Kulu gradi Ljuboviću
mladi,
prema kuli age
Hasan-age.
Gledala ga s pendžera
Zlatija,
đuzel šćerka age
Hasan-age.
6. novembar 1993.
Gledala je, pa je
govorila:
„Ja kršna li momka za gledanja.
Kad je danju 'vaki za
gledanje,
ja kakav je noću za
ljubljenje?!“
Narednih će nekoliko dana prolaziti u zaživljavanju novog bataljona, i iščekivanju na
šta će sve na kraju izaći. Vrijeme će se popunjavati na razne načine, od
igranja pokera do obilazaka i pretraga onih par kuća u kojima niko ne stanuje.
Bez
para i viška cigareta, s kojima bih se zanimao za poker, zadovoljio sam se
jednim brzim obilaskom nekih kuća, iz kojeg sam donio mnogo starih sportskih
novina „Tempo“. Što je značilo da neću mnogo brinuti kako dalje popunjavati
slobodno vrijeme.
Bio
sam jedan od onih koji se nije puno bavio tim glavnim problemom, kojeg nije
mnogo zanimalo kako će se funkcije dijeliti. U ovim vremenima pametnije je
zadovoljavati se malim.
A
nama, iskreno, po mnogo čemu nikada nije bilo bolje. Bolje i gladniji, ako oko
glave ne zvižde metci i granate, a tada je ponajmanje bitno ko komanduje.
Neka
dešavanja su ipak zahtijevala da razmišljam o njima. Samira Selimovića sam brzo
zaboravio, ali me čudilo postavljenje Saja Čorba za komandira vezista. Ja sam u
njemu uvijek gledao samo diverzanta.
Često
se u narodu čuje kako nismo svi isti. Također, da je i bolje tako.
A
obično polazimo od sebe. Ja sam priliku da uđem u Komandu bataljona imao još u
Dragomilićima. Odbio sam. Uz svoje obrazloženje, artiljerac sam i prirodno je
da to i budem, gdje sam najkorisniji.
Tek
sada i osjećam kako sam bio u pravu. Onda je biti personalac u bataljonu
izgledalo kao nagrada, dočim mi je sada drago što nisam u koži Murata Fulurije.
Bataljon kuburi s ljudstvom, ovi iznad nas su i dalje gluhi na naše zahtjeve
vraćanja odbjeglih, nije nimalo lako vagati koja su mjesta potrebnija za
popuniti, kao ni kime. Ne znam kakav bi moj stav bio po pitanju Samira, ali sam
siguran da se ne bih složio s novom dužnosti Saja.
Do
sada nisam znao za njegovu želju da bude članom Komande bataljona. Mada je u
svemu bilo smisla, sjećam se kako je još u našem selu zagovarao ideju o
pravljenju mini-centrale kojom bismo obezbijedili struju za slučaj da
elektrovod bude oštećen. Tada je spriječen samo činjenicom da nije imao
dovoljno potrebnog materijala.
Sada
je osjetio priliku da svoje, za nas - utopijske namjere, konačno sprovede u
djelo. U djelo, kojim će se s pravom ponositi.
Mislim
da ga je ta ideja odvela u Komandu. Prethodno je samo vidio da je u susjednoj
Dusini nešto slično već napravljeno. S tim da je to tamo svedeno na pojedinačno
postavljanje dinama s bicikala, čime je svako domaćinstvo imalo makar po jednu
sijalicu. Neki su uz to uspjeli ostvariti dovoljno jak pritisak i za rad kasetofona.
A
svi su se i dodatno zabavljali. Napravili su privatne i primitivne telefone, s
jednom posebno interesantnom posebnošću, kad neko „zavrti“ - „zvoni“ kod
svakoga. Tako da se „traženi“ prozivao glasom, određenom šifrom.
Sve
je ličilo na igru i zabavu, ali ne i bez konkretne svrhe. Makar se to sastojalo
samo u tome da je tim telefonima naručivana muzika, od onih koji su imali
dovoljno struje. Prozoveš, naručiš kasetu, i slušaš...
Ono
što po nas nije bilo povoljno, dinama se teško moglo više naći. I dok je
Komanda još pregovarala s Dusinjanima oko izuzimanja nekoliko ih, Sajo je bio
brži. Rječica koja je prolazila kroz Deževice bila je slobodna, imala je
potrebnu snagu, samo je trebalo odrediti najpogodnije mjesto, te napraviti
odgovarajući propeler. Radovi su krenuli odmah, i brzo su napredovali.
To
je Saja uvelo u Komandu, a meni pružilo priliku da se u vezi toga i našalim.
Pričao sam okolo kako je Sajo našem bataljonu istovremeno ponudio dvije stvari:
izgubili smo dobrog diverzanta, a istovremeno dobili - lošeg komandira veze.
Nije
mi prvi put da lično u ovakvom maniru prosuđujem, a ranija iskustva me tjeraju
da brzo prekinem s tim. Isto sam govorio i kada su Musa, poslije Ćuza, išli na
dužnosti komandanata. A oni su ih obavljali bolje od mnogih, bolje nego to neke
vojne doktrine podrazumijevaju, usljed čega su obojica teško ranjena.
Sajo
je i s ovim prvim što je uradio, centralom koja je proradila i zadovoljava sve
potrebe Komande bataljona, već opravdao postavljenje na novu dužnost. Umjesto
da u dnevnik upišem svoj sud o njemu kao komandiru vezista, podsjetiću na već
naučeno - da u ratu glava uglavnom služi da se izgubi ili sačuva, dok su
osjećanja ono čime svi razmišljamo. A kako god ko od nas razmišljao, na kraju
dođe do onoga što mu je suđeno.
Suvišnim
je slutiti, odnosno razvagivati osjećanja nekoga drugog.
