Čoban tjera ovčice,
lakoj lane, diri diri
dane,
čoban tjera ovčice,
lagano.
Preko jedne rječice,
lakoj lane, diri diri
dane,
preko jedne rječice,
lagano.
27 i 28. oktobar 1993.
Sve mu ovce prjeđoše,
lagano.
Samo jedna ne može,
nikako.
Čoban uze grančicu,
lagano.
Pa pretjera ovčicu,
lagano!
Osim
toga šta se trenutno ovdje zbiva mene je zanimalo i šta se izdešavalo u
Voljevcu od moga odlaska. O svemu će mi Macan ukratko ispričati, a pošto i ja
njega upoznah s onim što ga je moglo zanimati a što mene proprati u Jablanici.
Ništa
posebno! Akcija u kojoj je Ćuza ranjen i o kojoj mi je i on sam dovoljno rekao
bila je i jedina koja me tamo omaši. Ostalo vrijeme se svelo na puko držanje
linije i postepeno preseljavanje ovamo.
Nije
bilo tako predviđeno, bio sam i sam tamo kada je planirano naše zimovanje.
Kasarnski život je trebao biti odvojen od onog civilnog, sam Voljevac je
rasterećen, obiđena su sva, i najudaljenija sela. Samo za potrebe našeg
bataljona je prikupljeno stado od preko stotinu ovaca.
Priča
o izdavatim potvrdama i nije naš izum, kao ni promjena naređenja. Mi smo ovce
zadužili, a kao što hranu nismo dogonili ni iz Raštelice, to nam se nije
tjerala ni otuda. Slušajući Macana i Zija, trebam vjerovati kako je bilo onih
koji se i nisu slagali s načinom kako se situacija razvijala. Prije svega jer
nam nije bila nevolja. A beskorisno je da se i ja sada svrstavam među takve. Drugo
je osjećaj da se baš sada na to osvrćemo. Kada nam ovo izgleda kao neka Božja
kazna...
Šta
bi s tolikim ovcama? Pojelo se.
Sve
je do kraja učinjeno vojnički. Određen je čoban. Čini mi se nikako slučajno baš
moj ponajbolji ahbab Munir Saljević Salja! Na ovce je brižno pazio, redovno
odvajao koliko je iz kuhinje traženo. Ama se nije bunio ni kada bi ga
„odabrani“ iz Komande uspijevali „premuntati“ da zažmiri na jedno oko dok se
oni povremeno „samoposlužuju“. Znao je da ga neće imati ko za nemar optužiti, a
usput je bezbeli otvorena mogućnost da se i njegovo društvo okoristi. Navodno
je par ovaca stigao i prodati.
U
prilog su išle, i sve ubrzale, priče o selidbi bataljona. Logično je bilo da se
ovce neće otud dogoniti, bez obzira što je svakom jasno koliko bi nam tek sad
dobrodošle.
Uglavnom,
veliki tor, njegovo pražnjenje brže nego je bilo i prirodno i očekivano,
obilježilo je kraj našeg boravka u Voljevcu.
O
tome se i sada još priča, čemu zasluge idu riži i tikvi.
-
Pitaćeš svog Lacija, kad ti dođe, koliko janje
ima nogu – dakako je ovo Macanovo pitanje imalo veze s tim.
-
Poznajući ga, neće me čuditi da se našlo neko s
tri.
-
Ih, ne znaš ti njega onda nimalo. Tako bi ispalo
da je još i pošten.
-
Znači, s dvije!?
-
Samo ga ti pitaj. Ja mislim da nema niko ko ga
već nije pit'o... A to ti je i glavna fora otud. On i Salja su zaklali janje, i
odmah odsjekli jednu nogu, to za sebe. A usput nisu odolili da se oduže nekima
koji su ih duže gotivili, te i njima dadoše jednu. Potrefi se da od nekih
drugih mještana dobiše primamljivu ponudu za treću, cigare šta li. Dolje su ga
oni na brzinu sasjekli i ugurali u lonac. Ja slučajno zavirim, ama nisam ćorav,
vidim po janjeta fali. Malo provrljam loncem, vidim samo jedna butka, a plećki
niđe. Ma boli mene, mislim, ona stvar, al' iz zajebancije pitam Lacija kako su
sveli sakato janje. A on će da su ga živog sveli, ovdje klali, i da je to neko
iz lonca krao. Ma da samo čuješ kako on to uvjerljivo priča. Da je jedna noga,
nego tri. Kažem ti, po janjeta. Zato sam mu ja i rek'o „Možda ste vi njega
živog sveli, ali vam je, onda, sišlo na jednoj nozi!“
Zijo
se ubacio napominjući da se radilo o posljednjem jagnjetu. On nije Lacija
krivio koliko Salju. Njegov bezobrazluk je dotad ikoliko razumijevan, ali i od
posljednjeg uzeti polovinu...
Ja
se svemu samo nasmijah. Ono što ću im reći kada ih vidim biće da samo žalim što
i ja tada ne bijah s njima.
***
To
mi je promaklo, ali ova dva dana s Macanom nisu. Tri riječi koje najčešće
slušam su tikva, riža i glad. Povremeno se čuje i kako svemu tome dolazi kraj.
Završava se dvadeset najgladnijih dana Fočanske brigade, koje ja, eto,
zahvaljujući svojoj sudbini neću ni približno osjetiti.
Drugu
noć sam i lično prisustvovao načinu na koji to Macan prevazilazi. Tu
tikveno-rižnu čorbu napravi rjeđu, a meso isiječe na jednake komadiće, obavezno
petnaestak više od broja boraca. Pri sipanju vodi računa da svako dobije po taj
komadić mesa, znajući da do repete svakako nikome neće biti. Preostala čorba se
da konjima, a na kraju se još samo zapekne onih petnaestak komadića mesa. Nije
mnogo, ali više se niti može, niti bi imalo smisla.
Bitno
je da mu niko ni ne zamjera. Jer, nešto čini i za bataljon.
***
Iako
umoran, oba jutra sam mu pravio društvo ranom zorom. Izšetali smo do jednog od
obližnjih vrtova kako bi negdje našli malo peršuna.
Kao
što su dijelovi vrtova gdje je krompir sijan već nekoliko puta prekopavani,
pobrani su davno i oni sa začinima. Ali,
ponegdje je ostao koji peršun. Ne znam koliko će još Macana upornost služiti,
meni je i ovo drugi put bilo patnja. Da smo tražili samo za sebe, pa da nas još
i razumijem.
Čini
ovo Macan kako bi se čorba koju pravi inekako mogla jesti. Malo je kuhara koji
bi to činili za cijeli bataljon.
Nije
puno ni onih koji bi se odrekli povoljnosti koje pruža boravak u Macanovoj
kući. Kao čovjek dobar, kao kuhar još bolji. Živa potvrda da se umijeće kuhara
gleda u prilikama kada treba ručak napraviti od „ničega“. Kada ima svega lako
je biti kuhar...
***
Polazeći
iz Jablanice, slušajući one koji su ovdje već boravili, nisam mogao a ne biti u
određenoj mjeri zabrinut. No kako lično nisam imao predstavu o tome tu zabrinutost
nisam ni pokazivao. Podsvjesno sam osjećao da me sudbina ni sada neće prevariti.
I nije! Udesila je da ovih prvih par dana provedem kod Macana i Zija, pri čemu nisam
želio od nje više tražiti. Računam kako će mi njena naklonost još puno puta zatrebati.
Ja
ću se ipak Macanu ubrzo zahvaliti. Pomogao mi je da se poslije Jablanice
priviknem na drukčije, ali su Trošnjani ono što mi je tamo najviše nedostajalo.
Nisu
svi tu, ali koji jesu zajedno su. Nemam namjeru ja biti iznimka.
