27 Zadržavši za sebe

Zaklinje se Šarića kaduna:
„Načinit ću mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

a na Buni popravit ćupriju.

Oženit ću brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara!“

Što je rekla, nije ni porekla:

Načinila mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

i na Buni popravi ćupriju.

Oženila brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara.

                                

Umjesto poziva žicom uslijedio je poziv na motorolu. Poznajem i glas i šifru Fahra Nikšića. Daje mi koordinate cilja, čuke ispod koje su on i naši diverzanti, i traži da tučem, šaram i prebiram sve dok mi ne kaže da prestanem.

I dalje nisam sumnjao u Edina ali sam sam sebi priznao ushićenje zbog činjenice da je Fahro tražio mene lično.

Pročitavši koordinate, još pod ranijim ushićenjem pratim gdje će na karti da stane Edinova čiodica. Jedno ushićenje je smijenjeno drugim, vidjevši da je riječ o samoj Pašinoj planini, tačnije njenom najvišem vrhu. Ćutke ispratih i to kako je Edin odmah sam sebe provjerio, nije bilo dileme da se njegova zbunjenost uopšte ne razlikuje od moje.

To je bilo to. Barem ne bismo trebali mašiti osnovne elemente. Dok Pezo i Edin računaju, a prije nego će svoje rezultate uporediti, dajem nam savjet da mnogo vatru ne razasipamo. Tako ja to vrijeme koristim da napamet sračunam ta pomjeranja.

Kraj mene se na trenutak našao Lato Kršo koji predloži da za svaki slučaj idemo pedeset-sto metara naprijed. Podsjetio me je na početak rata, na Tuljak. Ali i ja sam njega na to da je razlika ta što sada znamo kojim minobacačem i minama gađamo, kao što je i cilj jasan. Odbijam Latovu sugestiju, podsjećam i na Panduricu, objašnjavam kako to možda ne bi imalo svrhe, ako su četnici na samoj koti - naše bi prebacivanje zapravo ih sprječavalo da se povuku.

Ispalićemo prvu po sračunatim elementima i sačekati par minuta. Ne bude li nešto u redu Fahro je svakako na vezi.

Zvuk je nagovještavao, Mido je potvrdio, izbacili smo tačno na vrh. Bez nervoze uputismo sljedeću, zvuk samo malo drukčiji. I opet uzbuđen i radostan Midov glas.

Treća. Četvrta.

Prije pete se javlja ponovo Fahro:

-       Zaspi, uzori! Ne štedi! – bio je glasno nestrpljiv, jasan i odlučan.

-       U redu... – bio sam kratak, zadržavši za sebe ono što sam ga bio zaustio pitati.

Uključili smo sva tri minobacača. Ispaljenja nismo brojali. Nismo ni razmišljali kada ćemo dobiti signal da stanemo.

                                   ***

Kada je signal došao i stali smo. Skupili smo se svi oko mene, tiho šapućući o tome koliko smo pomogli, hoće li naši uspjeti zauzeti Pašinu planinu, da li ćemo im moći pomoći kada krenu dalje prema Tornju.

Većina nas nije stigla iznijeti svoje razmišljanje a motorolom se prolomio Fahrov glas. Pozivao je Bešovića.

-       Popeli smo se! Popeli smo se, hoćemo li dalje? – grmio je Fahro, dok ga prati vriska saboraca.

-       Samo naprijed... Samo naprijed – grmio je i Bešović, čuo se i jedan vrisak nekog od članova naše Komande.

Vriska je i na našem položaju. Radost je osjećanje koje se spontano javi, ali s razlogom. S razlogom se može i zadržati.

Vriska je znak da je gotovo. S našim gađanjem. Osjećaj još traje.

Zaboravljeno je ono što se dešavalo ispod Tornja, čak smo i onom momku izvkli radost na lice. Utužilo je i njemu sve ovo, kiptao je od čežnje da se počne završavati. Nije skrivao vjeru, ne skriva ni radost. Bori se s preostalim tužnim osjećajem, da je ovdje ipak stranac, jedino ga to sprječava da i on poskoči, zavrišti. Pruži radosni pogled prema meni, ne znam sluti li zašto nije jedini koji je još uvijek miran.

Dok ostali vrište, skaču od radosti, ja pokušavam odvrtiti film unazad nekoliko minuta. Nisam siguran ali mi dolazi premalo, prekratko, da bih tek tako zavrištao. Zvarištaću dvostruko, nadoknaditi suzdržano, samo da se slegne to što me pritišće a što se zbivalo unazad to neko kratko vrijeme.

Ne mogu misli šakom pritisnuti, sabiti u jednu gutu i baciti preko ramena. Vraćam se do iznenadnog pojavljivanja Keme Ademovića, njegovog bijesa, je li to trebalo da mene pokrene odozgo. Nemam pravo reći da sve ne bi bilo isto i da sam ja ostao gore, ali ne dam nikom da tvrdi i da sam slučajno sišao. Kao što nije slučajno Fahro tražio isključivo mene.

Tu zastajem s mislima. Sjetih se rahmetli Šeksa, njegovog trajnog i neograničenog povjerenja u mene. Prisjetih se još jednom onog, na Proskoku, tačnije Pandurici, jedinstvenog slučaja kada je Ćasara naše mine dovukao na par desetina metara ispred sebe. Tada se radilo o šesetkama, njihova odstupanja su najmanja, tako da ovo s Fahrom nadilazi taj događaj.

Mjerim minute koje su prošle od posljednjeg ispaljenja do Fahrovog pobjedničkog javljanja. Pretvaram ih u metre, računajući kakav je teren gore.

Ježim se pomišljajući da mi se moglo dogoditi da neka od mina, makar i ne našom krivicom, podbaci stotinjak, ili čak i koji metar više. Krivim i Fahra, je li on zanemario da se to može dogoditi. Koliko je mogao biti u sigurnom zaklonu spram činjenice da imamo, pogotovo zadnje vrijeme, mina raznoraznih porijekla, iz mnogih naših gradova, starih i prepravljanih fabrika municije, iz bivše JNA, arapskih i drugih prijateljskih, kao i ostalih zemalja. Je li znao koliko rizikuje. Ili je njegovo povjerenje doista toliko?

Na ovo pitanje ne mogu dobiti tačan odgovor, ali znam šta ću ja Fahra pitati prvi put ga vidim pošto ovo prođe. Ptat ću ga koliko su tačno bili ispod Pašine planine, i priznati mu da ja njemu, nikome, pa ni sebi ne bih toliko vjerovao. On jeste.

Zato je Fahro diverzant a ja artiljerac.

Đokin toranj, rov