Kolika je duga zima
bila,
sve sam suze u jastuk
salila,
a dertove u jagluk
savila.
25.maj 1994.
Sve zbog tvoga dockan
dolaženja,
i tvojega srca
kamenoga.
Niko nije svu noć spavao. Sve spavaone su tiho
vrvile od uspomena. Tiho, zbog onih kojima je noćas neutješno teško.
I nisu svi gubitke najdražih podnosili jednako.
Brat je svakome brat, reći će mnogi. Složit ću se, ali sam još nekada ranije
govorio kako su sve ljubavi iste, samo su tuge različite.
Onda i nije čudno što neko bježi u samoću, što je
nekome lakše kada ga se razgovara, kao i što su neki pod nadzorom bolničara.
U jednome smo svi isti, ovo se nije smjelo
dogoditi. Dogodilo se, donoseći pitanja kako, zašto. Pitanja koja traže, čekaju
odgovore.
Nije smjelo, ali se dogodilo. Zato, neko treba
odgovarati, ne smije ostati na priči o nesporazumu.
U jedno nismo ni sumnjali, naše krivice nema.
Onda, misli same hrle Goraždanima. Tačnije, momcima koji su se vraćali iz
Goražda, nakon uspješno obavljenog dotura kapsula. Misli hrle toj grupi, ali se
kovitlaju. Znamo koliko se pažljivo biraju za takve zadatke, čujemo i ko ih je
predvodio, već čuveni i legendarni Peda, potvrđeni su i gubitci među njima...
Ako je tačno što Goraždani tvrde, a nema razloga
da sumnjamo kako oni nisu znali da je Jabuka u našim rukama, s obzirom da je
prošlo više od mjesec dana, puno je onih koji su to dakako znali.
Zbog poginulih, njihovih najdražih, sve više jača
priča da istrajemo u otkrivanju kompletne, i prave istine.
Najprije nam je saznati ono što je poznato. S
obzirom na sve, i činjenicu da će ubrzo biti i dženaza, s položaja su vraćeni i
ostali.
Na njihovim licima, pokretima, doslućivalo se
puno toga. Također, i neraspoloženje dugih i čestih prepričavanja.
Kako to obično bude svjesno se podijeliše u
grupice, svaka uz sebe privlačeći dio nas.
***
Želio sam prvu priču čuti od Fadila ali je suđeno
bilo da ne stignem na vrijeme biti dovoljno blizu, tako da sam se prebacio do
Semira Kovača i Amira Habula.
- Umorni smo i došli – Semir kreće s pričom –
valjalo je pješke s Bradine, preko Džepa. Stigli smo pokasno, ipak smo sjeli
ondje ručati, pojesti što smo ponijeli. I to je sve što smo odmorili. Ali
hajde, rekoše da moramo zavida zaposjesti taj položaj. A to je neki dio, koji
kao Slavna nije mogla pokriti. I valjda su kontali kako će, pa pošto je
najbliže bilo da zovnu nas...
- Uvijek po nama! – uobičajeno i da se slične priče
često prekidaju ovakvim upadicama nekoga od onih što slušaju.
- I hajde, šta ćemo, i došli smo na liniju, krenemo
mi kako su nas oporavili. Rekli nam „Samo tuda, naići ćete na Slavnu, oni će
vam reći gdje treba da budete“. I stvarno, naiđosmo na njih. Oni su se već
utemeljili, napravili zemunice, rovove. Drže oni jedan čitav plato, ima ondje
više od kilometra, a i njih je jedno pedeset do sedamdeset. Kad smo došli do
njihovog zadnjeg rova rečeno nam je da mi trebamo držati resto, tako da imamo
fizički pogled s njima. A tamam je tada i veče padala, i to baš onako lijepa.
Dolje u logoru nam je tako i rečeno, sad samo da obiđemo, i pokrijemo prostor
koji treba da pokrivamo, a naredni dan da počnemo s ukopavanjem položaja.
Znači, tek sutra ćemo se utvrđivati, a noćas samo da se rasporedimo na
najpovoljnija mjesta za odbranu. I obišli smo kompletnu zonu, bilo nam je
rečeno da je desno od nas Deveta brdska, ali da vizuelnog kontakta između njih
i nas nema. Oni su na drugoj strani, između nas je velika kotlina... U tom dođe
i večera. Fina bi, i halve je bilo, kō treći je dan bajrama, dobro se
najedesmo, baš ono skroz umrtvljeni bismo... Posmatramo, pričamo gdje su četnici na
suprotnoj strani, udaljeni su dovoljno... Noć pada, mi se zezamo. Zezamo, i to
baš nekako nenormalno – Semir prvi put duboko uzdahnu, iako se osjećalo
kako sve vrijeme pričanja i nanovo preživljava određene trenutke, gdje bježi od
uplitanja podsvijesti sa svojim pitanjima je li se nešto moglo drukčije desiti,
držeći da je svijesti trenutno jedino bitno ono što se, kako i zašto desilo – i
to negdje do deset sati, ono umorni smo, sutra valja kopati, vakat je leći
spavati. Suljo Kršo govori da je najbolje da se sami podijelimo u grupice. Tako
smo i uradili. Mandžur i Šemić se prijavljuju da idu na vrh, da budu veza sa
Slavnom – ovdje Semir nije zastajao, nije bilo potrebe, rijetki
smo Ismetu znali ime, češće ga slovili s Mandžurov brat, katkad i samim bratovljevim
nadimkom – a na sto metara do njih odlaze Ragib, Fućo, Šućrija i Rele. Mi ostali
ostajemo, čekamo da se oni rasporede, hoćemo da se bar možemo čuti, motorolu
imamo samo jednu. Zato Suljo i konta da je najbolje da on bude u sredini. S
njime ćemo biti nas dvojica, a odmah malo niže će, pošto je tu jedan
brježuljčić, Ramo s pe-emom. I naravno, Ferid Beširević je s njim. Ostala
petorica su ispod tog brežuljka, tako smo pokrili koliko smo mogli... Dok je
Suljo i njih kao raspoređivo, ja i Amir se smještamo uz jednu veliku bukvu koja
je tu blizu. Skinuli smo čizme, jer ćemo, fala bogu, spavati u vrećama...
Ovdje Semir drugi put duboko uzdahnu, dok Amir
spusti pogled ka zemlji. Bilo je nečega u tome, nikako krivice već čiste
sudbine. Iako se čuje lagano mrmoljenje istina je da bi najveća većina nas
upravo isto postupila.
- Jebiga, znate i vi Fadila – nastavlja Semir –
znate da će on cijelu noć biti budan, a i mi ostali ćemo se bezbeli buditi. Na
goloj si ledini, prsni rap pod glavu umjesto jastuka, da te uvijek žulja, puška
isto uza... I tamam se ja tako i namjestio, i Amir, i Suljo se vratio, čujemo
dolazi od Fadilovih miris duhana. Viče Amir da i mi zapalimo još po jednu pa
onda da spavamo. Meni mrsko bi, samo sam pogledo na sat, tačno pola dvanaest. U
sebi kontam da bi mi bilo žao da mi se san raskopa, kako sam umoran od
pješačenja s Bradine, pa i zvrljanja tuda, osjećam - samo da mi je zaspati.
Nećete vjerovati, to kad sam pogledo na sat, to je i zadnje čega sam se
sjećo... tako je mene san svlado. Kada sam čuo da me neko zove nisam mogo odmah
sebi doći. Valjda, prvi san. Ono, sekund-dva ne znaš ni gdje si, s kim... I
prvo sam prepozno da je Amirov glas. Tek tad se sjećam gdje smo.
- Ja se skoro derem „Ustaj, puca!“ – Amir ovdje
prvi put uskače – on ni habera, digo je glavu ali samo bulji u mene.
- Toliko je mene bilo safatalo da ja nisam uopšte
čuo pucnje... A i prvo mu govorim „Šta znaš ko puca, možda neko - onako“. Tada
me on ščepa za prsa i dobro razdrma – ovdje su obojica to demonstrirali – tada
sam i ja čuo taj drugi val pucnjave. On mi dodaje čizme, govori da se obujem,
da su nas četnici napali. Ja čučeći nekako nabrzinu obuvam čizme, a onda se
spuštamo dolje do Fadilovih. Tu smo se sad rasporedili kao u krug, jer se
pucnjava čula sa sviju strana. Nema druge, kontamo da smo opkoljeni. O tome i
pričamo, došaptavamo se, nije nam jasno kako. Fadil tvrdi da je bio budan, da
se nije ništa čulo dok nije zapucalo. A kad je zapucalo kugle su fijukale i oko
nas. Najprije ispred, sada i ispred i iza. Zapucali smo i mi. Najviše bezveze,
čak je neko govorio da se nismo trebali javljati, otkrivati, ali jebiga.
Trajalo je to dvadesetak minuta...
- Sveukupno jeste i više – Amir daje svoje
razmišljanje – teško je to ocijeniti, prva pucnjava je bila kratka, druga isto,
tek kada sam Semira probudio onda je zagrmilo, pucali su sad valjda i iz
Slavne, pucamo i mi, to u valovima ide. Bile su nekolike pauze od
deset-petnaest sekundi kad svi utihnu, a onda se zatalasa, ne znaš odakle sve
puca, samo čuješ da kugle padaju oko tebe. Normalno je da smo i mi pucali, nije
to samo iz straha, ako su četnici - nekog su napali, možda Slavnu, pucamo u tom
pravcu da njima pomognemo...
- Dok jednom ne nasta onaj duži mukli tajac – Amir
je tvrđe govorio, pa Semir ponovo preuzima – tek negdje, sada skroz dalje, bar
petsto metara, još se čuje poneki pucanj. Ne kontamo ni to, ali lagano ustajemo
jedan po jedan i raširujemo se u veći krug. Sad, kako smo se raširili, nas
četvorica, mi i Ramo Kršo i Ferid Beširević, došli smo ispod te jedne livade
gore. Livada je čista, i mi odlučujemo imenima dozivati ove gore. Ja sam Ragiba
dozivo, školski smo jarani... Poslije smo zvali i „Rele“, „Fućo“... Niko se ne
odaziva. Odjednom, čovjek ispred nas, u pravcu gdje su ovi bili. Pomislismo
jedan od njih, opet ja zovnuh „Ragibe“... Ta sjenka nestade. Ramo odmah za tom
sjenkom strese rafal. I ja kontam, ako ga je pogodio - „nije mako“, ipak je to
osamdesetčetvorka. Ali, opet tišina. Kratko, ubrzo se začuše jauci. Ali na suprotnoj
strani, nije kud je Ramo puco. Slutimo, neko jauče. Nenormalni su to jauci. I
ja sad opet zovem „Ragibe“, ali ne odgovara...
- Zaboravio je pomenuti – Amir se pribrao, i ponovo
uskače – da se čulo još dozivanja. Neko je zvao „Suljo“, ali čujemo i kō
„Mujo“, pa „Zijo“, tako nekako, a takav nema među nama. Pa kontamo da to
četnici namjerno...
- Jeste bilo još dozivanja, ali kasnije... Sad,
kako se niko ne odazva ja vičem Feridu da idemo polahko vidjeti ko je. Noć je,
ipak. Puzali smo dvadesetak metara, i imamo još nekolka metra, ja poznah jauk i
govorim Feridu „Ovo je Rele“. Složi se i Ferid da jeste on. I sad ga dozivamo,
on samo ječi. Priđosmo sad brzo, slabo on išta zna za sebe, boli ga. Raširimo
ruke da ga nosimo između sebe, ne može ni da sjedne. Kažem Feridu da mu raširi
noge pa da ga ja nosim na leđima. Tako smo i uradili. Nosio sam ga pedesetak
metara, ne mogu dalje. Težak, nekako nema osjećaja, obaliješćen, samo jadi.
Spustim ga kod jedne bukve, malo iznad gdje smo mi bili kod one livade. Da ga previjemo.
Pogledamo, ima nekoliko rana. Na nogama, i leđima. Ova na nozi kō najveća pa
nju prvo previjam. Kako mu stegoh nogu, osjetim puna mu čizma krvi. On se kō i
gubi, i dalje jadi. I ja se počeh gubiti, hem noć ne vidi se, hem nemamo više
zavoja. U RAP-u imam i neku krpu, mala, pa hoću RAP da iskaišam, tvrd ne može,
Ferid trga postavu od jakne... Imamo mi kontrolu nad sobom ali nas zbunjuje što
neće ništa da kaže šta je bilo. A dolazi sebi, stalno ječi, i poče da moli da
ga neko ubije. Boli ga...
Ovdje je Semir duže zastao. I to tako, da ni Amir
nije mogao odmah nastaviti. Trenutak je to prisjećanja koji se mora preživljavati
iznova, ali ne može brzo. Trenutak i kada neki sumnjaju u istinitost baš svake
riječi, gdje priča o moljenju za smrt djeluje otrcanom. Ja sam gledao u Semira,
njegovo preživljavanje, i dojmilo me da govori istinu. Osim toga i dalje se
držim uvjerenja kako su prva pričanja nakon događaja najiskrenija. Zato jedva
čekah da nastavi priču.
- Tu smo se sad svi prikupili. Puštam Fadila da priča
s njim, ipak je on s njim i najbolji, najviše su vremena skupa provodili. I on
ga moli da kaže šta je bilo... I odjednom, progovori Rele, to da ni on ne zna
šta je bilo, ništa nisu mogli vidjeti, noć je, a i, jebiga, spavali su, ali
misli da su četnici. Privukli im se i zasuli rafalima... Pitamo ga za Ragiba,
Fuća i Šućriju, kaže da su svi mrtvi i da ih ne zovemo više. Čuo je on kada smo
i njega zvali ali on nije mogao da se javi. A da je neko od njih živ javio bi
se... ako njemu ne vjerujemo... Ja mu vjerovah, i tada me obuzela velika jeza.
Sad nije bilo dileme da smo opkoljeni, on je bio potvrda svega...
Ovdje je došla ona kraća, pauza čija je uloga da
se samo potvrdi kako govori o razmišljanjima u tim trenutcima. A nakon koje će
i lakše prepričavati događaje što slijede.
- Odlučismo ga pomjeriti na malo bolje mjesto,
položiti na stomak, tako mu odgovara... Motorola koju imamo, ništa od nje. Ne
možemo ni s kim vezu uspostaviti. Nema nam druge nego pomoć tražiti umanjenim
kapacitetom. Još se iznad nas puca, ali osjetimo da smo sad dosta niže i da
kugle lete visoko iznad nas. Šta smo drugo mogli skontati nego da se neko proba
probiti do logora. To nas sad i najviše buni, počelo je oko pola jedan, već je
pola četiri, zašto nam niko ne dolazi pomoći. Nije logor toliko daleko da nisu
čuli pucnjavu. Grmjelo je to... Dogovorismo se da idemo ja i Suljo. Još je noć,
ali orijentir nam je Puzim, onakav kakav je vidi se jasno. Ostali su ostali s
Reletom, pa šta bude. Nas dvojica se ustajemo, idemo u pravcu iz kojeg je
pucalo na nas, oni s Reletom ostaju, svima nam je teško, ne možeš znati šta je
gore, ići ili čekati...
- To je baš tako – Amir potvrđuje – znam kad se
povela priča šta ćemo da sam i ja viko da je najgore čekati. A kontaš ne možeš
Releta ostaviti, valja ga opet nositi, biti spreman za borbu, šta je nas
desetak... Znači, jedino i jeste da jedni idu, drugi da ostanu, ali skontaj je
li malo da dvojica sama idu, mogu naletjeti na četnike... i daj skontaj je li
bolje biti gdje je više ljudi, a uvijek je dosadnije čekati... Ja nisam mogo
biti pametan, mozak mi skroz stao, hiljadu glasova čujem, jedni viču da se
javim da idem, drugi da šutim pa kako odluče...
- Nije se ni bilo lahko razdvojiti, krenuti. Ono,
svjesni smo mi da nije san ali kō da se još nadamo da će se iznenada nešta
desiti. I tako se par minuta mi dogovaramo kuda i kako ćemo, oni kako da se još
bolje rasporede tu... I tako, krenusmo ja i Suljo, nema nam druge. Držimo se
lijeve strane, prebacujemo se, jedan drugog pokrivamo svakih par metara, idemo
sve mic-po-mic. Pokušavamo biti tihi dok idemo, n'ako jebeno ono lišće, šušti
dobro pod nogama. Svakih pedeset metara stanemo jedan do drugog. Osluškujemo.
Govorimo, ako ima blizu četnika više ih je, moramo im čuti korake, ili
lomljenje grana, šuma je. I noć, tišina... Čini mi se da nam je najteže bilo
krenuti, sada imamo potpunu kontrolu nad sobom. I idemo tako lagano,
prebacujemo se, dok na onom jednom mjestu osjetismo nešta sumnjivo. A to nas je
ufatilo u raskoraku, bio je Suljo tri-četiri metra ispred mene, ukopali smo se
u mjestu. On je samo nešto čuo, ja sam vidio i sjenku. Ispod nas. Tog momenta
se ta sjenka kao survala naniže. A čuli smo i malo dalje da još neko trči. Fino
se čuje lomljenje grana, i po tome skontajemo da se udaljavaju. Što mi je čudno
i ne vidimo se, ne možemo ni išaretom da komuniciramo, ali se razumijemo.
Ostali smo mirni, a bili smo spremni da ih pokosimo da su krenuli prema nama...
Nakon nekog vremena, možda deset minuta, više se ništa ne čuje, ni metak nigdje
da opali, i zora već dolazi, mi krećemo dalje. Sad nam je nekako mnogo lakše,
razgledamo oko sebe, kontamo se gdje smo, pokušavamo se uhvatiti jednog
brijega, odnosno platoa. I izverasmo se polahko na njega. I tamam tad čujemo
ljudski govor, na nekih sto metara ispod nas. Ja mislim da su u mene oči tad
bile kao u kurjaka! Šta ako su četnici? Znamo da je puno naših ljudi u bazi, da
su morali čuti pucnjavu, ali šta su do sad čekali! Ali ako su četnici, kako je
moguće da su sišli čak dolje, to bi značilo da su zauzeli logor. Gledam ja u
Sulja, Suljo u mene, nemoguće nam je da su četnici ušli u bazu jer se iz baze
nije ni metak čuo. Samo što to rekosmo već raspoznajemo i govor ispod. I kako
sad pogledasmo tamo ne možemo da vjerujemo, naši iz baze idu prema našoj liniji
otvoreno, ne osmatraju, kao da se ništa nije desilo... kao da oni četnike nisu
ni čuli, ni vidjeli, ni pucnjavu čuli, ništa... I tako, čujemo šta pričaju,
raspoznajemo lica, i mi sad izlazimo lagano, idemo s platoa prema njima. I
sretosmo se, gledamo se oči u oči, oni prvi pitaše otkud nas dvojica sami. Brzo
im stadosmo pričati, oni nas prekidoše kazavši da to nisu bili četnici nego
naši iz Goražda, s Pedom na čelu. Da su oni udarili na nas jer su mislili da
smo mi četnici. I da su provalili na jednoj liniji, našoj liniji. Jer, kada su
krenuli iz Goražda oni su imali informaciju da na tom mjestu gdje smo mi da su
tu četnici...
Na ovom mjestu je i najočekivanije, i
najrazumljivije da je Semir još jednom duže zastao, uzdahnuo par puta, da ga je
slično ispratio i Amir, i većina nas. Tako će biti dok god budu ovu priču
prepričavali. Jer to je uzrok svemu, jer to je jedini misterij, misterij koji
to ne bi smio ostati.
- Kada smo se vraćali – znatno težim glasom Semir
svoju priču privodi kraju – prošli smo pored poginulih... A kad smo došli do
livade ja sam baš dozivo Amira, on se odazvo i prvo što nam je reko jeste da je
Rele živ... A kad smo i ostalima ispričali kako je nasto nesporazum, to da je
nama trebalo biti javljeno, iz Sarajeva, da ovi iz Goražda idu, tek tada niko
ne zna kako da se osjećamo. Sretni smo što smo preživjeli, tužni što nam
četvorica poginuše, dvojica ranjena, a ljuti, bijesni, ne znam ni kako to da
opišem, što... što... Ne znam, nikad mi neće biti jasno da... Znam samo da tu
noć nikad neću zaboraviti... A čini mi se i da ona još nije svanula...
noć
nad Bjelašnicom
