Sabah uči, ja se u lov
spremam,
podne uči, a ja još
kod dvora,
ikindija, a ja doru
sedlam.
Ja u goru, a sunce za
goru,
sam se mislim gdje ću
prenoćiti. 3/4. juli 1992.
Svezah doru za debelu
jelu,
a sokola za jelovo
granje.
Hrta pustih u planinu
gustu;
kad u gori zaspala djevojka.
Zaustavili
smo se, čim su se ispred nas ukazale prve livade.
Sigurno je više od pola sata trajalo
naše prebacivanje. Pri tome smo samo u par navrata određene dionice prelazili
pretrčavanjem, sve ostalo smo prepuzali. Enver je išao prvi, ja za njim.
Razgovarali smo jedino rukama. Za sve vrijeme - ni riječi!
Sada je Enver prvi progovorio:
-
Ovdje ćemo sačekati noć!
Na
naše upitne poglede požurio je i da obrazloži ovakav svoj prijedlog:
-
Iako je maglovito, iako je dugo do noći, iako smo
u sred sela, nemamo mnogo šansi dalje i maći. Mmm... možda smo se mogli
odbaciti gore nekud preko Barice, možda bi mogli kako prepuzati dolje do šume
ispod Dušanova jezera, pa se pokušati dohvatiti Osija i dalje probijati kroz
Malušu... Ali, postoji jedna druga stvar, veoma bitna, koja me jednostavno
grize, jede, i ne da mi mira...
Ovdje
je duže zastao. Kao da namjerno želi provjeriti da li ga razumijemo, odnosno da
li i naša razmišljanja idu u istom pravcu. Kako je bez problema s naših lica
pročitao da smo daleko od njegove vizije situacije zavrtio je glavom. Ali je,
prije nego nam sve kaže, odlučio iznenaditi nas jednim pitanjem:
-
Imate li vi išta uza se?
-
Ja sam uzeo tri kruške, Mufo nije ništa! –
odgovorih.
-
Vidiš, kako ne mislite ništa svojom glavom.
Trebali ste krušaka ponijeti, ja sam natrp'o pune džepove. Samo, to je sad
gotovo. Nisam vas za to ni pit'o. Pitao sam, jeste li ponijeli šta od oružja.
Makar nož, jal' kakve čakijice?
-
Nismo! – odgovorih kratko, znao sam da nije
vrijeme za demagogiju.
-
Ccc... Baš ništa ne mislite. Znao sam da Mufova
glava valja samo bricu, ali bar ti...
Umjesto da dovrši rečenicu koju je počeo Enver
iza pasa izvadi dobar lovački nož, koji pruži meni, potom iz čizme poveću
čakiju, i pružajući mi je pokretom ruke dade signal da nju dodam Mufu.
Sačekao je da ih zapašemo tako, kako
bi ih, eventualno, mogli i upotrijebiti, te nastavio:
-
Nož ne mora služiti samo za borbu, to čovjek
treba uvijek imati uza se... Nego, ovo hoću da vam kažem: Ja nemam namjeru živ
im u ruke pasti. Imam ovaj pištolj, i nešto municije. Ako nas primijete gledaću
da ubijem makar jednog, da sebe odmijenim. Nije isključeno i da pucam u sebe,
ako ne bude drugog izlaza. Uglavnom, ufatit' me neće! Ali, ne želim ni da mi
djeca padnu u njihove šake!?
Ćutao je neko vrijeme. Nije izgledalo da nas
želi namjerno držati u neizvjesnosti, već kao da razmišlja kako što
jednostavnije i što biranijim riječima da iskaže sve što mu je na umu. I, na
taj način, da i nas lakše uvjeri u ispravnost tih zamisli.
-
I ja bih volio da im smijem vjerovati – nastavio
je takvim tonom da je bilo očito kako govori teška srca – i da mogu biti
siguran. Ali, šta ako je sve foluška!? Možda je htio da ih zadrži na jednom
mjestu, možda će on dovesti četnike da ih sve pokolju... Ja ne mogu tek tako
otići! Ne mogu sebi dozvoliti da ih cio život nosim na duši... Radije ću i sam
poginuti! Zato ja nisam ni priš'o da se s njima poljubim. Vama svaka čast, al'
ja nisam im'o hrabrosti. Nemam hrabrosti ni da ih sad ostavim! Evo, kol'ko smo
se udaljili? Trista, četirista metara. Sigurno, nismo više. Zašto? Hoću da
budem blizu, ako - nedajbože... Ako čujem djecu kako cvile, meni života nema!
Ja se vraćam, nekog ću ubiti... pa i sebe... Radije bih i djecu pobio nego da
ih oni kolju!
Vidio sam mu u očima, i na riječima, da je
rekao svoju posljednju. Zato sam odlučio ćutati, dokle i on bude ćutao.
Oba gledamo u livadu koja se pružala
ispred nas. Nisam bio siguran čija je, ali nisam ni pitao. Znao sam gdje se
nalazimo, prolazio sam više puta tuda, ali nikad nisam razmišljao kome koje
parče zemlje pripada. Zbog čega bi me to i sad zanimalo, kad vlasnik, možda, od
jutros nije ni živ...
Mufo se okrenu na suprotnu stranu. Nama to bi
znak da i mi podijelimo sektore osmatranja. Memo će naprijed i gore, a ja
naprijed i dolje. I, svi ćemo osluškivati. Na momente zaustavljamo disanje,
kako bi sva čula koncentrisali u smjeru gdje ostavismo najdraže.
Često, nesvjesno zatvaram oči. Ali
ih i odmah otvaram. Ne zbog straha da će mi nešto promaći na javi, već da
sklonim sliku koja će me, ionako, ko zna do kada proganjati: babov neobrijani,
zabrinuti lik, isti kao i mnogo puta ranije, kada bi mi, nedovoljno shvatajući
moje mladalačke hirove, govorio „Fala Bogu, četiri sina imam, ni za jednog ne
brinem, sem za tebe...“; Hasibin, lik koji ću pamtiti kao rođene majke, čiji
skoro i ne pamtim, plakala je kao što bi i svaka majka za rođenim djetetom;
Elvinov, nevini lik dječaka koji miješa suze žalosne zbog rastanka s braćom, s
još žalosnijim što nije stariji koju godinu; Majdin i Tidžin, koje su nejaku
djecu privijale na srce, kako im ono ne bi puklo u momentu rastajanja s
muževima; strinin, koja ni nema dovoljno ruku da zagrli svu svoju djecu, a
kamoli riječi da im objasni gdje im je babo; Mehmedov, koji ni sebi neće
objasniti kako je izrodio petoro djece, a u ovom trenu nijedno nije uz njega, i
koji se riješio žrtvovati u uvjerenju da je u srcu sa svima, i oni s njime;
nedužna lica sve te djece, koja su plakala ne shvatajući ni zašto mi odlazimo,
ni zašto oni plaču...
Lakše mi je gledati pustu livadu
ispred sebe...
Livada pusta, i osjećaj da njome
dugo niko neće proći. A i ne čuje se ništa... ako ne brojimo stalno oglašavanje
zločinačkih pušaka, mitraljeza i ko zna kakvog sve oružja.
Vrijeme vrlo sporo prolazi. Ali, svaka minuta
znači i nadu više da će se na kraju, ipak, sve dobro završiti. Po nas...
Tihi, lagani vjetar, povremeno
donese miris izgorjeline. I u meni probudi uzdah, podsjećajući me da Trošnja
više nema. Taj uzdah postaje još bolniji, budeći osjećaj da u selu, koga više
nema, nema ni onih zbog kojih je to selo i postojalo. Mada mi se tako činilo
nadao sam se da mi nismo i jedini koji smo trenutno u njemu...
Povremeno pogledima provjeravamo
jedan drugog. I, hrabrimo. Napetost, koju nismo mogli izbjeći, polako popušta
svaki put kada pomislimo da u našoj blizini nikoga nema. I, posebno, zbog
tišine koja se čula nekoliko stotina metara iza nas, na mjestu gdje smo
ostavili one zbog kojih smo mi još na polasku...
I tako, stalno u krug. Zatvorim oči, pa ih
opet otvorim, zurim neko vrijeme u livadu ispred sebe, slušam i ne čujem ništa,
nekoliko puta uzdahnem, pogledam u Envera, pa u Mufa... Cijeli krug - pet
minuta.
Krugove, uzdahe, poglede ne brojim.
Ponekad, za promjenu, neko nešto i
šapne. Najčešće ga druga dvojica i ne čuju, već se, samo, kimajući glavom
pretvaraju.
Vrijeme, presporo prolazi...
