Ja zagrizoh šareniku
jabuku,
i poljubih Esmer-đuzel
djevojku.
Ja kakva je šarenika
jabuka,
još je slađa
Esmer-đuzel djevojka.
sredina juna 1995.
„Oj, djevojko, slatka
moja sladijo,
ko je tebi takvo ime
nadio?
Il si melek il
dženetska hurija,
il te majka kraj
dženneta rodila?“
„Nit sam melek, nit
džennetska hurija,
nit me majka kraj
dženneta rodila,
već me majka ispod
srca nosila!“
Odmor sam proveo u Zenici i Visokom. Nešto ranije
sam se vratio, pošto smo očekivali novac od nagrade za zauzimanje Đokina
tornja.
Prepričavao sam po Zenici i Visokom te zadnje
događaje, ne znajući im objasniti zašto smo stali. U putu prema Tarčinu i sam
sam neprestano razmišljao o tome.
Po dolasku u Tarčin, i uz piće i bez njega,
razgovarao sam s mnogima na tu temu. To su zapravo bili nastavci razmišljanja
započetih još gore, na Treskavici.
Prije nego u dnevnik upišem nekoliko rečenica
želio sam čuti i druga razmišljanja - nešto hladnije glave. Tu i tamo je bio
neko kome je skoro svejedno, niko ko je drukčije razmišljao...
Akcija je stala, odnosno zaustavljena! I to je
jedini fakat. Najprije nismo vjerovali, sve vrijeme se ne slažemo s time, a za
ovih nekoliko dana smo stigli sve sagledati s raznih aspekata.
Zašto? Zašto je akcija stala kada je njena
briljantnost podjednako doprla i do posljednjih boraca kao i do samog vrha. Da
li će u pisanim izvještajima da stoji kako je prekinuta zbog premorenosti
vojske, ne zbog procjena Komandi kako bi nastavak bio rizičan, vodio
nepotrebnim gubitcima?
Istina je da ovo prvo nije posrijedi. To je jasno
iz ushićenja koje smo sami sebi priuštili, ushićenja koje je gledalo samo niz
Treskavicu, Kalinovik i Drinu, ushićenja koje nije tražilo odmor, već je samo
vjerovalo u opciju da ćemo stati kada budemo zaustavljeni od strane četnika. A
glavama nam je klizilo da to neće biti prije nego se dokopamo barem dijela
Grepka. Činilo nam se da to ne bi trajalo duže od tri-četiri dana, za koliko
smo snage sigurno imali.
Zaustavili smo se sami. Briljantna pobjeda tako
nije dala i potpuni rezultat. Pomjerili smo se na Treskavici, ali je i dalje
dijelimo s četnicima.
Od svih komentara koje sam čuo meni se urezao onaj
koji je došao od Fadila Barlova. Uslijedio je pošto se logistika pobrinula da
na dostignutim položajima dobijemo pojačane obroke hrane, te nešto dodatne
opreme.
- Ja jesu budale – možda ne sasvim ozbiljno, ali
dakako iskreno govorio je Fadil – što nam ovo slaše. Sto puta bi im bilo
pametnije da su nam poslali po litar konjaka, do ujutro bismo bili u
Kalinoviku!
Makar i neozbiljno kazano, ali neosporno je i da
smo mogli biti. Međutim, očigledno da Komanda i vojska rijetko kada jednako
razmišljaju.
Najmanje pet puta se vraćah djeliću razgovora
Karavelića i Bešovića. Karavelić do tada nije skrivao uzbuđenje, radost što je
Đokin toranj konačno uzet. Uzbuđeno je tražio da se ne dopusti da odmah i padne
pa je tražio da se dobro utvrdimo prema Vratlu. Čuvši da smo već i tu kotu
zauzeli, djelomično je promijenio glas. Pomenuo je sumnju da je to istina, a
tada izgovorene riječi sad razumijem i kao „ko ti je rekao da uzimaš više nego
je bilo predviđeno!?“
Dok su neki s rubova Treskavice popratili
napuštanje srpskih civila Kalinovika, što je potvrđivalo naša razmišljanja o
brzom napredovanju dalje, drugi su prepričavali vijest koja se nekako uvukla
među nas, po kojoj su uzbuđenje i radost Karavelićevi bili ponajprije lični.
Prema tim informacijama on je bio dobio rok do kada mora uzeti Đokin toranj, u
suprotnom bi bio smijenjen s mjesta komandanta korpusa.
Među onima koji su u priču o Karaveliću odmah
povjerovali spadao sam i ja. S tim da mi to i dalje nije u potpunosti
pojašnjavalo zašto smo se zaustavili.
Sumnjao sam da s ovim u vezi „ima još nešto“.
Polazište mi je onaj dio njegovog razgovora s Bešovićem, a misli pružah i dvije
godine nazad, jednoj suprotnoj situaciji. Tada smo mi izgubili Grebak, gubili i
Bjelašnicu. Četničku je ofanzivu vodio lično Ratko Mladić, srpski radiji su
javljali o njihovim planovima odsijecanja Sarajeva. Naša se brigada povukla jer
nije htjela, niti mogla sama da sve brani. Povlačeći smo i sami stali vjerovati
kako će četničke prijetnje biti lahko ostvarene. Završili smo u Dusini i
Voljevcu, usput saznali kako se ti četnici koje je Mladić vodio nisu ipak
spojili s onima na Ilidži. Doprle su naravno i zvanične verzije po kojima
četnici nisu odustali nego su ih zaustavile novodošle naše brigade Sedma
muslimanska i Sedamnaesta krajiška. Čak i da je to istina, uvijek ću se pitati
zašto te jedinice nisu došle kada smo mi tražili predah. Ono što se o tome još
pričalo jeste da su oni iz Zenice krenuli kada je njima tek i rečeno.
Možda ni to ni ovo nije stvar nekih tajnih
dogovora naših i četničkih Komandi, bar je istina da smo mi htjeli naprijed.
Ali nam nije naređeno!?
Ne znam, ne mogu tvrditi da ima pozadina u onome
što je uslijedilo po samom završetku operacije. Ne vjerujem, samo tako na
momente razmišljam, nekom je možda trebalo da brže prestanu opšte priče o samoj
operaciji, njenom kraju. A tako je kada se pojavi važnija tema. Karavelić je
nudio nešto, Bešović je tražio drugo, kraj razgovora je ukazivao na kompromis.
Kažu da kompromisom obično niko nije sasvim
zadovoljan. U ovome slučaju ja ne bih rekao da je tako. Mislim da bismo svi
trebali biti.
Karavelić je bio spreman dati dvjesta hiljada
maraka „na kafu“, za osvajanje Đokina tornja. Bešović je od onih komandanata, i
ljudi koji materijalno ne meću iznad duhovnog i moralnog, zanimao ga je status
jedinice, status kakav zaslužujemo.
Dogovoreno je. Dobit ćemo sto hiljada, i počasni
naziv - Viteška!
Bučni su oni koji smatraju kako je taj naziv
preskupo plaćen, makar se i oni slagali da je zaslužen. Prigovaraju na
Bešovićevu upornost, misle kako smo počast zaslužili i ranije. Prije nekih
drugih.
Slažem se i ja da je naša brigada dakako
zaslužila da bude Viteška ali je činjenica da smo iz nekih razloga do sada
zaobilaženi. Kada su počasni nazivi utvrđeni rijetke su jedinice proglašene
viteškim, nije mnogo ni slavnih koje su u nastavku mijenjale titulu. Siguran
sam kako nije bilo predviđeno da neka jedinica preskoči naziv slavna već odmah
dobije najviše zvanje. Nama je to dato. Gledam to kao oblik priznanja što još
ranije nisu uvaženi naši razultati. A ko prizna pola mu se prašta. Dođemo tako
do novčane nagrade koja onda izgleda sasvim poštena.
Slušam priče, vidim da bar polovina razmišlja
kako bi bolje bilo da je Bešović prihvatio cio ponuđeni iznos, a onda naknadno
se izborio za makar onaj drugi počasni naziv. Više za sebe govorim kako je ovo
najbolje što se moglo dobiti, od ostalih opcija ja bih radije pristao samo na
naziv Viteška.
Znam koliko smo željni ili provoda ili da
porodicama nešto priuštimo, znam da bi porodična sreća trebala biti iznad svih
počasti, znam i da prva cifra nije mala s obzirom da mi nismo brojna jedinica,
ali se u potpunosti slažem s Bešovićevom odlukom.
Novac, ma koliko ga bilo, potrošiće se. Neko
sporije neko brže. Koliko nas dobro poznajem znam da ga većina neće
najpametnije potrošiti.
Naziv Viteška smo dobili, sada -zauvijek!
Đokin toranj, rov
