Mehmed-paša tri cara
služio,
zaslužio devet kula
blaga.
Pa je sjeo misli
razmišljati
kud će tolko blago
djevati?
Il će blago sirotinji
dijeliti,
il će blago popiti u
vinu,
il će blago bacati niz
Drinu,
il će pravit po Bosni
haire,
nek se Bosna u
pjesmama spominje?
Nek se Bosna u pjesmama
spominje!
Aman, aman, jaša
jaša Mehmed-paša
Mehmed-paša tri cara
dvorio,
izdvorio devet kula
blaga.
Pa je sjeo misli
razmišljati
kud će tolko blago
djevati?
Neće blago sirotinji
dijeliti,
neće blago popiti u
vinu,
neće blago bacati niz
Drinu,
već će pravit po Bosni
haire,
a najprije na Drini
ćupriju,
nek se Bosna u
pjesmama spominje!
Aman, aman, jaša
jaša Mehmed-paša
I sagradi na Drini
ćupriju!
Nebo se, mislim konačno umirilo. Kao da i ono
čeka novu naredbu.
U svoj ovoj euforiji nisam zaboravio ni momka
koji je s nama svih ovih dana. Sada nisam morao glumiti da slučajno prolazim
kraj njega, krenuo sam mu izravno. Nije ni on glumio ni zbunjenost ni iznenađenje,
odmah mi je pošao u susret.
Nije bilo potrebe da smišljamo početak, ni tok
razgovora. I on je bio oduševljen razvojem situacije, nimalo kriv što se tu
zadesio, sada ne više ljut što je to tako bilo. Neupadljivo je hvatao
informacije koje smo prepričavali položajem, sigurno s pravom ponosan na sebe
da je ranije prepoznao bolju polovinu ove priče. I više nije toliko željan da se
što prije rastanemo, postupiće kako mu njegovi narede ali se neće buniti ako prije
toga dođe do našeg pokretanja odavde.
Naš prijatni razgovor možda nastavimo kasnije. Nisam
se začudio ponovnom traženju Karavelića da se čuje s Bešovićem. Ponovio mu je
Fahru rečeno, ponovivši priču o hiljadama maraka, osjećajući da treba biti
sigurniji da će njegova zamisao biti sprovedena.
- Jasno, generale. Branićemo Vratlo, nego šta ćemo
za ono „Viteška“? – Bešović nije gubio kontakt sa svojom glavnom misli.
- Može li ovako Bešoviću: dobijate naziv Viteška, i
sto hiljada na kafu?
- Hoćemo Viteška...
- U redu je. Evo, obećajem! Još mi samo reci gdje
si ti sad?
- Ja sam na Trokun vrelu. Na IKM-u.
- Šta sad radiš?
- Evo pritežem čizme, spremam se da i ja idem gore.
- Gdje ćeš, Bešoviću?
- Na Vratlo, generale.
- Kako ćeš ti gore?
- Kako - kako!? Pješice.
- Nigdje ti ne ideš. Slobodno raspetljaj čizme. I
budi spreman, idemo zajedno. Ja ću te na krkače iznijeti gore!
Eksplozinost nastala u glasu Karavelića, kod posljednje rečenice, govorila je ozbiljnije od izgovorenih riječi. Sad je lakše
povjerovati u štošta što se šuškalo ovih dana. Između ostalog i u priču kako se
Karaveliću „drmala stolica“, odnosno mjesto prvog čovjeka Korpusa. Rok koji je
on davao Kemi zapravo je preslikavanje roka koji je njemu dat.
Jasna je i širokogrudost kod nagrađivanja, a
možda to objašnjava prvotne namjere da nagradu dobije Ademović, pod svaku
cijenu. A cjelokupan ovaj zadnji dio razgovora, s koje god ga strane, i ko god posmatrao,
jedno neće moći osporiti: jedna od važnijih dobijenih bitaka, naša brigada nosi
najveće zasluge. Čak i mi, koji smo bili malo odalje, bolje rečeno ispod svega,
punog srca moramo skinuti kapu onima što su direktnije učestvovali.
Mogu se sada još jednom prisjetiti i prošle pobjede,
kako mi je duša treperila dok je putem televizije slušala i gledala kako se na Tornju
ori bećarac. Zna duše zatreperiti još jače!
***
Možemo pretpostaviti i daljnji razvoj događaja.
Bez obzira što se ovaj put vojska uveliko neće složiti s Bešovićem, opet bi
moglo biti po njegovom naumu. Mi bi više voljeli to brdo love, nama je dobar i
onaj naziv Ljute brigade. Međutim, ako već nisu uspjeli lovu podijeliti kako su
bili zamislili ovo im da drugu ideju.
Ne mogu biti isključiv ali se i ne slažem s
većinom. To da bi nas mogli, to jest da bismo se mogli sami izraditi za novčanu
nagradu, još i prihvatam. Ali da ćemo tek tako dobiti počasni naziv Viteška to
mi dolazi samo kao pusti Bešovićev san. Znam da smo zaslužili to, prije nekih
drugih, ali opet bi neki red trebao biti. Jeste Druga motorizovana odmah
prevedena u Vitešku, ali je to bilo netom po utvrđivanju hijerarhije počasnih
naziva. Kad Prva motorizovana nije istovremeno jednako počastvovana teško da se
mi možemo nadati. Sjetih se jedne profesorice iz srednje škole koja je često
napominjala ljudsku naviku da traži maksimum kako bi izvukao minimum. Možda je
to bila Bešovićeva vodilja, možda ga zadovolji prvi stepenik. Možda poslije
današnje pobjede Fočanska postane Slavna...
Imam pravo na svoje mišljenje. Mišljenje, baš
tako. Zadržaću ga za sebe, ali i ubilježiti u dnevnik. U ovim vremenima to nije
običaj, rat je i svaki dan se može poginuti, obično se kaže što se misli. I
nije me strah nisam li ili jesam u pravu. Nekako mi je previše svega, čekanja i
nadanja, osmatranja, gađanja i podvlačenja, tuđih nesporazuma i svađa, pa i
naših mišljenja.
Mislim da znam koliko nam je svima sve ovo bilo
naporno, i koliko bi nam dobro došao jedan odmor koji bi bio upotpunjen tom
nekom novčanom nagradom. Znam da bismo većina znali isti način kako s tim
novcem da dušu odmorimo, rijetki bi ga skroz pametno potrošili. Znam da bi i
jedno i drugo vrijeme brzo progutalo.
Ono što vrijeme ne može progutati je ovo što
Bešović traži. S tim da ja polahko shvatam veliku razliku između toga što
hoćemo i što bi moglo da bude. To sa Slavnom se meni ne dopada. Ako ćemo
postati Vitezovi onda se bez razmišljanja odričem para. Ako nam se ponudi
Slavna, među onima sam koji bi to odbili. Uzeo bih samo pare. Jednostavno, više
mi se sviđa da ostanemo Ljuta nego postanemo Slavna.
Zapravo je sigurno jedno, postali Slavna ili
Viteška mi svakako ostajemo - Ljuta Fočanska.
Đokin toranj, stijena kao
rov
