Kolika je duga Foča kleta,
s kraja na kraj puna
djeovajaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Skupiše se po Foči
djevojke,
pa odoše paši pod
čadore:
4.novembar 1993.
„Aman, pašo, zemlji gospodare,
kolika je duga Foča
kleta,
s kraja na kraj puna
djevojaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Od zuluma duškat' ne
možemo,
smakni nama našeg
zulumćara!“
Smjena
koja nas je smijenila donijela je novosti. Slutilo se nešto i po tome što su
bili još i manje brojni nego mi. Priča da se prave čak četiri smjene zazvuča
lijepo, no ne i sasvim realno.
Što
već vjerujemo, u Deževicama je življe nego ikad dosad. Danas se Jahorinci
povlače sa svoga položaja. Valja sad preuzeti i njihov preostali dio linije.
A
šta se sve tamo dešavalo, ko zna da li iko tačno zna. Čuli smo da ih je napustio
i posljednji vojnik, bili su nezadovoljni smještajem i hranom. Čuli smo i da su
tome prethodili neki sukobi.
Ferid
Beganović, koji je ni kriv ni dužan preuzeo taj bataljon, biće da je dobio i
nekih batina. Na kraju je ostao s tek petnaestak ljudi oko sebe, poslije čega
se čuo s Galibom i u dogovoru s njim silazi u Deževice.
Njihov
se bataljon utapa u naš. Ali i s njima ni mi još ne ličimo na cio bataljon. Kao
što smo svi skupa sve manje brigada. Samo dva bataljona, s ukupno tek jedva tri
stotine i pedeset ljudi.
Večeras
je sastanak Galiba, Eka, Ferida i još nekih. Zajedno će probati dati odgovor da
li još uvijek vrijedi spašavati ime brigade.
Zbog
svega što je ona pretrpjela do sada, zbog onih koji su izginuli, svakako da bi
trebalo. Samo, da li će se i uspjeti?
Ako
uspjednemo, ove dane ćemo označiti kao ključne. Još moramo priznati kako nam u
prilog ide što ustaše miruju. Mi ionako nemamo snaga da njih uznemiravamo.
Da
još snijeg hoće malo sačekati, a ne da ovako kao uz inat kopni. Dok ga ima, još
i razumijemo da ni ustaše ne navaljuju. A da znaju što ne znaju sigurni smo da
bi nas rađe napali večeras nego sutra večer.
Primjećujem
ogromnu razliku između Lopate i Deževica. Dok se gore bar svjesno situacije,
ovdje je tako varljivo. Mirno je, opušteno, kao da su svuda okolo linije sasvim
čvrste. Biće da se ja još nisam sasvim navikao, pa me zato čudi što je tako.
Jedno
sam objašnjenje čuo - ustaše znaju da ispred sebe imaju Fočansku brigadu. Znaju
šta to znači, a ne da se radi tek o onom što je ostalo od brigade.
Meni
u ušima zastaje kako je sva ta priča nastala. Prije našeg dolaska jedna grupica
Fočaka, zajedno s par mještana, praktikovala je da s vremena na vrijeme sađu u
selo niže, hrvatsko i trenutno u međuzoni. Izgovor je izviđanje, a u pozadini
je bila i težnja da se dođe do kakve hrane. Hrabrosti im nije manjkalo, ali je
jednako istina i da su bili i neoprezni i naivni. Kako drukčije objasniti da su
dva puta posjećivali istu kuću, i pritom se nisu bolje osigurali. Hrana koju su
drugi put zatekli u kući bila je mamac, a uobičajeno obezbjeđenje predaleko da
bi intervenisalo. Rezultat je potom očekivan, opkoljeni su i napadnuti. Borba
je bila kratka, dvojica su poginula, ostalih pet-šest se predalo. O jednom
imenu se posebno priča. Samir Selimović.
Samira
sam lično nedovoljno poznavao, tek sam imao predstavu prema ocu mu, kojega je
pratio glas i radinog i čestitog čovjeka. Maniri koji podrazumijevaju same
izviđačke izlete, bez obzira na nivo opasnosti koje iziskuju, kao i primarni i
sekundarni razlozi za njihovo izvođenje, ono je što i većina nas ispoljava u
mjeri pruženih prilika, tako da ga s te strane niko od nas neće osuđivati.
Neopreznost, ili naivnost, ne vjerujem da je naslijedio ni od oca, pa mećem
znak pitanja pored toga da se sve izdešavalao baš onako kako se prepričava.
Ipak, tu su i razlozi zbog kojih je teško ostati gluh, i na sami taj događaj,
kao i na sve koji su ga popratili. Prvo što je brzo razmijenjen, drugo što je i
donio ovu, dopunsku priču.
Neki
od ustaških stražara su im na vrijeme rekli da ćute o tome da su Fočaci, jer su
u praksi i neuobičajene razmjene. Četnici od ustaša uzimaju i pripadnike Armije
koje nekad potom dalje razmjenjuju...
Svako
će rado prihvatiti priču u kojoj se hvali on, njegova jedinica, ja ću u ovome
slučaju ostati suzdržan. Nije moje ni da sumnjam, ako mi se neće ni vjerovati.
Kao što nisam sklon ni prihvatiti da je u četničkim logorima mnogo gore nego što
je u ustaškim, pogotovo poslije onoga što sam u Jablanici čuo.
Zašto
i kako je brzo došao na red za razmjenu je ono o čemu također nisam htio lupati
glavu. Kao ni to što se povratkom našao u našem bataljonu, makar to neki
objašnjavali time da je poslije takvih iskustava mala promjena dobrodošla za
lakše prevazilaženje posljedica koje se dakako osjećaju ma u kojem logoru neko
bio.
Ono
o čemu nisam glasno govorio ali sam premetao kroz misli je činjenica da je u
našem bataljonu raspoređen na neku od komandnih dužnosti, i to u sektor -
bezbjednosti.
Otud
me manje čudilo što sam u istom sektoru našao i Mevlidu Andelija - Žutu, za
koju sam znao da nekih iskustava ima, iz vremena dok je u Kijevu boravio Džo.
U
nekim drugim okolnostima vjerovatno bismo dosadu razbijali i ličnim
tumačenjima, nadogradnjama tih priča, ovako smo potpuno predani istini o
uzročno-posljedičnim vezama. Nevažno je zašto su silazili u to selo, bitno je
ko je tada ubijen a ko preživio, zarobljen. Za one kojima to bitno nije i
jedino, stvari se okreću. Nebitnim postaje što su zarobljeni, spram tome hoće
li biti razmijenjeni. Kada se to desi, u nebitno ode vrijeme koje su proveli u
zarobljeništvu, a okolnosti razmjene bitnim postaju samo u značenju slobode.
Sloboda je toliko važna da čini nebitnim okolnosti koje su dovele do nje...
Gdje
je Samir sada, već sutra neće biti bitno.
Jednako,
već danas ne trebamo razmišljati o svemu onome, i što jeste i što nije bilo, a što
je dovelo do toga da Jahorinski bataljon nestane, utopi se u naš.
S
dva ili tri bataljona, brigada je još tu. Sa svim onim ljudima koji je žele
očuvati.
