19 Neko će nam objasniti

U Mostaru (a)šikli mejtef kažu:

U mejtefu trista djevojaka,

četiristo mladijeh momaka.

Hodža im je Omer-efendija.

Kalfa im je mlada Umihana,

pred njom stoji od zlata peštahta.

                                          23/24. avgust 1993.

Na peštahti tri nova ćitaba.

Hodža pita mladu Umihanu:                               
„Umihana, šta ćitabi kažu?“

                                                                                   

Tad govori mlada Umihana:
„Prvi veli – da se hodža ženi!

Drugi veli – nemoj sa daleka!

Treći veli – kalfu iz mejtefa!“

To je hodži vrlo milo bilo.

Uze kalfu za bijelu ruku,

pa je vodi svome bijelom dvoru.

Eto, i to se dogodi. Lagano zaspali, lijepo spavali i sanjali, sasvim zaboravili na vanjski svijet, iz kojeg nas niko nije budio. Zar je trebao?

Zašto se nije išlo u akciju, nismo ni pitali. Kada već znamo da će se, ionako ići za dan-dva...

A dan bijaše bez kiše, tek s jutra malo tmuran. Popodne je počelo razvedravati. Nije bilo za hodanja vani, ali posta još prijatnije za odmor unutar škole.

Neko, u grupi nas pet-šest, predloži da posjetimo onu, jedinu dostupnu biblioteku. Bećo nam preporučiva mnoge, a mi se opredjelismo za jednu knjigu s hadisima.

Još se brzo dogovorismo kako da uštedimo i vremena, čitaćemo naizmjenično. Tačnije, to će se svesti na smjenjivanje mene i Refika Spirjana.

Dovoljno. Knjiga nam se takvom dojmi, da nam se s čitanjem nije žurilo. Zastajasmo na gotovo svakom hadisu pojedinačno, željesmo razumjeti sve pročitano.

Možda je rat i najbolje vrijeme da se ovakva knjiga pročita i shvati. Posebno nas je dojmio početak knjige, hadisi od kojih niko od nas ne preza. Tiho smo diskutovali, potpuno se slažući s poukama, smireno čekajući kada će na red doći „oni“ i „oni“ hadisi...

Nailazak na te dvije grupe hadisa, koji govore o upotrebi alkohola, te tjelesnim užitcima prije braka, a uz našu iskrenost, neminovno poče da mijenja naše komentare. Više nema mjesta tvrdnjama da se stopostotno držimo riječi iz knjige, ali ni stvarne spremnosti da omjer imalo mijenjamo. Ako smo se nešto i trudili, to je da nekako ublažimo razlike između onoga što čitamo i onoga što i dalje osjećamo.

Ti komentari postajahu zanimljivi, činilo se kako uspijevamo u tom balansiranju. Samim tim nas knjiga sve više veziva za se, pa ostasmo dugo u noć. Iako je bilo prijedloga da ne prekidamo, većina se složi da nešto ostavimo i za sutra večer.

Svejedno, opet nismo odmah zaspali. Još se komentarisa iščitano, što najprije potvrđuje da nismo žalili, a ni pogriješili u odabiru knjige. Zatim, usudih se procijeniti da se, prema dosad pročitanom, džehennema ne bismo trebali previše plašiti.

Zaokružili smo da se otprilike držimo 95% onoga što se u knjizi navodi. Obrazlagali smo to time da se, bar, mi u svojim životima uzdržavamo od ostalih ovodunjalučkih grijeha poput laži i kleveta, krađa, povrjeđivanja drugih, i sličnih.

                                    ***

Novi dan počesmo dijelom još uz noć ranije stačene utiske. Ja i Salja dogovaramo kako da ispunimo dan do večere, povezujući ono što u genima nosimo s onim što nas poče vezivati za ovaj kraj, posebno se zadržavajući na onome što dosad ovdje vidjesmo i doživljesmo, onoga što poželjesmo, zaključno s onim što sinoć pročitasmo.

Valjda negdje postoji sredina!?

Ali, do te sredine treba još učiti. Na jutarnjoj kahvi kod naših malih prijatelja vidjesmo kako se oni trude pomoći nam u nečemu što ni sami ne razumiju! Ispraćajući nas došapnuše nam da im se domalo pridružimo, njih je sve četvero danas cijeli dan za ovcama. U brzini nam samo stigoše došapnuti da će biti na „Plohi“!

Ne tražismo tu objašnjenje, računasmo kako ćemo se već nekako snaći. Ako i nije unešena na karti, raspitivaćemo se, neko će nam zasigurno znati objasniti.

Jedino smo, kao za svaki slučaj - pogledima dobro upratili pravac u kojem su zamakli s ovcama.

                                    ***

Na samom izlazu iz sela sretosmo čovjeka od kojeg zatražismo potrebnu pomoć.

-          A, za koju plohu pitate?

-          Kako koju!? Koliko to ovdje ima livada da se tako zovu!?

-          De vi meni recite, je li vi tražite neku livadu, ili plohu?

-          Ono što mi znamo je samo to da se zove „Ploha“, i da tu neki naši mali drugari čuvaju ovce – bez obzira na trajuću zbunjenost, ne odustajah od nakane da dobijemo bilo kakve informacije – sad, mi ih nismo razumjeli, mi smo kontali da je to livada neka, veća, tog takvog imena.

-          Razumijem sad, samo da se ja sjetim kako se to kod vas zove – čovjek se osmijehnu – pomozite mi, to je što je nekad bila šuma, pa je ona isječena da bi se posadila druga...

-          Prokres... Gola sječa... Krčevina... – mi stadosmo nagađati.

-          Eh, to. A, evo, sad sami pogledajte, dok budete išli naprijed, koliko samo ovuda ima ploha.

Zahvalismo čovjeku, mada je i ono njegovo „nema na čemu“ dobrim dijelom odgovaralo istini, dok se ja uzaman pitah kako da se u ovako kratkom vremenu dva puta prevarim zbog jezičkih specifičnosti. Beskorisno sam se i pred sobom pravdao, da me je čitanje zamorilo, mozak ostao nedovoljno naspavan...

U tačnost onoga što nam je rečeno uvjerismo se već na narednoj krivini. Krčevina, prokresa, golih sječa, puna okolina. Sve - ploha do plohe!

Šanse da bismo mogli potrefiti bijahoše vrlo male, međutim držasmo i kako se ne valja vraćati. Zato, prije nego što imasmo planirano, odlučismo malo odahnuti.

-          Šta ćemo sad? – Salja brzo postavi pitanje koje se samo nametnulo.

-          Ništa.

-          Kako, ništa!?

-          Lijepo. Mislim, ništa od ovog kamo smo pošli. Večeras ćemo, kada se vrate, od malaca tražiti da nam precizno objasne, nacrtaju, valjda će opet nekad svi ići u čobaniju. A za danas, nema nam druge nego se vratiti staroj, oprobanoj metodi. Fatamo se karte, biramo jedno od preostalih, neispitanih sela.

Nije ovo što smo željeli, pomalo nam bi i žao dječačića, toga što će cijeli dan pogled pružati u pravcu iz kojeg će se nadati da ćemo se pojaviti.

Nismo u situaciji da sad popravimo stvar, večeras ćemo da im objasnimo, na neki način i izvinimo se. Shvatiće, ako već nisu i sami. Ili, možda, uz pomoć sestara, ako su morali pojašnjavati kuda im i zašto pogledi tako često bježe. Ko zna, možda oni i nisu sami sve smislili!?

Sve to je što danas saznati nećemo, nešto možda ni poslije nekad, ali ja na karti već zaokružujem sljedeće selo koje idemo upoznati.

Na ovoj je strani, pripada Privoru. Sasvim je blizu Pridvoraca, neće ga biti teško pronaći. Jeste da ćemo i ovaj put morati malo uzbrdo, ali za danas bolje varijante nemamo.

                       

       

    put za selo Pidre