Pod Skočićem trava
potrvena,
potrle je Zvorničke
spahije,
igrajući, konje
talumeći.
A najviše Derviš-begov
đogo!
Da mu beže uzde ne
priteže,
skočio bi gradu na
bedeme.
Sa bedema dragoj pod
pendžere,
sa pendžera dragoj u
dušeke,
sa dušeka na bijele
grudi!
I nebo je promijenilo boju. Osjećaj je to, koji
se ne javlja slučajno, prividno. Umarali smo oči zureći gore, razmišljajući
kada ćemo ugledati najavu dana, koji je konačno i došao.
Na drugom prijevoju Pašine planine vođene su
žestoke borbe. Ima i među našima poginulih i ranjenih, puno više na suprotnoj
strani. Toliko, da ovo postaje jedna od blistavijih naših pobjeda. Procjene su
kako su njihovi gubitci takvi, da nemaju mogućnost ni postavljanja druge
linije. To treba iskoristiti.
Ne sjećam se nečega sličnog. Proskok bi mogao
biti uporedba, no tada smo se branili. Poginuli i ranjeni se nisu brojali, samo
živi. S pitanjem, hoćemo li izdržati. Ono što smo tada trpili, osjećamo sada s
druge strane. I s tom razlikom da neprijateljska odbrana brže popušta. Valjda
neće biti i one druge razlike, oni su uspjeli. Mi smo u naletu...
Uzeti su Pašina planina i Đokin toranj, Bešović
je znao kako treba, Bešović zna i kako ih treba braniti. Nije sad ni bitno što
to drugi nisu znali. A ni htjeli znati. Nije sad bitno ni što prošli put nismo
odbranili, ni što tada mene ovdje nije bilo. Bitno je da smo sad tu gdje jesmo,
i da hoćemo samo naprijed. Jedni bi trebalo da su blizu Vratla, drugi su
krenuli za njima, neki ćemo uskoro.
Raspoloženje je takvo, pravo ratničko i
pobjedonosno, nemam previše živaca da ja stalno držim slušalicu na ušima, nekad
je lakše slušati „prijenos“ dešavanja preko nekog drugog. Kad znaš da negdje
moraš ići, nekad bi najrađe odmah krenuo. Ali, Bešović je taj koji sve zna.
Mi ostali saznajemo. Radujemo se vijestima da su
naši diverzanti upravo stigli na Vratlo. Da su njihovi utisci da je, nakon
dešavanja jučer, sada i Vratlo prazno, od četnika napušteno kada i Toranj i
Pašina. Javili su diverzanti da će malo predahnuti, usput se uvjeriti da je
tako, a onda dakako na sljedeću čuku ispred sebe.
Gledam na karti i znam da je riječ o Malom Treskaću.
Pogled mi ide dalje, spušta se Konicima, ispod kojih piše Kalinovik. Glavom mi
struji ta naredba, ne zaustavljati se prije Kalinovika.
Žicom dolaze nagovještaji. Ne samo da su
iščešljali Vratlo, već su naši diverzanti osejrili i tu čuku ispred, tvrde kako
četnika nema ni na Treskaću. Jedan dan je premalo da se zaboravi jučerašnji
poraz, Treskavica je prekratka da bi se prije njenih rubova zaustavjali.
Zatvaram oči, zamišljam situaciju gore. Ako
četnika nema na Treskaću, nema ih prije Konika. Ako su na Konicima, tu su samo
zato što moraju, što trebaju malo pravdati ovaj poraz. Ako su na Konicima, neće
dugo ostati. Nije to Toranj, odatle ćemo ih lahko pokupiti, s bilo koje strane
da ih napadnemo.
Kada zbacimo četnike s Konika, skoro sam siguran
da ih ni Kalinovik neće zanimati. A kada umarširamo u Kalinovik...
***
Nebo stalno mijenja boju. Na momenat mi se učini kako
šalje poruku da ne ide sve baš glatko kako sami sebe uvjeravamo. O Kalinoviku smo
razmišljali i pri prvom pohodu na Treskavicu, s uvjerenjem da možemo, da smo mogli.
Pamtimo i sjećamo se svakog poginulog i ranjenog, deset Fojničana je zasebna opomena
da smo još onda trebali...
Nikad mi se nije manje mililo biti na vezi, lakše
mi vjerovati da novih gubitaka nema. Od mene je jača navika da sam tu blizu, spreman
za sve reakcije.
Karavelić traži da se čuje s Bešovićem.
Otimam od Hama Pača slušalicu.
- Bešoviću, kako si mi? – pita ga glasom s
prikrivanim uzbuđenjem.
- Dobro sam, generale – odgovara ovaj glasom s
neskrivanom mirnoćom, spremnošću.
- Čujem, uzeli ste Đokin toranj.
- Jesmo, generale.
- Čestitam, Bešoviću. I tebi i tvojoj vojsci. A ja
ću održati riječ, dobit ćete dvjesta hiljada maraka...
- Ništa generale. Nećemo mi pare. Mi hoćemo
Vitešku!
- Nema problema Bešoviću, šta god hoćete. Pare će
biti, a za Vitešku ćemo vidjeti.
- Ništa pare. Ništa pare. Samo Viteška. Viteška, generale! Zaslužili smo.
- Dogovorićemo se. Nego, daj da sad ne zabrljamo.
Naredi ljudima nek se malo strpe, neka utvrde liniju odbrane, koliko mogu,
posebno tamo prema Malome vratlu. Jesmo li se razumjeli.
- Jesmo. Samo, valjda ste htjeli reći prema
Treskaću. To mi već radimo, generale.
- Rano je, Bešoviću, za Treskać. Daj da mi prvo
osiguramo Vratlo. Otud četnici mogu pokušati vratiti Đokin toranj. Razumiješ
šta ti govorim.
- Ne razumiješ ti mene. Kako da obezbjeđujem Vratlo
kad smo mi već tamo!
- Jesi li siguran. Da nisi pogriješio?
- Siguran sam. Maloprije sam se čuo s vojskom gore.
- Kako si se čuo, Bešoviću? Da nisu četnici
uskočili na frekvenciju!?
- Kakvu frekvenciju, znaš da ja ne vjerujem tome.
Žicom, generale, žicom.
- Kakvom žicom – prvi put Karavelić pravi kratku
pauzu – otkud ti žica gore?
- Kako otkud. Ja gdje idem, vučem i žicu sa sobom.
- A, je li se ja mogu čuti s nekim ko je gore?
- Možeš. Evo samo da vezisti ispoje...
Pauzu koja slijedi koristim da kratko ostalima,
koji se nisu mogli naći dovoljno blizu, prepričam dosadašnji tok razgovora.
Prenosim i nekoliko neuspjelih pokušaja da se
uspostavi tražena veza. Telefon zvoni, niko se ne javlja. Ali nema odustajanja,
kurblaće Sulejman dok se neko ne javi.
- Aloo! – konačno se začu jedan novi glas.
- Ko je to?
- Apa! – Ferid Serdarević se predstavi nadimkom pod
kojim ga znamo svi, pa i Bešović.
- E, Apa... Apa, hoće general da se čuje s tobom.
- Recite, generale... – ne mnogo zbunjeno, više po
svojoj prirodi tiho i razvučeno, saburli će Apa.
- S kim razgovaram? General Karavelić je ovdje. Je
li me čuješ?
- Čujem. Apa je. Iz Fočanske.
- E Apa, možeš li mi ti tačno reći gdje se vi sada
nalazite?
- Gdje se nalazimo? Sačekajte da pitam nekoga...
Čolo! Čolo, kako se ovo zove... Malo Vratilo. Malo Vratilo, generale.
- Jesi li ti siguran, sto posto, pitam?
- Jesam... Kaže Čolo!
- Gdje je taj Čolo, daj mi njega.
- E jebiga, ode on...
- Gdje je otišao?
- Pa, češljamo teren. Al meščini, nema ovdje
četnika... E, eno Fahra. Hoćete li da zovnem Fahra?
Razgovor koji vode Fahro i Karavelić slušam
jednim uhom, ostalima prepričavam normalno, opušteno i simpatično držanje
Ferida Ape Serdarevića u razgovoru s generalom.
Fahrov nastup je također bio opušten, ali i
dovoljno ubjedljivo ozbiljan. Potvrdio je sve već rečeno te dodao kako
dosadašnje izviđanje Vratla s velikom vjerovatnoćom nagovještava da su četnici
ostavili nebranjen i Mali Treskać. Predložio je da dovrše izviđanje, i krenu
odmah tamo, a da se jedinice koje izlaze na Đokin toranj pošalju na Vratlo jer
je već besmisleno da se tamo zadržavaju.
General je bez prekidanja saslušao Fahra, ali je
na kraju izdao naređenje da se stane. Po njemu bi prodor skroz do Treskaća bio
predubok, i previše za ovu fazu. Pametnije je da dobro obezbjedimo Vratlo,
odnosno izlazak drugih jedinica na plato između Tornja i Pašine, odakle ćemo
kasnije lakše, svi skupa naprijed.
Učtivo je Fahro odgovorio s onim vojničkim
„razumijem“, ali ja znam da će naši diverzanti postupiti onako kako im Bešović
na kraju naredi.
Đokin
toranj, rovovi
