Draga dragom na ruci
zaspala.
Dragi dragu alkatmerom
budi:
„Ustaj, draga, draža
od očiju!
Noćas sam ti čudan san
usnio,
gdje moj fesić mutna
voda nosi.
U krilu mi biser
prosuo,
na četvero moj sahat
salomio!
Draga dragom tiho
progovara:
„Što ti fesić mutna
voda nosi,
to ćeš otić' na carevu
vojsku!
Što se biser u krilo
sasuo,
to su suze i moje i
tvoje!
Što ti pršte sahat na
četvero,
to će naša srca
popucati,
rastajuć se jedno od
drugoga!“
Šeks
me razumio, shvatio. Javio mi se odmah.
A
za dvadeset pet minuta, tačno kako je bilo i predviđeno, akcija je krenula.
Zagrmilo
je iznad nas. Zagrmilo i zatutnjilo, na sve strane.
Zvuci
kosa i belegija se kroz tu grmljavinu nisu više mogli razabirati pa su Ahmo i
Glibo pozvali mene i Sefira da očima ispratimo dva kosca kako praznih ruku
bježe uz livadu.
Sefir
se premišljao da ih gađa snajperom. Ne znam koliko su na njega djelovala naša
upozorenja da ne bi bilo pametno da i na taj način bockamo vlastitu sudbinu, a
koliko činjenica da je tek svanulo jutro bilo još i oblačno, tmurno.
Puštajući
pušku primače mi se, da skupa pratimo tok akcije. Motorolom.
Šeks
je prvi završio. Njegovima nije trebalo više od pet minuta da jave kako su
zaposjeli lijevi bok. Dozivao je Ćuzu, pitao kako ovaj napreduje, tražeći i za
sebe garanciju da će se na osvojenom boku moći i zadržati.
A
da i Ćuza ide po planu, i mi dočekasmo sa zebnjom koja brzo prijeđe u veliko
olakšanje. Iako se puškaranje još čulo iznad, bivali smo sve sigurniji kako
neće još dugo. Samo je bilo pitanje kada će se i s Ćuzine motorole čuti ono što
se sa Šeksove već čulo.
Što
je bilo veoma bitno, ohrabrujuće vijesti su stizale i s drugih pravaca. Ni na
Dobrošinu, ni oko Gliba i Jurića nije bilo dugog puškaranja.
Sad
mi je na sebe krivo, zar sam smio sumnjati, makar u naše. S druge strane, na
Ahmovom i Glibovom licu se dalo primijetiti zadovoljstvo što se nisu bunili
prema telegramu koji sam poslao.
-
A da je Ćuzi zagustilo, da je on tražio da
gađamo, šta bi? – Ahmo je, samo, bio radoznao.
-
Rek'o sam... Mada, opet, nisam siguran, ne mogu
ni njemu puno zamjeriti. Ono što je sigurno, Jupiju i Admiru ću ovo teško
zaboraviti.
Zaboraviće
se, čim dođe konačna potvrda da je akcija uspješno završena. A sve nagovještava
da jedino tako i može biti.
***
Mene
je taj osjećaj potpuno osvojio pa se počeh komotnije šetati brinom,
nagovarajući Sefira da vrijeme neizvjesnosti trošimo i tako, da prošetamo i
obiđemo tu Ibraginu kolibu, da je bolje upamtim pošto i meni posta jasno da se
ne radi ni o kakvoj pravoj kolibi već samo toponimu.
Ali
se Sefir nije slagao, nije mario za takvu moju znatiželju. Upozoravao je da se
ne smijemo opuštati, da ćemo imati dovoljno vremena i kasnije. Iz tih njegovih
riječi nije izbijao samo oprez, već i sumnja, briga. Vidjelo se da je on sve
ovo drukčije doživljavao, krajnje vijesti već očekivao.
A
minuti prolaziše sve sporije. Povremeno se daše čuti poneki rafal i gore, pri
čemu nije bilo metaka koji bi fijukali preko naših glava.
-
Naši češljaju teren – imali smo objašnjenje.
Ako
je i tako, opet je sve presporo. Presporo, i izostaje ono što Sefir sluti. Da
sve ide kako treba, kako je planirano, ne bismo mi još uvijek bili ovdje. Nešto
bi se i nama naredilo, pomaklo nas odavde.
Opet,
i da se je s akcijom stalo, trebali bi i mi znati.
Kreću
sumnje da su na nekom od drugih pravaca ustaše uzvratile. No, nikako se nismo
dali pomisliti da odozgo mogu stići takve vijesti.
-
Imam dva poginula i tri ranjena – ipak Ćuza u
momentu uspijeva da sve naše misli izokrene, gdje nastavak njegovog izvještaja,
ljutnje, galame na Komandu, više i nije bio toliko važan.
Dah
smo zaustavili, a prisjećanja vraćali na jutrošnju kolonu. Premećemo pedesetak lica,
po pedeset puta uzdišući kod svakoga. Nijemo razmjenjujemo poglede, svaki
žalimo sve ali i svaki ima nekoga koga bi mu bilo još žalije. Pa opet, teško je
bilo koga zamisliti poginulim!
O
sebi više ne razmišljamo. Prošle su nas želje za šetnjom, samo zurimo u pravcu
gore. Vrijeme nam je do sada prolazilo sporo, sada će još sporije.
***
Čekamo
i nadamo se što ranijem spuštanju mraka, molimo Boga da makar na ovome stane,
kad nam je već jasno da je, ipak, istina...
Još
nekoliko puta čujemo Ćuzu kako razgovara s Komandom. Ljući nije mogao biti nego
prvi put, ali nije ni manje ljut. Ukazuje na pomoć koja ustašama pristiže,
najavljuje povlačenje.
Iako
mu Komanda to ne odobrava, mi skupa s njim samo čekamo mrak. Scenarij se opet
ponovio, opet su zakazali ti neki drugi, mi svoje obavili brzo, efikasno.
S
tim da ovaj put nismo ponosni zbog toga. Tužni smo. Prvo zbog palih drugova,
potom i zbog ponovljene uzaludnosti.
Prije
mraka stiže potvrda da se, i pored upozorenja Komande, priprema povlačenje.
Šeks je najavio da će se vratiti istim putem, te smo i mi na vrijeme zatražili
konje...
