbini.
Od koje sam na kraju dana vrlo počašćen, meni
jako bitnim vijestima. U akciju koja se sprema naš bataljon ide skupa sa
Šeksovima. A u izviđanje sem njih nekoliko, još jedino idem ja.
Trebam dobro i ja upoznati ustaške ključne
rovove, radi lakše, efikasnije minobacačke podrške. Ako tako i treba, ne može
se osporiti ni to da sam ja - jedini iz našeg bataljona!
Nema straha, već sam nekoliko puta otkrio kako
bih sa Šeksom jurišao na mjesec i zvijezde, kamoli ih izviđao. U pitanju je
povjerenje koje mi Šeks ukazuje. Nije da me je strah da mogu nešto zabrljati,
nemam takav osjećaj, ali...
***
Budni smo prije zore. Nas desetak.
Ne idemo svi. Samo nas petorica. Šeks na čelu, za
njim Salem Čorbo i Hamdo Kovač, pa ja. I na začelju Sefir. Momak duge plave
kose, odavde, kojeg sam već par puta viđao i o kojem sam također čuo samo
najbolje. On nam je usputno vodič, njegova glavna uloga je jasna s činjenicom
da se ovaj put naoružao - kamerom.
Meni je i prvi put ovako. U sebi stigoh primijetiti
da više ličimo na reportersku, manje na diverzntsku grupu. Ipak, sve može biti
i dopunski dokaz kako se doista sprema nešto vrlo ozbiljno.
Ostali su bili budni, da nas isprate. Admir je
onaj koji nas je kao pripremao. A zapravo, jedino što je jutros rekao je
obraćanje Šeksu sa „Ti znaš šta vam je raditi“.
Čim smo malo odmakli i počeli s pričom, saznajem
zbog čega nas ne ide više. Sefirova je procjena da je ovo i maksimalan broj
koji neopaženo može obaviti zadati nam zadatak.
Nije strah, nije trema, a ta mala nervoza je
lahko objašnjiva. Sada mi je ukazana čast još veća, Šeks se odrekao drugih
momaka kako bi za mene bilo mjesta. Saznajem da je zanemario i Ćuzinu želju da
bude u ekipi, da kao nekad krenu rame uz rame.
Valjda Ćuzu čeka neka druga prilika, mene i
nervoza potpuno prolazi, jedino ponos sve više raste!
Tome doprinosi i to što uzaludno iščekujem da
Šeks posveti koju riječ više o meni, neku koja bi me dodatno ohrabrila. Ali se
i radujem što izostaje, očigledno sam prihvaćen kao ravnopravni član ekipe.
Biće da su Šeksove procjene da nisam samo dobar artiljerac, nego da sam potpuno
spreman i za neke druge situacije.
Iz istih se razloga i ja sve više uključujem u
razgovor. A on teče u smjeru u kojem mi se otkrivaju još neke pojedinosti
planirane akcije.
Crni vrh mora obavezno biti uzet, ali sve mora
biti praćeno i uspjesima na susjednim pravcima.
Otud je došlo do nastalih izmjena, El-Mudžahid se
okrenuo Glibima i Jurićima, mještani će na sami Dobrošin, dok je najteži dio
opet vraćen nama. Ofanziva podrazumijeva, također i napadna djejstva i oko
Prozora, Kreševa i Kiseljaka, kao i na Mostarskom ratištu. To je donekle
pojašnjenje što, ipak izviđamo nešto što smo već uzimali i što prilično dobro
poznajemo.
Na ruku nam ide i što sviće jutro ukrašeno
oblacima. Koji ne bi trebali donijeti kišu, ali bi nama trebali pripomoći.
Prosuli su malo magle, da nas malo zakloni, a opet da omoguće kameri da dosta
toga zabilježi.
Tako, ponovo stičem onaj poznati mi dojam,
postajem potpuno uvjeren da će sve proći bez i najmanjih problema. A i zar bi
ih moglo biti, kada je Šeks na čelu, a ja od Boga odabran da preživim rat!?
Osjećaj se nije mijenjao ni kada smo ušli u
ustašku teritoriju. Zadržavali smo se gdje je bilo potrebno, i koliko da bi
Sefir snimio što treba, pri čemu se razgovaralo rukama. Sefir i Šeks su bili
toliko jasni da sam i ja stizao sve razumjeti!
Pratio sam i kako Sefir vješto barata kamerom.
Najprije snimi cijeli jedan rejon, potom približava zemunicu po zemunicu, rov
po rov. Također je dovoljno prostora dao i svim mogućim prilazima, s obje
strane. Pri tome smo i svi imali priliku da bar na kratko se uvjerimo da kameru
nismo bez razloga nosili.
Osim, ako bi se Šeks pokazao kao ptica
zloslutnica:
-
Šta mislite,
vratimo se sad, kad tamo - kaseta nije valjala!?
-
Ne smije biti –
Sefir se malo kao i ljutnu – triput sam sve provjerio prije polaska!
Ipak, osim ne skrivenog zadovoljstva što je sve
prošlo bez susreta s ustašama, željno smo čekali i tu potvrdu.
Mada sam ja očekivao da to bude u školi, kod
Ćuze, ili eventualno u Pridvorcima, naše izviđanje smo završili na ulazu u
Voljevac. U jednom ukusno sređenom kafiću, koji poput svih ostalih objekata
ovdje trenutno ne radi. Njegova otvaranja su rijetka, vezana samo za posebne
prilike. Kao što je ova!
Da je tako, potvrda je što je bilo zaključano,
što je Šeks kucao kao u filmovima, dogovoreno, dva puta dugo i dva puta kratko.
Meni dva detalja odmah upadoše u oči. Unutra su
nas čekala svega dva čovjeka. Od čega bi onaj drugi trebao biti gazda kafića, a
prvi je Admir.
Drugi je detalj vezan za rafove, pune raznoga
pića, reprezentativnih primjeraka, izložbeni dio.
To je značilo da su sva pića namijenjena za
prodaju, poodavno popijena, zbog čega se mnogo i ne nadah da ćemo večeras
pokvasiti usne...
Ali, kad se taj drugi detalj ujedini s onim
prvim!
Admir je sa Sefirom otišao na sprat, gdje su
pogledali snimke. Nisu se bavili, a i vratili su se vrlo zadovoljni.
-
Čime nas večeras
častiš? – Admir je to pokazao i ovim obraćanjem gazdi kafića.
-
Šta god je po
želji Majora, a što imamo!
-
Nemoj da ja
biram. Ti procjeni šta je za ovu priliku!
-
Onda, Majore –
gazda se malo češa po glavi – mislim da bi mogo odgovarati viski.
Nisam razumio tačan naziv viskija. Iz dva, mada
ne vezana razloga.
Nije moglo proći a da mi ne zapara uši dva puta
ponovljeno „Majore“. Već sam čuo od onih artiljeraca da Admira ovdje tako
oslovljavaju. Objasnili su da se sam tako predstavio, te da su i oni, kao i svi
ostali, bili i uvjereni da je tako. Tamo sam požurio otkriti kako je sve to
obična laž, dodajući tek da je moguće kako mu je formacijsko mjesto u tom
rangu, ali da čin na putu od Kerleta Luku do ovdje nikako nije mogao zaraditi,
niti dobiti.
Sad sam već u dilemi. Prisjećam se neuspjelog pokušaja
ubacivanja na Zelengoru, odnosno i vremena prije toga. Admir je iznenada bahnuo
među nas, s naredbom u džepu, koja je poticala iz najvišeg armijskog vrha, usljed
čega je o njoj šutio sve dok je to bilo potrebno, tačnije moguće. Ako je u džepu
donio takvu naredbu, kako ja mogu znati da u drugome nije donio i čin!?
Ako jeste, onda je i o tome šutio dok je trebalo.
Imao ili nemao čin, njegovo pominjanje ovdje znači isto, time je kupovao
autoritet, i ugled, koji su preko Šeksa samo jačali.
Koji su dovoljno jaki, zahvaljujući čemu noćas
ćemo dobiti po tri čašice, rijetke vrste viskija. Kada smo bar mi u pitanju, i
zaslužili smo.
Ukus je fantastičan. Onda, zar je uopšte bitno
kako mu je neko ime nadjenuo. Ili, kako je ko svoje čašice zaradio.
Seferovići