Soko leti preko
Sarajeva,
srebrenijeh nogu do
koljena,
pozlaćenih krila do
ramena,
biserli mu kruna nad
očima.
Gledale ga Sarajke
djevojke,
gledajući njemu govorile:
„Oj, Boga ti,
siv-zelen' sokole,
gdje si bio, koga si
dvorio?
Ko je tebi noge
oknivao,
ko li ti je krila
pozlatio,
i ko ti je krunu
nakitio?“
Odgovara siv-zelen' sokole:
22.
avgust 1993.
„O, Boga mi, Sarajke
djevojke,
dvorio sam pašu
Ali-pašu!
U paše mi tri šćeri
bijahu;
Starija mi noge
oknivala,
a srednja mi krila
pozlatila,
najmlađa mi krunu
nakitila.
Najmlađa mu najljepša
bijaše,
često babi na ćošak
iđaše,
i šećerli kahvu donosaše.
Nju mi babo
Sevdi-đulom zvaše;
Mila majka –
Sevdi-zlato moje;
Mio dragi – Sevdi-srce
moje!“
Salja
se već sinoć vratio s položaja. Zapravo, vratila se cijela jedinica. Priča se
da se sprema naša najjača ofanziva do sada, u kojoj će naš bataljon igrati
ponajvažniju ulogu, pa nas se hoće malo odmoriti.
Požurio
sam ispričati mu doživljaj s Ahmom i Glibom.
U
čemu me malo omeo Bećo Merdan, koji nam se pridružio. Njegova uloga ovdje je
promijenjena. Kako je završio medresu, to nije mogao odbiti da ovdje mijenja
mjesnog hodžu. Time je uskraćen za nešto drugo, za šetnje prirodom. O čemu sam
ja baš pričao.
Isitna,
dio priče sam iskrivio, nastojeći svoje izviđanje i potragu za kakvim drugim
položajem prikazati uvjerljivijom. Zato, drugi dio pričah potpuno vjeran
istini.
Obojica
se pomalo smiješiše, a sam Bećo se dosjeti da nam ispriča jednu drugu
zanimljivost. U jednom od ne toliko udaljenih mjesta, još od prije rata na
službi je još jedan hodža iz naših krajeva, i to baš rodom iz Šadića. Kada je
do njega došla vijest da je Šadićka džamija zapaljena, a kako prenose ti neki,
poluozbiljno je dao komentar „I neka je, i tako u nju niko nije išao...“
U
svemu ima pomalo istine, pa bi i ovo trebalo da da neku pouku.
Meni
se opet javi stara želja da ponešto od „toga“ naučim, te još jednom priupitah
Beća. On objasni da tu ima prilično dobro opremljena džamijska biblioteka, a uz
saznanje da neke druge i nema, pošto je školska davno ispražnjena, razdijeljena,
to se i ja i Salja složismo obići je prve pogodnije prilike.
Prije
toga, prihvatismo Bećov prijedlog, njegovu želju da nam se pridruži u sljedećem
izviđanju. Pošto se uveliko šuška o toj našoj novoj ofanzivi, to smislih da bi
sad trebalo biti i stvarno izviđanje.
Lako
smo se dogovorili za prvo naredno jutro, ugodni doživljaji nisu za čekanja. A
izabrao sam kosu niže Pala, s koje sam uočio da bi pogled prema Dobrošinu
trebao biti dosta dobar.
***
Kako
je u Voljevac stigla i jedna jurišna jedinica iz Bugojna, i kako postaje sve izvjesnije
da će te ofanzive biti, još i da će biti šira, ozbiljnija, to me ne začudi što
će nam se pridružiti još neki, između ostalih i sam Ćuza, u društvu komandira
čete pomenute jedinice.
Nije
nas moglo omesti ni to što se spremalo nevrijeme.
Sveukupno
nas desetak, lagano se pelo ka, od mene predloženoj kosi. Putem smo svi zajedno
uživali prizorima okolo, a na cilju su svi bili zadovoljni onim što je kosa
pružala. Pri tome smo osmatrali šta koga prevashodno zanima, i svaki viđeno
tumačili i komentarisali iz svojih uglova.
Nas
se trojica zadržasmo najprije na samoj ljepoti toga što nam vidici pružaše.
Dobrošin je iz ove, veće daljine izgledao još ljepše nego s onog artiljerijskog
položaja. A tek kuća koju sam ja izabrao...
Još
kad pogled prostremo dalje, čini se da na svijetu ima malo ljepših krajeva.
Izuzmemo li, svaki svoje rodno selo!
Poslije
početnih oduševljenja vraćamo se u stvarnost. I dok nas njegova ljepota
zadivljava, dotle nas čudi otpornost Dobrošina. Teško nam je povjerovati kako
se ne da uzeti. Samo se on uvukao tu uz Boljkovac, postajući jedina prijepreka
da i potpuno uživamo u svoj ljepoti odavde do Bugojna i Trnovača, a ne samo
pogledima.
Koja
ravan, koja ljepota. Koju ne bi trebalo da je teško i braniti. Treba samo
zauzeti Dobrošin. A za to je dovoljno najprije „skinuti“ Crni vrh, te dva sela
što uz njega vežu: Glibe i Juriće.
Jurišna
jedinica je tu, valjda bi sad trebali uspjeti. Ćuza im je ponudio da sami, prvi
izaberu šta će oni napadati.
I
njima se Dobrošin dopao. Kao selo, ali su za napad ipak izabrali onaj drugi
pravac. Ima ih sto dvadeset, smatraju to i sasvim dovoljnim.
Ćuza
rado prihvata, ove kose iznad Dobrošina smo mi već uzimali. I ja sam obećao
adekvatnu minobacačku podršku, koliko mina imadnemo na raspolaganju.
Lično
sam uvjereniji nego ikad, ova jedinica mi ulijeva onaj dio nade koji mi je
ranije nedostajao. Samo nek budu upola dobri borci kako su opremljeni, kako
izgledaju, ustaše već mogu da se pakuju...
Ja
koristim ovo vrijeme da malo drukčije razmišljam o borcima koji se bore pod
„Allahovom“, pored zastave s ljiljanima. U ovoj grupi ne vidjeh niti jednog
stranca, iako rekoše da ih ima nekoliko. Većinom su iz Bugojna, Travnika i
okoline, pri čemu ima par i iz ovih sela. Prihvativši i da ima još jedinica
sličnih naziva, s određenim, bitnim razlikama, a uvidjevši razlike u
mentalitetima ovoga u odnosu na naš kraj, dođe mi i sasvim logičnim, normalnim
postojanje i tih, ovakvih jedinica...
***
U
osmatranjima, dijalozima, maštanjima, toliko se zanesosmo da potpuno zanemarismo
ono što nebo još od jutra smjera. A kada to više ne mogosmo negirati bi nam
kasno, sitna kiša je ubrzano prelazila u onu jaču. Njeno pretvaranje u pljusak
posta još brže, a zeteče nas i prije nego stigosmo do prvog sela, onog što se s
te strane nadvija nad Voljevac. Dok konačni prijelaz kiše u grâd osjetismo
ulazeći u Voljevac, gdje se sklonismo pod strehe nekih štala dok ne splasne.
Već
smo pokisli do gole kože, izgledasmo toliko tužno da ni ne razmišljasmo o
mogućnosti da bi negdje svratili.
Ipak,
nismo prolazili skroz neopaženo. S jednog od prozora neko nas je vidio, jednoga
od nas i jasno prepoznao.
Taj
čovjek je skoro istrčao iz kuće, nazvavši Beća imenom. A kada se ovaj okrenuo,
ostalo je sve bilo logično samo od sebe.
Znali
su se iz džamije. Čovjeku je bilo drago da može pomoći novom hodži. Pozvao je
nas svu trojicu, koji malo zaostajasmo, u kuću. Nismo odbili, a Bećo je odmah
pojasnio i gdje smo bili...
Ugošćeni
smo tako, da je i ovo nešto od onoga što ćemo odavde ponijeti kao nezaborav. Ne
samo da smo okrijepljeni na sve načine, i istuširali smo se, pri čemu smo
koristili domaćinovu odjeću dok su se naše uniforme sušile. U međuvremenu će
kiša skroz prestati, čime je sve dobilo onu punu, pravu svrhu.
Za
sve je, međutim, trebalo četiri-pet sati. Koliko da se upoznamo i ovdje s nekim
nama ne baš uobičajenim adetima. Uz jednu posebnu težinu, ovi najizražajnije
pokazuju ono što razumijevasmo kao žensku čežnju.
Domaćin
ima tri kćerke. Ljepša od ljepše, kako bi se reklo. Godina, za ovaj kraj
ozbiljnijih, što pojača naše čuđenje što ih do sada nemasmo prilike vidjeti.
Čuđenje, koje bi samo trenutno, prviremeno. Brzo nam postaje jasno, da ih na
korzu nećemo nikada ni vidjeti.
Avlijska
kapija je najdalje dokle ishode u šetnju. Sigurno je da nekad odu do koje
jaranice, tu u blizini, znamo i da su bar osnovne škole pozavršavale, da
avlijska ograda, sasvim uobičajena u ovom dijelu sela, nije previsoka da iz
njih već nisu provejavali znaci ženske čežnje.
Svjedoči
tome i njihovo ponašanje unutar kuće, koje opet bi tako normalno. A istovremeno,
puno te čežnje. Uz rijetku priliku da je na ovakav način ispolje, pokažu.
Za
razliku od svih ranijih situacija, ovaj put ni ja ni Salja nemasmo nikakvih
drugih primisli. Bilo je tu i poštovanja prema domaćinu, prema Beću, ali i
prema njima.
Ono
što im nismo mogli reći, ali pokušasmo nekako pokazati je naša želja da sve one
ne čeznu duže nego im sudbina, ovdašnji adeti to nalažu. I još, da kraj te
čežnje dočekaju s onima koje njihova srca izaberu.
Malo
je vjerovatno da će jedan od nas dvojice biti suđen nekoj od njih. Zapravo,
Salja i nema nikakvih šansi, a ja možebiti ni blizu potrebnog strpljenja...
Do
Voljevca smo imali o čemu pričati. Čak je Bećo pričao umjesto mene, vrlo se
pohvalno izrazio o dojmu koji smo, sva trojica skupa ostavili, potom dodao da
su ovo djevojke koje će neosporno biti dobre supruge, domaćice, majke.
Na
kraju je najotvorenijim pitanjem ostavio ono što najmanje znamo, a to je koliko
nam je ovdje još biti.
Složio
sam se s onim što je on rekao, a za sebe zadržao onu drugu istinu, previše sam
za ovih nekoliko dana dao oduška i srcu, očima, i mašti. Voljevac upoznajem sve
bolje, a raspinjem se između njegovih adeta i Mačkara!
Voljevac upoznajem bolje, sve više i razumijevam.
Sve više mi se sviđa, sve se brže navikavam na njega. Pomalo mi se počinje
činiti da bih ovdje mogao ostati do kraja rata, ma koliko da bude potrajao.
Ne vjerujem da će biti puno noći u kojima ću
zaspati čim legnem. A ono što znam, u snove mi niko zavirivati neće!
