Pšenica se ispod dvora
klasi,
Nuradinu dohodahu
glasi,
od punice i od
zaručnice:
„Nuradine, ne kisli ti svati,
„Nuradine, ne kisli ti svati,
nit na mladu rosa
pokapala.
Nemoj tuđa u đeverstvo
zvati,
ni tuđinku u jenđiluk
zvati,
ni jabanku za brata
dovesti,
niti seju u jabanu
dati!“
Razmišljam o tome šta sam od Semira čuo, vidim da
ima toga što on nije stigao sada reći, jedva čekam kasniji susret s Fadilom.
Prvo nejasno što mi je kod Semirove priče ostalo
je da je Ismetovu pogibiju preskočio opisati. Odmah nije mogao znati, no u ovo
vremena između sebe su sabirali utiske. A kada se takav neki detalj preskoči,
misli se raspline. Jedva sam čekao da ih smirim, i to je prvo što sam Fadila i
priupitao.
Po Fadilu to je bio i najbitniji momenat, ako se
izuzme to što dolazak Goraždana nije javio ko je već trebao.
Semir je pomenuo da su Ismet i Šemić otišli na
kraj linije, na jedan mali piklić koji je tako predstavljao spoj s Prvom
slavnom. Ispod tog piklića zapravo je uvala kojom su Goraždani kanili proći.
Kako je od Goraždana čuo, dogovor je bio jasan. Probati
se provući, probiti tiho, bez pucnjave. A u slučaju da do nje dođe, odgovoriti,
uz još jedan dogovor - u tom slučaju provlačenje prelazi u proboj! Proboj, s
opštim pravilom da nema povlačenja, nema osvrtanja na ranjene, poginule, sve je
to dio rizika koji je njihova operacija i nosila. Inače je to jedna u nizu
operacija s kojima smo mi jako dobro upoznati, neki su i iz naše brigade
uključivali se, mnogi smo samo imali želju, ne došli na red. S Grepka je bilo
lakše, no i tada su te avanture dobro nagrađivane novčano, pa je dobrovoljaca
uvijek bilo. Ali je i tada bilo zasjeda, ginulo se. I pričalo, i prepričavalo.
I pogibija Hasa Turčala, onog za kojeg se i vezuje ideja, te prve uspješno
izvedene ovakve operacije, još čeka potvrde da je sve kako u zvaničoj verziji
stoji... Poslije pada Grepka Komanda u Sarajevu je odlučila ne prekidati
operaciju, i dalje je bilo jako značajno upućivati dobrovljce s praznim
kapsulama kako bi se one tamo punile i tako proizvodila neophodna pješadijska
municija. Ova grupa je poodavno otišla za Goražde, na povratak je čekala
prohodnost, otopljenje snijega...
Čekali su i dočekali prohodnost, signal da krenu.
A naišli na spoj Prve slavne i Fočanske.
Priča Fadil, suđeno je bilo da većina vojske
spava, ali i da Ismet i Šema dogovorno po jedan stražare.
Šema je ispričao da je Ismet bio budan i da je on
primijetio Goraždane. Za sebe, očito prekasno. Stigao je drmnuti Šemu prije
nego je sam otvorio vatru, a što je trebalo uzbuniti i sve ostale.
Šema je osjetio kako je odmah ranjen, jer su ovi
spremno uzvratili Ismetu, tako da nije stigao sam ni metka ispaliti već se
prevrtanjem naniže nastojao, i uspio skriti u mraku. Što je još osjetio jeste
da je Ismetova puška brzo utihnula, kasnije su provjerili pogođen je i ubijen
jednim jedinim metkom. Čuo je on i ostalu pucnjavu ali nije znao, kao ni
ostali, šta se to sve događa.
***
Malo ispod se dešavalo ono najstrašnije. Imali su
neki priliku, nakon svega, vidjeti momka koji je ubio ostalu trojicu i Releta
ranio. I čuti njegovu priču.
Jedan od dogovora je bio i da ne idu baš u koloni
kako ne bi bili lahka meta četnicima na liniji. Tako je on natrapao na ovu
četvoricu.
Najprije se prepao, potom zaključio da spavaju.
Uvjeren da se radi o četnicima otimao se želji da ih hladnokrvno pobije. Na
kraju se smiruje, svjestan kako je za sve njih najbolje ako prođu
neprimijećeni.
Puška mu je još na gotovs, ali taman u momentu
kada kreće ove zaobići u luku, odjeknula je Ismetova! Istresao je na ovu
četvoricu dva okvira, i probio se naprijed.
O tome momku Fadil dodaje još nešto. Cijelu je
priču ispričao neposredno poslije, kasnije se počeo čudno ponašati. Počeo je
plakati, kriviti i kleti sebe, polubulazno pominjati kako će se ubiti...
Ovdje dolazi objašnjenje kako je Rele imao sreće.
Jedini od njih nije bio u vreći, a bio je i krajnji...
Uzdahnuće mnogi kada ovo čuju, ali većina bismo
tako. Isto kao što sada nije bitno ni to što njih četvorica nisu nikog odredili
da stražari, bio je jedan iznad, sigurno i dolje. Kao što je besmisleno i što
će Fadil, a i mnogi od nas brzo dodati i to „Kamo puste sreće da niko nije ni
bio budan“.
Tako je bilo suđeno.
***
Kao i još jedan detalj koji Fadil otkriva.
I dok je Ramov puškomitraljez podobro šarao po
Goraždanima, bez da se može utvrditi da li je upravo on pogodio jednog ili oba
Goraždana, dotle je onaj Prve slavne zakovao. Momak s njim je bio budan,
pokušao je djejstvovati čim se i Ismet oglasio.
Nije teško razumjeti opisivanje bijesa koji je
taj momak osjećao, način na koji ga je ispoljavao, niti shvatiti olakšanje koje
je imao nakon što se cijela priča počela odmotavati. Što će posebno važiti za
ove, koji su te noći išli s druge strane.
Nesreća je što jedni za druge nisu znali, nesreća
je i što smo mi imali budnih, što nije prošao prvi plan Goraždana da prođu neopaženo,
nesreća je što se taj momak pred onom bajtom zadržao nekoliko sekundi duže nego
bi neko drugi. Nesreća je i što umjesto njega nije bio neko manje hrabar, manje
pribran, neko ko bi nogama dao prednost nad rukama.
Na nesreću, veliku je ličilo što se budni puškomitraljezac
Slavne suočio s „neposlušnim“ puškomitraljezom.
Pričajući o tome Fadil koristi i onu čuvenu „sreća
u nesreći“.
Naravno da Ragibovoj, Fućovoj, Šućrijinoj, Ismetovoj,
kao i porodici poginulog Goraždanina to neće biti utjeha niti nešto mnogo bitno
značiti, ali je činjenica kako su Bog, sudbina, ili šta već, u velikoj mjeri
imali obzira da tragedija ne bude veća. Kako to Fadil reče, a pošto je lično
obišao taj rov Slavne, da nije taj puškomitraljez zakovao - „Nijedan ga ne bi
iskapulali“.
***
Ono što je još donekle bitno, bar u sklapanju cijele
priče je to da je Pedina ekipa bila i
podijeljena u dvije grupe.
Prva, nešto manja, s Pedom na čelu se uspješno
provukla na spoju, išavši bliže Slavnoj, bivši tako i zaklonjenija.
Druga se više raširila, i ona je bila učesnica
sukoba. Naravno da su podršku imali i od prednje grupe, a što je kod naših
prouzrokovalo uvjerenje da su opkoljeni.
***
Pričao je Fadil o svojim utiscima, osjećanjima,
koja se nisu bitnije ralikovala od Semirovih, sigurno ni ostalih. I sva su se
završavala s onim o čemu smo i mi čuvši o ovome ponajviše pričali, sve jeste
sudbina, ali kao nikad je sudbini nešto trebalo.
To je ono što je, poslije svega, još i jedino
bitno.
Neka sudbine, nju nećemo dirati, ali bi dakako
trebali saznati ko je trebao javiti i nama i Goraždanima, saznati i zbog čega
to nije uradio, na kraju bi ko je kriv trebao i da odgovara...
plato Bjelašnice
