23 Zastava s ljiljanima

Sitna knjiga na žalosni

Ljubovića dvor doleće.

Ali-beg je čita, gleda,

pa je majci na skut meće.

„Vidi, moja majko mila,

beg Lakišić šta mi piše:

da Ajkuna, vjerenica,

ne zove se mojom više!“

                                              26.maj 1994.

On to reče pri večeri,

pa se pripe bojnoj kuli,

s čiviluka sablju skida

i kune se Ajki buli:

„Ajko, bulo, Ajko dušo,

ja bez tebe ne kabulim;

A što će mi čitav život

ako tebe ja izgubim!“

Treba bataljon da ide na smjenu. Treba, ali nećemo. Obećali smo na dženazi.

Na dženazi punoj tuge. Pazarićko mezarje vjerovatno i ne pamti brojniju, cio naš bataljon, većina koji su tu iz drugih jedinica, dosta okolnih mještana, par predstavnika Komande iz Sarajeva, te Peda s dva-tri najbliža svoja saborca.

Prvi sam put vidio Pedu, smatram se počastvovanim iako nikom nisu drage okolnosti. Slušao sam o njemu mnoge priče, vjerujem da je jedan od najvećih heroja odbrane Goražda...

Mene je dojmio svojim dolaskom, znam da mu je sugerisano da izostane, što je prihvaćeno kada se govori o većini njih koji su te noći naišli na spoj nas i Slavne.

Kako to sada još tužnije zvuči. A te noći su se Goraždani nastojali provući kroz četnike, dok su naši pokušavali zaustaviti proboj četničkih diverzanata. Goraždani su se probili, ali su i otkriveni, naši ih nisu zaustavili ali su alarmirali ostatak. Prijetio je veći sukob.

Nakon zatajivanja puškomitraljeza Slavne, Bog je udesio još nešto što će pomoći da ta noć-jutro ne bude još krvavije. Goraždani su se sakupljali na mjestu s kojeg će se dati uočiti naš logor. I njemu nazirati - zastava s ljiljanima!

Bio je to trenutak kada je Peda počeo shvatati situaciju. Kada je krenuo ka logoru, slobodno i hrabro, i po nijeti do kojih će držati.

Kažu da je čvrsto riješio prisustvovati dženazi, da ga nije mogla spriječiti ni svjesnost da ga neko od naših, zbog svega što se dogodilo, može hladnokrvno i ubiti!? Nije ga pokolebao ni sinoć izbjegnuti incident, prilikom bliskog susreta njega i Mandžura. O samome incidentu se i priča i ne priča, a sve meni najviše liči na pojedinačna nagađanja kako se sve odigralo.

Jedino što ne mogu sporiti jeste da su se sreli i da to nije ni moglo proći ćutke. Da li je bilo psovki, fizičkog kontakta, da li je i ko na koga potezao pištolj, da li je onaj drugi to poslije komentarisao sa „Ja da sam pištolj potegao, ja bih i opalio“, ono je što nisam vidio, ne znam, iz čulih priča ne mogu da dokučim, što puštam vremenu i onima koji znaju, ako htjednu, i ako to ikada bude bitno da ispričaju.

Šta god da je bilo, i riješeno je između njih. I o tome će kolati priče...

Svi shvatamo, razumijemo Mandžura, ja isti odnos imam i prema Pedi. Sličnost vidim s Vranovinom, danom kada je poginuo Admin Hajdarević. Jeste razlika što su tada doista bili četnici, no opet je meni sugerisano da izbjegavam susret s njegovim ocem Husom. Savjet nisam htio poslušati, objašnjavajući kako ne želim da i u ičijim, pogotovo Husovim očima ostanem krivlji nego stvarno jesam. Susreta s Husom se neću rado prisjećati, tako ću i na susret ove dvojice gledati samo kao činjeicu da su se pogledala u oči.

Meni će u sjećanje se urezati da su oba bili na dženazi. Mandžur je morao, i s pravom je stajao na čelu bataljona, u prvom safu, gdje i ostali poginulima najbliži. Peda je želio, na vrlo dostojanstven je način cijelome bataljonu, tome prvom safu, izrazio svoju, i sućut svojih saboraca.

Pokazao je Peda dostojanstvo, dokazao je i da oni nisu krivi. Rekao je i da će se lično založiti da krivci budu prozvani, pozvani na odgovornost.

                                ***

Rekli su to i predstavnici Komande u Sarajevu. Ali, zar oni ne bi već trebali znati ko je?

Iz Goražda nisu mogli, imali vremena doći. Ali su se oglasili, nama je „Elektron“ trebao javiti za nailazak grupe iz Goražda. U šifrarniku je to oznaka upravo Komande Korpusa.

Kada je njima to predočeno oni su znali odgovoriti, za nailazak Pedinih nama je trebalo biti javljeno iz Goražda...

Liči na priču čiji se kraj neće razlikovati od njenog početka. A mi smo oni koji hoćemo da tako ne bude. Rekli smo to Komandi. Hoćemo ime krivca, hoćemo odgovornost. Zbog onoga što se dogodilo, da se nikad više ne ponovi.

Obećanja nećemo. To se uklapa u priču čiji je kraj jednak njenome početku. Ponovili smo to, i svoju odluku da nigdje nećemo maći iz Pazarića dok se to ne riješi.