XI - 23 / Nismo baksuzi

Oj livado, rosna travo,
    javore, javore,
ko po tebi ovce čuva,
    zlato moje?

Čuvala ih djevojčica,
    javore, javore,
od sedamnaest godinica,
    zlato moje.

Ovce čuva, pjesmu pjeva,
    javore, javore:
„Moj dragane, što te nema,
    zlato moje?

Što te nema ovih dana,
    javore, javore,
kad ja ovce čuvam sama,
    zlato moje!“

Nismo krenuli u selo nego u čobaniju. Okrenulo nas je nerazumijevanje lokalnog jezika, neraspoloženje zbog toga je trajalo.

Više puta pogledom pokušavasmo dohvatiti prve kuće, ali se one nikako da ukažu. Prije nego posumnjasmo u moguću grešku, a i prije nego se oči obradovaše onome što žele vidjeti, odlutaše ustranu.

Tamo, preko doline, preko suhog potoka, vidjelo se nešto drugo.

-          Vidiš li ti ono? – opet Salja prvi progovori.

-          Vidim.

-          A, šta je ono?

-          Ovce.

-          A, šta to znači?

-          Pa, sigurno da ne znači da su to ovce koje mi tražimo. Osim toga, ono je livada, ne ploha!

-          Tačno. Ali, znači nešto drugo: Gdje ima ovaca...?

-          Ima i čobanica!

-          Pa to - bio mastan! I, hoćemo li?

-          Kad se prisjetim Valica, i ne ide mi se. Iako nam nije bilo loše, i već žalim što mi nismo odmah gore okrenuli. Ovako me već stišće sumnja da možemo opet udariti na čobana, umjesto na čobanicu.

-          Nismo toliki baksuzi. A vidimo jedno stado, i sto livada. Mora njih još biti.

 

Salja je već krenuo, ne dajući mi da se dalje premišljam. Prihvatiti mi je da i ne  mora uvijek biti kako sam ja predložio, zamislio.

Preko potoka pregazismo brzo. Više nije bilo logike da se vraćamo, bez obzira što posta jasno kako je brdo, malo udaljenije nego se s one strane činilo.

Još, golemo stado što se bolje naziralo, to nas je jače privlačilo. Skoro da se stadosmo utrkivati ko će brže grabiti naviše, kao da nam u mislima jedino prisutna bi ona narodna „Ko prije djevojci...“

I to je neka draž, biti prvi koji će vidjeti kakva se ljepotica nalazi gore, bez obzira što će kasnije biti ravnopravna borba koji će je možebiti osvojiti. Naravno, ako ne bude sreće pa da ih budu dvije!?

 

                                       ***

Dobijam bitku! Ne zato što sam nekoliko godina mlađi, niti što sam fizički jači i spremniji, nego se malo bolje snalazim po prilično za brzo kretanje teškom terenu. Možda je u svemu bilo i nekih drugih faktora, ali...

Slika pred očima mi se sve više razbistrava. A to me počinje usporavati. Zastajem.

Vidim nešto crno, krupnije, nikako mi ne liči na čobanicu. Pored je i neko dijete, bar se tako čini. Doduše, da se vidjeti i nešto što bi moglo biti ili gomila nečega, nekih haljina, ili neko ko leži. A tada bi to mogla biti i čobanica...

Nemam kad više razmišljati, čekati da bolje vidim. Ono krupno se podiže.

Pas. I to kakav. Ogroman! A meni se, vjerovatno učini još i većim nego stvarno što bi.

Zbog stava koji zauze! Neprijateljski nas je gledao. Nenaviknut na posjete ovakve vrste, dao se u ispitivanje posjedujućeg životinjskog instinkta.

A on ne griješi! Mi, ipak, nismo sa sasvim ravnim namjerama prilazili.

Salja je već uz rame meni. A da se ujedemo za mozak, ni za to više vremena nije bilo. Već je ogromna psina krenula put nas.

I mi smo brzi u okretanju nazad. Koliko je tek sad, potok izgledao daleko!

Za razliku od odozdo, sad je Salja grabio brže. Pokazivao je bolju spremnost u trčanju naniže, te se njegova prednost povećavala. S druge strane, na moju nesreću psina je još brže smanjivala svoju razliku.

Košmar u glavi jedva mi je davao da razabiram kako Salja odmiče. Koraci su mu bili nevjerovatno dugi, a meni se činilo kako mu noge i ne dohvaćaju zemlju. Brz sam i ja, ali sa sve manje šansi da ga bilo kad pristignem.

Istovremeno osjećam psinu iza sebe, kosa mi se skroz podiže. Ako me stigne...

U djeliću sekunde se prisjetih jednog drugog događaja, ne mnogo prije rata. Samo sam još tada ovako osjetio podizanje kose.

Vraćao sam se iz planine, a negdje blizu kuće se odvojih od onih što su također išli sa mnom. Trčkarao sam lagano, a negdje kraj groblja sam na jednom drvetu vidio nešto što je meni ličilo na lijanu. A volio sam poskočiti, rukom dothvatiti nešto takvo. Međutim, taj put je bilo nešto vrlo sklisko. U trenu dok se vraćah na zemlju stigoh i pogled upraviti, shvatiti da se radi o zmiji. Do kuće je bilo stotinjak metara, a čini mi se kako sam dolje bio u svega nekoliko koraka.

Pamtim još, da mi je kosa na glavi bila oštra, kakvu je i sada osjećam. Razlika je što sada Salja trči kao ja onda, dok ja polako gubim snagu.

Ne i nadu. U drugom djeliću sekunde se prisjetih nečega drugog, jedne nenine priče. Ona je to naučila kao dijete, pas neće na onoga ko ga se ne boji! „Ako te nepoznat pas zajmi, samo stani mirno i ne boj se“, baš tako je nena govorila.

Nisam ni imao drugog izbora. Zastah, pa šta bude.

Vratih osmijeh. Protrča pored mene, kao da mene nije ni gonio. Nastavio je za Saljom.

Ako i nisam previše pametan, pa recimo i pošten, sretan dakako jesam. Salju je već sustizao.

Možda nisam trebao da gledam, ali sam pratio kako malo fali da ga ščepa...

Ako usamljene jabuke nije bilo dok smo odozdo išli, iznikla je u pravo vrijeme!? A i - kako treba, malo pognuta naniže. Taman da se Salja s lakoćom stigne uzverati na nju. Valjda je i dovoljno visoka!

Prisjetih se kako je onda izgledala moja kosa, Saljina je rjeđa pa izgleda još strašnije.

Možda je i pas mogao uz jabuku, ali je sve, iako je trajalo tek desetak sekundi, bilo dovoljno da se i čoban probudi.

-          Bobi! Stani, Bobi! – derao se postariji dedo.

 

***

Bobi je stao, sve se dobro završilo.

-          Neće on ujesti – to je pomalo nestvarno zvučalo, poslije svega.

 

Ono dijete ga nije probudilo, nego je sam Bobi stigao i nekoliko puta zalajati dok je tek potrčavao za nama. A dedu je trebalo taman desetak sekundi da se averti iz sna, i shvati šta ga je probudlio.

Kada se sve sabere, sve se odigralo najbolje što je moglo. Bolje nego da je bilo koji od nas dočekao stvarnu potvrdu onoga što je dedo govorio, odnosno da Bobi nije opasan.

Zato, i nećemo s dedom o tome. Možemo se s njim ispričati o čemu drugom. Ko zna, ako smo za danas i odustali, možda koji drugi put uvratimo u Filane, selo iz kojeg je dedo. Za početak, priču krenusmo odatle, od njegovog sela.

Nije bilo ništa čime bi ga dedo izdvojio od drugih ovdje, ali mi sami primijetismo jedan, za nas jako neobičan detalj. Dedo je dan kraj ovaca provodio uz oveći torbičak, u kojem je osim hrane i vode bilo i vune, te neka mala drvena napravica, koja je dijelom podsjećala na ono što se u nas zvalo vretenom. Razlika je u tome što je bilo dosta kraće a znatno deblje.

-          Ovo vi se zove vito, a služi za pređu vune – dedo to rado pojasni, usput pokazujući i kako se njime rukuje, vješto ga vrteći namotanog vunom i potom izvlačeći tako opredeno pletivo.

-          A u nas se vuna prede preslicom. Meni se čini da je s njom i lakše i brže, čudi me da toga nema kod vas – Salja reče ono što sam i ja odmah pomislio.

-          Kako nema – dedovo lice se ozari čudnim smiješkom – imaju i kod nas preslice, ali u nas preslicama predu žene, a muškarci s pomoću vita!

-          Nemoj se ti, dedo, šta naljutiti – opet će Salja u ime, i uz osmijeh nas obojice – ali u nas jedino žene i predu, preslicom, dok muškarci ne predu nikako!

 

Adeti su adeti, složismo se. Nama, kao  još jedan razlog da već kojidan posjetimo dedovo selo. A računajući s tim, odabrasmo novu temu za priču. Promuhabetismo o Kur'anu i hadisima!

Deda smo oduševili pričom, znanjem o tome. Nije mogao izostati poziv da ga posjetimo. A i po Kur'anu se poziv u goste ne odbija.

Sve u svemu, i ovaj ćemo dan ubrojati u ne izgubljene. Muhabet s dedom nije bio dosadan, ja sam se prisjetio nečeg ranije naučenog, isto provjerivši. Zajedno smo utvrdili i jednu lekciju odavde, nedovoljno naučenu - ne čuvaju ovce samo čobanice, nego i čobani.

A, i psi!

Filani