Oj livado, rosna
travo, javore, javore,
ko po tebi ovce čuva,
zlato moje?
Čuvala ih djevojčica,
javore, javore,
od sedamnaest
godinica, zlato moje.
Ovce čuva, pjesmu
pjeva, javore, javore:
„Moj dragane, što te
nema, zlato moje?
Što te nema ovih dana,
javore, javore,
kad ja ovce čuvam
sama, zlato moje!“
Nismo krenuli u selo nego u čobaniju. Okrenulo
nas je nerazumijevanje lokalnog jezika, neraspoloženje zbog toga je trajalo.
Više puta pogledom pokušavasmo dohvatiti prve
kuće, ali se one nikako da ukažu. Prije nego posumnjasmo u moguću grešku, a i
prije nego se oči obradovaše onome što žele vidjeti, odlutaše ustranu.
Tamo, preko doline, preko suhog potoka, vidjelo
se nešto drugo.
-
Vidiš li ti ono?
– opet Salja prvi progovori.
-
Vidim.
-
A, šta je ono?
-
Ovce.
-
A, šta to znači?
-
Pa, sigurno da
ne znači da su to ovce koje mi tražimo. Osim toga, ono je livada, ne ploha!
-
Tačno. Ali,
znači nešto drugo: gdje ima ovaca...?
-
Ima i čobanica!
-
Pa to - bio
mastan! I, hoćemo li?
-
Kad se prisjetim
Valica, i ne ide mi se. Iako nam nije bilo loše, i već žalim što mi nismo odmah
gore okrenuli. Ovako me već stišće sumnja da možemo opet udariti na čobana, umjesto
čobanica.
-
Nismo toliki baksuzi.
A vidimo jedno stado, i sto livada. Mora njih još biti.
Salja je već krenuo, ne dajući mi da se dalje premišljam. Prihvatiti mi je da i ne mora uvijek
biti kako sam ja predložio, zamislio.
Preko potoka pregazismo brzo. Više nije bilo
logike da se vraćamo, bez obzira što posta jasno kako je brdo, malo dalje nego
se s one strane činilo.
Još, golemo stado što se bolje naziralo, to nas
je jače privlačilo. Skoro da se stadosmo utrkivati ko će brže grabiti naviše,
kao da nam u mislima jedino prisutna bi ona narodna „Ko prije djevojci...“
I to je neka draž, biti prvi koji će vidjeti
kakva se ljepotica nalazi gore, bez obzira što će kasnije biti ravnopravna
borba koji će je možebiti osvojiti. Naravno, ako ne bude sreće pa da ih budu
dvije!?
Dobijam bitku! Ne zato što sam nekoliko godina
mlađi, niti što sam fizički jači i spremniji, nego se malo bolje snalazim po
prilično za brzo kretanje teškom terenu. Možda je u svemu bilo i nekih drugih
faktora, ali...
Slika pred očima mi se sve više razbistrava. A to
me počinje usporavati. Zastajem.
Vidim nešto crno, krupnije, nikako mi ne liči na
čobanicu. Pored je i neko dijete, bar se tako čini. Doduše, da se vidjeti i
nešto što bi moglo biti ili gomila nečega, nekih haljina, ili neko ko leži. A
tada bi to mogla biti i čobanica...
Nemam kad više razmišljati, čekati da bolje
vidim. Ono krupno se podiže.
Pas. I to kakav. Ogroman! A meni se, vjerovatno
učini još i većim nego stvarno što bi.
Zbog stava koji zauze! Neprijateljski nas je
gledao. Ne naviknut na posjete ovakve vrste, dao se u ispitivanje posjedujućeg
životinjskog instinkta.
A on ne griješi! Mi, ipak, nismo sa sasvim ravnim
namjerama prilazili.
Salja je već uz rame meni. A da se ujedemo za
mozak, ni za to više vremena nije bilo. Već je ogromna psina krenula put nas.
I mi smo brzi u okretanju nazad. Koliko je tek
sad, potok izgledao daleko!
Za razliku od odozdo, sad je Salja grabio brže.
Pokazivao je bolju spremnost u trčanju naniže, te se njegova prednost
povećavala. S druge strane, na moju nesreću psina je još brže smanjivala svoju
razliku.
Košmar u glavi jedva mi je davao da razabiram
kako Salja odmiče. Koraci su mu bili nevjerovatno dugi, a meni se činilo kako
mu noge i ne dohvaćaju zemlju. Brz sam i ja, ali sa sve manje šansi da ga bilo
kad pristignem.
Istovremeno osjećam psinu iza sebe, kosa mi se
skroz podiže. Ako me stigne...
U djeliću sekunde se prisjetih jednog drugog
događaja, ne mnogo prije rata. Samo sam još tada ovako osjetio podizanje kose.
Vraćao sam se iz planine, a negdje blizu kuće se odvojih od onih
što su također išli sa mnom. Trčkarao sam lagano, a negdje kraj groblja sam na
jednom drvetu vidio nešto što je meni ličilo na lijanu. A volio sam poskočiti, rukom
dothvatiti nešto takvo. Međutim, taj put je bilo nešto vrlo sklisko. U trenu
dok se vraćah na zemlju stigoh i pogled upraviti, shvatiti da se radi o zmiji.
Do kuće je bilo stotinjak metara, a čini mi se kako sam dolje bio u svega
nekoliko koraka.
Pamtim još, da mi je kosa na glavi bila oštra,
kakvu je i sada osjećam. Razlika je što sada Salja trči kao ja onda, dok ja
polahko gubim snagu.
Ne i nadu. U drugom djeliću sekunde se prisjetih
nečega drugog, jedne nenine priče. Ona je to naučila kao dijete, pas neće na
onoga ko ga se ne boji! „Ako te nepoznat pas zajmi, samo stani mirno i ne boj
se“, baš tako je nena govorila.
Nisam ni imao drugog izbora. Zastah, pa šta bude.
Vratih osmijeh. Protrča pored mene, kao da mene
nije ni gonio. Nastavio je za Saljom.
Ako i nisam previše pametan, pa recimo i pošten,
sretan dakako jesam. Salju je već sustizao.
Možda nisam trebao da gledam, ali sam pratio kako
malo fali da ga ščepa...
Ako usamljene jabuke nije bilo dok smo odozdo
išli, iznikla je u pravo vrijeme!? A i - kako treba, malo pognuta naniže. Taman
da se Salja s lahkoćom stigne uzverati na nju. Valjda je i dovoljno visoka!
Prisjetih se kako je onda izgledala moja kosa,
Saljina je rjeđa pa izgleda još strašnije.
Mogao je i pas uz jabuku, ali je sve, iako je
trajalo tek desetak sekundi, bilo dovoljno da se i čoban probudi.
-
Bobi! Stani,
Bobi! – derao se postariji dedo.
***
Bobi je stao, sve se dobro završilo.
-
Neće on ujesti –
to je pomalo nestvarno zvučalo, poslije svega.
Ono dijete ga nije probudilo, nego je sam Bobi
stigao i nekoliko puta zalajati dok je tek potrčavao za nama. A dedu je trebalo
taman desetak sekundi da se averti iz sna, i shvati šta ga je probudlio.
Kada se sve sabere, sve se odigralo najbolje što
je moglo. Bolje nego da je bilo koji od nas dočekao stvarnu potvrdu onoga što
je dedo govorio, odnosno da Bobi nije opasan.
Zato, i nećemo s dedom o tome. Možemo se s njim
ispričati o čemu drugom. Ko zna, ako smo za danas i odustali, možda koji drugi
put uvratimo u Filane, selo iz kojeg je dedo. Za početak, priču krenusmo
odatle, od njegovog sela.
Nije bilo ništa čime bi ga dedo izdvojio od
drugih ovdje, ali mi sami primijetismo jedan, za nas jako neobičan detalj. Dedo
je dan kraj ovaca provodio uz oveći torbičak, u kojem je osim hrane i vode bilo
i vune, te neka mala drvena napravica, koja je dijelom podsjećala na ono što se
u nas zvalo vretenom. Razlika je u tome što je bilo dosta kraće a znatno
deblje.
-
Ovo vi se zove
vito, a služi za pređu vune – dedo to rado pojasni, usput pokazujući i kako se
njime rukuje, vješto ga vrteći namotanog vunom i potom izvlačeći tako opredeno
pletivo.
-
A u nas se vuna
prede preslicom. Meni se čini da je s njom i lakše i brže, čudi me da toga nema
kod vas – Salja reče ono što sam i ja odmah pomislio.
-
Kako nema – dedovo
lice se ozari čudnim smiješkom – imaju i kod nas preslice, ali u nas preslicama
predu žene, a muškarci s pomoću vita!
-
Nemoj se ti,
dedo, šta naljutiti – opet će Salja u ime, i uz osmijeh nas obojice – ali u nas
jedino žene i predu, preslicom, dok muškarci ne predu nikako!
Adeti su adeti, složismo se. Nama, kao još jedan razlog da već kojidan posjetimo
dedovo selo. A računajući s tim, odabrasmo novu temu za priču. Promuhabetismo o
Kur'anu i hadisima!
Deda smo oduševili pričom, znanjem o tome. Nije
mogao izostati poziv da ga posjetimo. A i po Kur'anu se poziv u goste ne
odbija.
Sve u svemu, i ovaj ćemo dan ubrojati u ne izgubljene.
Muhabet s dedom nije bio dosadan, ja sam se prisjetio nečeg ranije naučenog, isto
provjerivši. Zajedno smo utvrdili i jednu lekciju odavde, nedovoljno naučenu -
ne čuvaju ovce samo čobanice, nego i čobani.
A, i psi!
Filani