Sad u duši mojoj
više nema mira,
kao da će doći kraj.
Zar ni pjesme moje
sad niko ne svira,
tužan mi je takav
osjećaj.
Sviraj, noćas, nek ti
pukne struna,
a na žici nek potamni
sjaj.
Sviraj, sviraj sve za
boli moje,
kad već mora neka bude
kraj!
Voljeh jednu ženu,
voljeh kosu njenu,
voljeh što je njeno
sve;
Al za ljubav bajnu,
i tugu beskrajnu,
dobih samo lažno
„Volim te“!
Sviraj, noćas, nek ti
pukne struna...
Struni ne daj mira,
ko što duša moja
neka pati s pjesmom
bola mog;
Nek uz tužne oči
tiho, tiho svira
ovu pjesmu bola
golemog!
Sviraj, noćas, nek ti
pukne struna...
/Selver Pašić/
Ne znam koliko smo u pravu. Ne znam kako da ovo
poredim sa situacijom od prije godinu dana. Drugi bi i mogli, sličnosti ima.
Jedna je i opreka, rekao bih sudbinska, onom situacijom smo ispraćeni, ovom
dočekani.
Onda je bila četnička ofanziva, duga skoro dva
mjeseca, znali smo zašto trpimo, ginemo, zbog premorenosti smo tražili odmor,
zbog ponižavanja nečiju smjenu. Želja je bila ista, Foča i Drina, zato sam ja u
duši lomio da duramo i više nego što možemo.
Sada smo mi započeli ofanzivu, započeli pa stali.
Stali, da bismo ginuli ne znajući zbog čega. Želja je ponovo ista, ali zašto da
trpimo što ne moramo?
Nisam bio gore ni kada se neuspješno pokušalo, ni
kada se uspjelo, ni sada kad se ovo dogodilo. Valjda me se zato sada mnogo i ne
pita. Otkud mi onda pravo da ovako, svom svojom dušom navijam da danas budemo
još istrajniji nego prošle godine?
Šta ako je istina da za koji dan slijedi nastavak
naše ofanzive? Smije li se desiti da priđemo metar bliže Foči, bez nas?
Jesam li ja iskreno za našu istrajnost, ili se
radi o običnoj ravnodušnosti? Čekanju da se situacija razmrsi po nalogu
sudbine...
***
Znam da Komanda mora brzo djejstvovati, suosjećam
s onima kojima smo trebali biti smjena. Njih razumijem, a i oni nas.
Ne razumijem Komandu. Pobrinuli su se da Fočanski
bataljon bude smijenjen, izvukli su vanredno nešto vojske iz grada, malo i
liniju razvukli. Na nekoliko dana, dok nas privole da se predomislimo. Njima se
to čini lakše nego da prstom upere u krivca. E to već izgleda dobro poznatim...
Tvrd smo mi orah. Zna to Vahid Karavelić, nije
lično došao. Nije ni trebao, ali se je trebao izjasniti proglasom. Zašto nije?
Vjerovatno je trebao potpisati proglas, kojim je znao da mi nećemo biti
zadovoljni.
Iz Sarajeva je stigao Nedžad Ajnadžić, čija tačna
dužnost mnoge od nas nije zanimala. Zanimalo nas je šta će reći.
Nije rekao mnogo. Ništa, što nismo znali. Znamo i
mi da je rat, znali smo koliko je bitna operacija dotura kapisli, posebno njena
tajnovitost. Ne prihvatamo da je ovo nesporazum, mi znamo da je ovo nečiji
nemar. Taj neko nismo ni mi ni Pedini, taj neko sjedi u fotelji, u Sarajevu ili
u Goraždu. Znamo i da duge istrage nisu potrebne, Vrh mora znati ko je trebao
javiti. Taj koji je trebao, taj nije javio. Znamo mi i gdje je problem. Nije
problem znati ko je taj, problem je imenovati ga javno...
Nije rekao mnogo, ali je i previše pričao. Što je
nas dodatno iritiralo. Čuli su se zvižduci, psovke. Čulo se dosta toga na što
Ajnadžić nije navikao, možda ni bio spreman. Sjećam se Juke Prazine, bio sam u
Sarajevu, osjetio sam kako negdje prvo moraš biti vojnik pa tek onda ratnik.
Kod nas je obrnuto, a ratnici imaju pravo da se bune, prihvataju da svako ima
svoje zadatke, ali i zahtjevaju da svako stoji iza svoje odgovornosti.
S njim je došao još neko. Ime nam nije bitno,
samo pominjanje da je iz sektora za moral dovoljno je. Na takve smo mi posebno
alergični. Na takve, naši moralisti su uvijek s nama. I na liniji, a ne jedino
kada neke laži treba ublaživati pričom u teškim, ratnim, sudbinskim danima, u
kojima se događaji brzo smjenjuju ne dopuštajući da jedni odgađaju druge,
uvjeravajući kako je jedino ispravno da se mi držimo naših zadataka, i
izgrađenog međupovjerenja s pretpostavljenima...
Baš ga je pretjerao. Toliko, da neće više ništa
reći. Nećemo mu dati. Svaki njegov pokušaj ponovnog nam obraćanja praćen je
zvižducima, od kojih ga ni Ajnadžić nije mogao čuti. A usljed čega će mu ubrzo
i sugerisati da više ni ne pokušava.
Ajnadžić je govorio mirnije, smišljenije. Niti je
krao vrijeme, niti dobijao na njemu. Imao je svoj zadatak, i pokušavao ga je
obaviti. Koliko će uspjeti u tome, to neka sam analizira.
Nije rekao mnogo riječima, jeste arogancijom.
Iako vjerujemo da je imao precizne upute, kojih se preslijepo držao, za to nije
bio nužan dug govor. Koji se vrtio u krug, bježao od pitanja ko je kriv, naivno
insistirajući na pitanju ko još nije kriv.
Što nas nije pokolebalo, ali jeste usmjerilo u
pravac kojim bi možda mogli dobiti odgovor. Ajnadžić nije napamet poslan, to je
od početka jasno. Postaje jasnije kako je on od onih koji znaju istinu.
Naslućuje se da dobar dio krivice leži i na njemu lično. To je razlika između
Pedinog i njegovog ponašanja.
Insistiraćemo na tome što slutimo, njega mi
imenujemo za krivca. Pričom koju sat, dva priča neće nas razuvjeriti. Jedino
može svoju ne-krivicu dokazati ako kaže ime onoga ko jeste kriv.
Tokom priče je nekoliko puta posezao za nekakvim
papirom, iz kojega se tobože jasno dalo vidjeti kako je on na vrijeme javio
ovima u Goraždu.
Nismo mi spremni gledati, provjeravati taj papir,
i dalje je to priča bez kraja, priča koja dalje nabraja ko sve nije kriv, priča
koja može biti toliko duga da nikada ne dođe do onoga ko jeste kriv.
***
Priča će imati kraj. Sada je prekinuta.
Ajnadžić se vraća u Sarajevo s našom odlukom. Bit
ćemo tu, spremni da na liniju krenemo istog momenta kada dobijemo ime krivca. A
kako će biti sankcionisan, to smo spremni pratiti i s linije.
Pošteno od
nas. Još samo da bude i istrajno.
Sitnik (iznad Sinanovića)
