XII - 7 / Četiri puta po jednu

Kolo igra na sred Sarajeva,
u tom kolu dvije mile seje.
Star'ja plače, a mlađa se smije.
 
Star'ju prosi pola Sarajeva.
A za mlađu niko i ne znade,
osim jedan Babić Ahmed-beže.
                                                                   
Star'ja seja mlađoj govorila:
„Daj ti meni Babić Ahmed-bega,
na poklon ti pola Sarajeva!“
 
Odgovara mlađa Đulbejaza:
„Ne dam, bogme, moja mila sejo,
 vrjednije su oči Ahmed-bega
nego tvoje pola Sarajeva!“

 

 

 

„Budali je svaki dan bajram“, još je jedna narodna koja se često da čuti. U ovom vremenu ratnom, koje je i luđe i budalastije od svakoga drugog, približiti se vremenu znači i opstajati u njemu.

Šale su postale nužnost da bi se ostajalo normalnim. Koristi se svaka prilika da se ponovi neka poznata, još više da se kreira neka nova. U tim šalama zlobe nema, smiju se jednako i oni koji ih zbijaju, kao i oni na čiji račun budu.

Još vedriji su stvarni događaji, bez obzira koliko nehotično se neko upleo u njih. Kao i koliko će neki od njih biti preuveličavani prilikom prenošenja, odnosno hoće li biti shvaćani u tim nekim budućim, normalnijim vremenima...

Od puno manje bitnih stvari koje sam stigao propustiti desila se i jedna ne baš zanemarljiva. Bataljon nam je ostao bez svih koji su imali bilo kakve veze s medicinom, a neko je morao makar čuvati to malo lijekova i zavoja što smo imali. Abid Hajdarević se istakao u Voljevcu, ali smo ionako kuburili i s borcima.

Tako je Izbor izgledao prilično logičan, jedina od žena koje su još tu bila je Safira Salčin. To što je njeno poznavanje medicine koliko i najprosječnijeg vojnika, u ovakvoj situaciji postaje sporedna stvar. Njeno samo prisustvo među nama bilo je dovoljno vrijedno našeg poštovanja. Jednako kao i dolazak Žute kada nam se pridružila...

  

Sada kada su i Jabučani s nama, tu je i prava medicinarka Rada Kovač. Nekih dilema ko će biti na čelu saniteta ne bi trebalo biti, ali nisu joj se svi obradovali. Opet se pokazuje kako nismo svi isti.

I sam primjećujem nešto promijenjeno Safirino raspoloženje. Umjesto da je vesela što će odahnuti, iskazuje nepotrebnu ljubomoru. Hladno vrijeme je stvorilo redove pred kućom u koju se Rada smjestila.

Neki su to komentarisali, kao i naš Fadil Barlov, riječima da ne bi Safiri otišli čak ni „kada bi umirali“. Razlog je priča koju sam čuo, u koju baš i nisam spreman povjerovati, ali kojoj sam se dakako nasmijao.

Nedžiba Čola je bila napala manja prehlada. Došao je Safiri, uzeti kakvih lijekova. A ova ga je željela pregledati, kako bi učinila i svaka prava doktorica. Toplomjerom je znala rukovati. „Trideset devet... to je taman za tvoju visinu!“ – riječi su koje je tada, navodno izgovorila. Izgovorila ih ili ne, bile istina, anegdota ili nečija dosjetka, u mom su dnevniku dakako morale naći svoje mjesto.

 

                                     ***

Promjena klime u odnosu na Jablanicu dala se vidjeti i na meni. Osjetih opasnost od moguće prehlade, ili upala, a ne želivši Radi pojašnjavati taj neki svoj osjećaj ja se ovoga popodneva ipak nađoh kod Safire. Nju znam i iz Zamrštena, Dragomilića, Kerleta luku i Proskoka, dovoljno je međusobnog poštovanja da se razumijemo bez dodatnih pitanja.

-          Nešto me malo zub boli, kao da sam ga nahladio. Ako imaš kakvih lijekova kontra bolova, prehlade. Neće li me minuti!?

-          Kako ne! – poslije početne zbunjenosti pokaza neko čudno, nalik dječijem zadovoljstvu.

 

Dok je tražila po ormariću govorila je nešto o nestabilnom vremenu, potom kako treba biti oprezan, valjda je dijelila i neke savjete. Nisam se trudio razumjeti, jedino mi je bilo doći do tableta.

Dok sam uzimao to što mi je našla i spakovala, još sam čuo i „četiri puta po jednu“. Ne i da li prije ili poslije jela, ako to i ima neke veze, odnosno ako je i to rekla.

Uglavnom, kući sam stigao s punom kesicom tableta. Više nego dovoljno za još jednu anegdoticu.

-          Jesi li joj to slag'o da nas sve zubi bole – tako me moji kroz smijeh dočekaše.

-          Nisam. Ali je malo falilo da joj kažem da ne mislim umirati nego samo da hoću da imam tri-četiri tablete, za nedajbože, pogotovo kad odemo na položaj. A ona mi dade punu kesu...

-          Kako neće, drago joj što je neko i njoj doš'o, dala bi ti ona i da si joj šta drugo tražio – Salja odmah uskoči – a mene jutros umalo ne „ujede“. Ja joj „fino“ iskah tablete za pritisak, velim „Nešto mi se dig'o“, a ona će „Što ne ideš Radi!?“ Kako se to samo bilo uzdiglo...

 

 

                         ***

Šale su pravljene da se zaboravi na ozbiljnije stvari. Glad je još prisutna, ali je u nečemu dobro što nas nema mnogo, a i privikavamo se. Nešto je hrane stiglo, ali je većinu puno više obradovalo što se u pošiljci našlo cigareta, pakovanih u već tako prozvane „vebeerove“.

Vijest da će snabdijevanje cigaretama postati redovno, skoro je potisnulo sve priče o nedostatku hljeba.

Kruže neke druge priče. Prva ekipa je već na putu prema Neretvici, gdje je duhan također vrlo tražen. Za koji se mogu dobiti dobre količine rakije.

Mi ćemo dan sačekati. Dobiti uvjerenje da je formirana četvrta smjena, odnosno dovoljno vremena za sve. Nije jedina stvar otići po rakiju i donijeti je, s mirom i ćeifom je treba i popiti. Osim toga nikad nismo ni voljeli u nečem sličnome biti prvi.

U prilog nam je došlo još nešto, iznenadna mogućnost uvećanja količine cigareta. Salja je imao poseban način. Za razliku od svih nas, uključujući i braću Refika i Bajra Spirjana, koji prije par noći se vratiše iz Zenice a mi ih primismo u kuću, njemu kocka nije bila mrska.

Ja sam kocku prezirao. Ne kao igru, uvijek sam se volio nadmetati, zabavljati, volio sam pobijediti ali ne da bi neko zbog toga se poslije osjećao bjednije, potišteno, pribjegavao izbjegavanju cijelog društva. A još su svježa i sjećanja na babova mi badženoga. Koji je pomalo kockao, ali je krađa nekih para u njihovoj firmi motiv okrenula ka njemu. Sud je požurio, on se brinući o porodici objesio. Poslije je pravi krivac nađen, ali za njega isuviše kasno...

I u Trošnju se tako bilo „na malo“ počelo, no ja sam odolijevao. Pritom sam koristio svaku priliku da bilo kako ismijem, ako ne mogu već  nikako uticati na bilo koga da batali kocku, odnosno prema njoj zauzme odnos kakav je moj, te novopečene kockare ismijem. A zaista je smiješno bilo što po završenoj igri skoro svi su krili eventualne gubitke, izuzetak je jedino bio Remzija Čorbo. Tako sam ovima i kazao kako je njihov poker dobar, jer jedan-dva zarade a niko ne gubi...

U selu sam upornost sačuvao, ustavljajući svoj kockarski staž na jedinom pokušaju, u bivšoj JNA. Trefile su mi se neke pošiljke novca, a od nekog sam čuo kako u ajncu uvijek dobija ko najviše ima. U isto sam se i uvjerio. Neskromno uvijek ističem kako sam se ipak i tada džentlmenski nosio, dužnike nisam proganjao, nego sam bio i strpljiv i skupa s dužnikom trošio, po principu - ja častim, on plaća. Nebitno da li su svi stigli dug vratiti, bilo mi je drago da smo s kockom prekinuli jer nas je neko počeo prokazivati. Više nisam imao najviše novca, a... U selu je to pogotovo bio slučaj.

Neke asocijaje na kocku upućuju na trikove, varanja, za partije ovdje smio bih se zakleti kako su igrane pošteno. Dobija onaj ko najviše sreće ima, ili najbolje blefira.

 

                                    ***

Ono što mi nije bilo mrsko jeste biti Saljin kibicer. Svi su imali jednako cigareta, a večeras je njega karta najbolje išla. Kada su pojedinci počeli vaditi i nešto para, to su bili potezi poluočajnika a Salji je išlo u prilog.

Bilo kako bilo uvečer smo se pojavili s punom torbom vebeerova koje je Salja odnio na ajncu. Razlog za konačni, i brzi dogovor.

Ferid koji nije pušio, odmah je ustupio cijelo sljedovanje, mi ostali učestvujemo s po dva vebeera, a Salja će donijeti i nešto rakije koju će nositi dalje, prodati kako bi obišao roditelje u Tarčinu, odnosno familiju u Sarajevu.

Pri tome, u Neretvicu mu se nije išlo samome. S njim ću ja, a ko bi drugi!

 

 

Zec planina, padine