Poletjela šarka ptica,
perja šarena,
pa je pala na te
dvore, Hamzi-begove.
Govori joj vjerna
ljuba, Hamzi-begova:
„Oj Boga ti, šarka ptico,
perja šarena,
selam ćeš mi Hamzi-begu,
što je do cara.
Dvore sam mu sagradila,
pa se bijele.
Atove sam podgojila,
pa se igraju.
Kćeri sam mu razudala,
sve za begove.
A sinove poženila, sve od
pašića.
A ja sam se podmladila,
kao djevojka.“
„Ako si se podmladila,
ti se udaji,
i on ti se oženio, boljom
od tebe!“
Traženo je da ispalimo nekoliko mina i na Đokin
toranj. Pokušao sam biti što dalje od mjesta s kojeg Fahrovi kreću, ali i biti
siguran da nećemo prebaciti ni na ovu stranu, po Keminima.
Za razliku od prošli put sada se nisam stigao
zabrinuti. Procjene odozgo su bile da nema potrebe razasipati mine, ovih
nekoliko im je poslužilo samo da se uvjere u ono što su već osjećali - Đokin
toranj je prazan!
Nije teško povjerovati u to da su četnici
odlučili napustiti Toranj, ipak je čudno zašto to nisu Kemini iskoristili.
Odgovor na to stiže s lica mjesta, prije nego su
se povukli četnici su izveli neuobičajenu varku, uz nekoliko rovova su
improvizovali nešto što liči na stražara, više na strašilo. Za to im je
poslužio neki štap, te šinjel koji su prebacili preko. Skroz jednostavno, ali i
dovoljno daleko od naših osmatračnica da se ne može odmah prepoznati.
Barem su nam jasna neka jutrošnja dešavanja. Ono
što me je toliko nerviralo, ipak nije bio hrabri, neustrašivi, i nevjerovatno
sretni osmatrač. Već jedna velika, četnička mudrost. Ako sam do sada razmišljao
kako se isključivo, rekao bih i nužno, jedino mi služimo sličnim trikovima, sad
mi je jasno da nismo samo mi dovitljivi.
A jasno nam je i zbog čega su četnici sve ovo
napravili, ipak su naša artiljerijska djejstva bila dovolljno snažna da ih
pokolebaju, vjerovatno su računali i s jakom pješadijskom ofanzivom,
najvjerovatnije su tražili pojačanja, a kada je to izostalo onda su smislili
način kako da sami sebi naprave odstupnicu.
S druge je strane nejasno da to Kemini nisu
skontali. Ako su ta strašila mogla glumiti isturene osmatrače nisu mogli
pucati. Vidjeli smo jutros te neke Kemine prilično blizu vrha, je li se neko
kamenje samo otiskalo, je li im se nešto takvo učinilo, da li su četnici
izmislili i neku imitaciju pucnjave, uz pomoć nekog vjetrokaza kojeg je u
međuvremenu neka od mina oštetila, ili su ipak imali par ludih boraca koji su i
zaista činili odstupnicu većini, ona su pitanja koja čovjek sebi tek postavlja,
bez jake nade da će ikad dobiti tačan odgovor.
Kako god, u trenutku kada su naši umarširali i na
Đokin toranj, i tu poboli zastavu, ni na kog od četnika nisu naišli.
***
Potrajalo je čišćenje terena nekih sat vremena,
onoliko koliko je trebalo da se uvjerimo u odsutnost četnika, ali i da se Kemini
pridruže našima. Međutim, ne dovoljno da u sve povjeruje Karavelić i ovi oko
njega.
Naši nisu ni čekali Korpus, više nisu ni Bešovića
pitali, samo su ga izvjestili da idu dalje. Dogovorili su sljedeću tačku našeg
napada, to je Malo vratlo. Kota koju Bešović ističe kao bitnu, bitnu za sigurnu
odbranu Tornja i Planine.
Ako se Vratlo mogne uzeti tu bi trebalo stati.
Dok se dostignuta linija potpuno ne uveže, pristignu druge pješadijske, svakako
i artiljerijske i ostale jedinice. Već su neki naši iz rezerve krenuli,
pokrenuti su i vezisti, odjeljenje injžinjeraca, nama je naređeno da odaberemo
naredni položaj i budemo ga spremni zaposjesti.
Mi smo spremni, samo čekamo da nam se kaže. Da
nam se kaže da su naši na Vratlu, da je linija povezana.
Ne sumnjamo da će i to ubrzo biti. Već smo nad
kartom, ima i na Pašinoj planini zaravni, ako bude trebalo izaći ćemo i tu. Da
budemo spremni i za dalje, sad je prilika da se završi s Treskavicom, produži
skroz do Kalinovika.
Nestrpljivi smo. Ne želimo čekati da nam se kaže,
želimo sami saznati.
Jedan je način, nedaleko od nas prolazi i žica
koja vezom spaja našu Komandu s Korpusom. Nije prvi put da slično radimo, ali
je ovo sada, osjećam to, posebnije. Neće to biti obično kačenje, samo da smo brže
u toku novih dešavanja, biće tu nešto da ostane svima nam u pamćenju.
Nakačili smo se. Živost saobraćaja nadmašuje naša
uvjerenja, nimalo ne žalimo što smo uradili nešto što nije baš po propisima.
Prvi sam uz slušalicu, pokušavam dokučiti ko su
trenutni učesnici. Jasno je da Korpus vodi glavnu riječ, nisam siguran je li s
te strane lično Karavelić ili neko od njegovih pomoćnika. S naše strane je
trenutno vezista Sulejman Lojo, koji s naše centrale poziva jedinice iz ovog
pravca. Traženi su Kemo i Kubura, komandant Muslimanske, ne čujem još zanimanje
bilo za Bešovića bilo za Imamovića.
Tok razgovora jasno upućuje da su u Korpusu čuli
da je Đokin toranj uzet, i to s druge strane, one koju je Bešović zagovarao,
ali se čini kako na to i nisu bili spremni. Sve vrijeme, pa i sada su zauzeti
onim što se događa s prednje strane. Kao da ne vjeruju, ili nisu potpuno
informisani, ponašaju se kao da gore borbe još traju, i sada se trude da oni
nešto iskoordiniraju.
Negdje mi kroz glavu prolazi da je zamišljeno da
Kemo bude taj koji će na Toranj pobosti zastavu, te da je uz njegove diverzante
bio neki momak s kamerom, poput ovih što su s motoroloma bili uz artiljerijske
jedinice, koji će to snimiti, za historiju zabilježiti. Možda i nije tako, ali
za svaki slučaj zastavu je već pobo Fahro Nikšić.
Ne znam kolika je pometnja među četnicima, da li
ih uopšte više ima na Treskavici, među sobom nagađamo da se možebiti već civili
u Kalinoviku pakuju, ali znam da je ima, mora biti. Kad je ovakva pometnja u
našem Korpusu, među četnicima mora biti veća.
Bitno je da je nema u Ljutoj Fočanskoj. Ne
obaziremo se na nepažnju drugih, možda smo naviknuti, mi idemo svojim putem.
Predvođeni Zaimom Bešovićem. Koji je u stalnom kontaktu s našim borcima, što mu
je preče nego da se gura na drugu liniju kako bi od Karavelića tražio muštuluk.
Đokin
toranj, rov
