Zaljulja se mostarska munara,
potrese se mostarska ćuprija.
Mujezini učit' prestadoše,
zašutješe softe u medresi,
kad zapjeva Lakišića Zlata.
Odjekuje po kršnu Mostaru,
pa niz luke i kadiluke.
Svak se divi Lakišića Zlati,
ponajviše do tri mujezina.
Karala je ostarjela majka:
„Zlato, šćeri, da od Boga nađeš,
jedna pjesma – stotinu
harama!
Kad te čuju do tri mujezina,
uhvate ih derti na munari
pa ne uče namaskog ezana,
već slušaju tvoju pjesmu, Zlato;
Nemoj, Zlato, činiti harama!
Nemoj, šćeri, proklet će
te majka!“
Progovara Lakišića Zlata:
„Ne kuni me, moja mila majko,
ja ne pjevam porad mujezina,
nit softama dertove razbijam.
Kad zapjevam s Luke na
Carine,
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskijeh nizama.
Međ' njima je gondže Mehemede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije,
jauklije Lakišića Zlate.
Što ga čeka tri godine
dana,
dok joj Meho iz askera
dođe.
Kad me sluša gondže Mehemede,
njemu lakši carski asker
biva!“
Konačni
utisak o današnjem danu nismo izmijenili u odnosu na prijepodnevni. Imali smo
jednu, pa drugu nakanu, obje omašili. Ali život je takav, sastoji se od pobjeda
i poraza, pogodaka i promašaja, radosti i tuga... no i s jednom zajedničkom
tačkom, sv događaji su lekcije. Posebno ako oni loši ne nanesu mnogo štete.
Iako
današnji dan prihvatamo kao izgubljen, nemamo se pravo ni žaliti. Nije bio
kakav zamišljasmo, no ništa ružno nam se nije desilo. Uz zadršku u oba pravca,
današnji dan još nije završen.
Jer,
kako smo od sela odustali, vrijeme našeg povratka bi trebalo biti ranije nego
obično. Iako smo obojica sudjelovali u bježanju od psine, ja sam bio taj koji
se u povratku više smiješio, koji je na sve cijelim putem podsjećao. Vidjelo se
da jedva čekam i ostalima prepričati.
Salja
nije protiv toga, ali je rekao da će, ako ovaj naš posljednji promašaj unesem u
dnevnik, lično iscijepiti taj list.
-
Zašto? – pitao sam – sve se završilo najbolje što
je moglo. Sigurno se sjećaš slične priče u čitanci. Ova je ljepša,
originalnija, dokaz da se i zaprave nešto takvo može desiti. A valjda, i nikom
dvaput. Osim toga, još više mi vrati vjeru u Kur'an, hadise. Zamisli samo šta
se sve moralo poklopiti pa da se baš ovako završi!?
-
Ama, bio mastan, jebeš sve drugo, samo kad se ona
jabuka potrefi...
Naravno
da ću zabilježiti u dnevnik. Bez dodavanja i oduzimanja.
***
Kao
i ono što će uslijediti, a što će pokazati da se dan ne mora završiti kako je
počeo.
Kroz
Voljevac ne prođosmo cestom kao uvijek, namjerno zađosmo u dio sela u koji do
sada nismo zalazili.
A
tu živje naš poznanik, nišandžija s minobacačkog položaja. Njemu bi drago što
naiđosmo tuda, te nas pozva da svratimo.
Tu
kod njega već sjeđaše još jedan iz odjeljenja. Najprije im pojasnismo kako je
nas put ovuda naveo, a potom njih pitasmo znaju li oni nešto novo u vezi akcije
koja se sprema.
Ako
je vjerovati što su oni čuli, tu negdje u blizini je sam Sefer Halilović. U tom
slučaju se sprema baš ozbiljna ofanziva! A da u to uopšte ne sumnjamo, dovoljno
bi još nešto što su oni dočuli - Bešovića su zvali u Komandu Četvrtog korpusa, u
Konjic. Gdje će skupa s komandantom Salkom Gušićem da rukovodi donjim dijelom operacije.
Ovdje stižu čuveni Jupi i Goran...
Samo
na tren se zamislismo zbog odlaska Bešovića, brzo to prihvatamo kao dobro, biće
da je dolje težište. Nama se što bolje odmoriti, spremiti za još jedno skidanje
Crnog vrha, ovaj put s manje brige da nećemo biti praćeni na drugim pravcima.
Vjerovali
smo, ali smo željeli i što prije provjeriti, zbog čega nam se ovdje nije
zadržavalo.
Ali
nas još pet minuta ustavi nešto što nismo vjerovali da nam se može desiti.
-
Je li vi smijete popiti ove dvije flaše piva? –
jasno nas čovjek pita, jasno ga i čusmo, ali protljasmo i oči i uši.
Pivo.
Sarajevsko. Dvije flaše. Neotvorene. To je ono što niko od nas nije vidio duže
od godinu dana.
-
Što!? – pitah sad ja, a dobro znadoh da teško
postoji nešto što bi nas spriječilo.
-
Istek'o im datum. Rok trajanja!
-
Koliko? – sad Salja postavi pitanje, a jednako
kao i ja čeka da čim prije prijeđemo preko tih, nama nebitnih formalnosti.
-
Nećete vjerovati, tačno danas! Mislim, do juče je
važio.
Ja
i Salja se zgledasmo. Još nismo skroz povraćeni od iznenađenja, pri čemu ako
ima nešto što je nas i mučilo to je kako su izdržale punu godinu, koliko im je
rok, kako je moguće da nisu prije popijene, da su nas čekale.
-
Taman smo prošle godine, oko ovih doba, nešto
radili ovdje, i poslije pili u kući – vidjevši šta nas muči, krenu objašnjavati
onaj drugi – ostale četiri pive, poslije ih nekako zatrpali krompirom. Kako se
trošio, to ih danas nađosmo. Pogledamo datum, i ja velim - kud ih juče ne
nađosmo. On htjede da ih odmah prospemo.
-
Jok, bio mastan, đe ćete to raditi. Ništa njima
ne fali!
-
Pa eto, nešto i kontasmo, ako vi smijete mi ćemo
vam dati ove dvije. Pa ako vama danas-sutra ne bude ništa, one dvije ćemo mi da
popijemo.
Sada
se sva četvorica nasmijasmo. Dogovor je time već i postignut, uz naš prijedlog
male izmjene.
Samo
ćemo jednu ispiti tu, popola, dok ćemo s drugom da se ušetamo u školu. Koliko
god će nam one leći, toliko nam je stalo i da budemo viđeni. Mogli bi i s
praznim flašama, ali će ovako biti uvjerljivije, pa makar jednom-dvojici morali
i dati po gutljaj.
***
Ipak,
iako smo u školi dočekani s neizbježnom nevjericom, ukupni efekat je bio manji.
S jedne nam je strane to bio potvrdan odgovor na Bešovićevo odsustvo. S druge
strane, potvrda da to nikoga ne brine.
Mi
nosimo jedno pivo, a ovi su se već „kupali“ u piću. Radilo se o rakiji, koja je
kupljena u okolini, gdje je par hrvatskih sela pod našom kontrolom. Koji su s
dopusta došli donijeli su i nešto para, a ovi ma koliko da su tanki sa zalihama
s cijenama ne smiju pretjerivati.
Pridružićemo
se onoj svojoj grupi. Oni će osjetiti ukus piva, a zajedno ćemo poslije da malo
odsjednemo. Prethodno ćemo dovršiti s čitanjem hadisa.
Nestrpljivost
je bila prejaka, komentara skoro da i nije bilo. I nesvjesno su ostavljeni za
kasnije, kada je knjiga zatvorena a druga flaša otvorena!
Krenulo
se podsjećanjem na one hadise koje upravo kršimo. A o tome, svaki je imao ponešto
reći. Sve je manje onih što se protive, što upozoravaše kako nije dobro to što
činimo. I sami se uključuju, a priča postaje sve zanimljivija.
Tek
se neki stignu nasmijati, uz obavezno „vela havle“ i priznanje da radimo što
nikad niko prije nas nije. Ali, već smo toliko toga u ovom ratu uradili što
nikad prije nismo, a vjerovatno i ne bi da je vrijeme drugo...
Sve
bi se i brzo zaboravilo, da se negdje pri kraju pića ne počesmo skroz
udaljavati od teme. Više to nisu bili komentari onoga što smo pročitali,
uporedbe s onim što inače živimo, sasvim se posvetismo na tih pet posto
„spornih“ hadisa.
Počelo
je tezom kako bi bilo lijepo, i lako biti musliman, vjernik, kada njih ne bi
bilo. Nastavilo se objašnjenjem kako nije trebalo alkohol zabranjivati svima,
već samo onima koji ga pretjerano konzumiraju, koji se u piću neprimjereno
ponašaju!? Potom je opravdanje traženo u činjenici da je Kur'an objavljen u
krajevima gdje je klima takva da je djejstvo alkohola izraženije nego je to
slučaj u našem podneblju...
Također,
dobro smo se pozabavili i onim što piše o ljubavi prije, i izvan braka. Tome
smo dali prednost nad višeženstvom, uz istinu da višemuštvo ne postoji, uz
zaključak da je u svemu najbitnije da se podudare zajedničke, obostrane
želje...
I
dok smo navodili i konkretne primjere iz života, mahinalno prijeđosmo od ideje
da bi bilo lijepo da nekih hadisa, odnosno ajeta u Kur'anu nema, do prijedloga
da bi rješenje bilo u korekciji istih. Kao krajnji zaključak navedeno je da bi
trebala jedna ekipa da pristupi pisanju tog novog, odnosno dorađenog Kur'ana!!?
Ne
bi me čudilo, iako se ne sjećam, da sam baš ja predložen za onoga koji između
nas treba oformiti tu ekipu!
Allah
je milostiv.
