U Mostaru 'šikli mejtef
kažu:
U mejtefu trista djevojaka,
četiristo mladijeh momaka.
Hodža im je Omer-efendija.
Kalfa im je mlada Umihana,
pred njom stoji od zlata
peštahta.
Na peštahti tri nova ćitaba.
Hodža pita mladu Umihanu: 23/24. avgust 1993.
„Umihana, šta ćitabi kažu?“
Tad govori mlada Umihana:
„Prvi veli – da se hodža ženi!
Drugi veli – nemoj sa daleka!
Treći veli – kalfu iz mejtefa!“
To je hodži vrlo milo bilo.
Uze kalfu za bijelu ruku,
pa je vodi svome b'jelom
dvoru.
Eto,
i to se dogodi. Lagano zaspali, lijepo spavali i sanjali, sasvim zaboravili na
vanjski svijet, iz kojeg nas niko nije budio. Zar je trebao?
Zašto
se nije išlo u akciju, nismo ni pitali. Kada već znamo da će se, ionako ići za
dan-dva...
A
dan bijaše bez kiše, tek s jutra malo tmuran. Popodne je počelo razvedravati.
Nije bilo za hodanja vani, ali posta još prijatnije za odmor unutar škole.
Neko,
u grupi nas pet-šest, predloži da posjetimo džamijsku, jedinu dostupnu
biblioteku. Bećo nam preporučiva mnoge, a mi se opredjelismo za jednu knjigu s
hadisima.
Još
se brzo dogovorismo kako da uštedimo i vremena, čitaćemo naizmjenično. Tačnije,
to će se svesti na smjenjivanje mene i Refika Spirjana.
Dovoljno.
Knjiga nam se takvom dojmi, da nam se s čitanjem nije žurilo. Zastajasmo na
gotovo svakom hadisu pojedinačno, željesmo razumjeti sve pročitano.
Možda
je rat i najbolje vrijeme da se ovakva knjiga pročita i shvati. Posebno nas je
dojmio početak knjige, hadisi od kojih niko od nas ne preza. Tiho smo
diskutovali, potpuno se slažući s poukama, smireno čekajući kada će na red doći
„oni“ i „oni“ hadisi...
Nailazak
na te dvije grupe hadisa, koji govore o upotrebi alkohola, te tjelesnim
užitcima prije braka, a uz našu iskrenost, neminovno poče da mijenja naše
komentare. Više nema mjesta tvrdnjama da se stopostotno držimo riječi iz
knjige, ali ni stvarne spremnosti da omjer imalo mijenjamo. Ako smo se nešto i
trudili, to je da nekako ublažimo razlike između onoga što čitamo i onoga što i
dalje osjećamo.
Ti
komentari postajahu zanimljivi, činilo se kako uspijevamo u tom balansiranju.
Samim tim nas knjiga sve više veziva za se, pa ostasmo dugo u noć. Iako je bilo
prijedloga da ne prekidamo, većina se složi da nešto ostavimo i za sutra večer.
Svejedno,
opet nismo odmah zaspali. Još se komentarisa iščitano, što najprije potvrđuje
da nismo žalili, a ni pogriješili u odabiru knjige. Zatim, usudih se
procijeniti da se, prema dosad pročitanom, džehennema ne bismo trebali previše
plašiti.
Zaokružili
smo da se otprilike držimo 95% onoga što se u knjizi navodi. Obrazlagali smo to
time da se, bar, mi u svojim životima uzdržavamo od ostalih ovodunjalučkih
grijeha poput laži i kleveta, krađa, povrjeđivanja drugih, i sličnih.
