Jesenje lišće već
opalo je,
ni travke nema, pustoš
je svud.
U srcu mome i duši
mojoj
još uvijek vlada
vječita stud.
Uzalud bjehu sve nade
moje,
uzalud se nadah da ćeš
ostati. 26. oktobar 1993.
Al' sada vidim da
zbilja ideš,
i da se moram s tobom
rastati.
Sad idi, idi u sv'jet
daleki,
mira ti želim na putu
tvom.
A kad ti bude blistala
sreća,
sjeti se, draga, ti na
naš dom.
Na
putu prema Dusini kao da se podijelismo u dvije grupe. Njih trojica će uglavnom
pričati, nas dvojica slušati. Oni su tamo već bili, mi se spremamo za prvi
susret.
Misli
sam premorio posljednjih dana, nakon svega mi se bježalo od njih. Barem ću,
tako, usput podosta saznati o selu. Između ostalog i da ne idem u Dusinu, već u
Deževice. Manje selo, nekoć nastanjeno Hrvatima, sad pusto do našega dolaska.
Progovorio
bih i ja koju o Voljevcu, jedini sam koji je gore bio, ali je to ono što njih
trenutno ne zanima. Kao ni mene samog, uvijek je važnije razmišljati o
budućnosti, sjećanja na prošlost imaju više vremena.
Što
sam od njih slušao, bez obzira koliko tu bilo istine a koliko „pravdanja“ što
su oni izbjegavali ovaj povratak, mene je potaklo da radim i ono što bih trebao
uvijek, ali se nikada ranije nisam trudio – pokušavao sam dobro upamtiti put
kojim idemo.
Prvi
dio je bio lagan, do mosta u Ostrošcu, pa preko njega, te kroz Kostajnicu. Ni
drugi, unatoč mojim bojaznima, nije iziskivao veliku pamet. Koliko god da sam
očekivao neke zagonetnije raskrsnice, sem pokojeg manjeg putića, ništa slično
nismo prolazili.
Put
nije bio težak za upamtiti, ipak je mene nečim zbunjivao. Jeste često krivudao,
i stalno se, ali tek blago penjao, no dojmilo me kako to klima ne prati. Kiše koje
su se ispadale po Jablanici, kojima ja pravdam svoje kašnjenje, uz stvarne
uzroke, kao da su na ovim područjima imale i drugu, oštriju dimenziju. Što neću
nagađati, a nije ni ono što bi i ova trojica mogla znati.
Osjećaj
kako je ovo put koji se ne može promašiti učinio je da misli oslobodim tih
razmišljanja, te da s više zanimanja slušam o onome šta me čeka po dolasku.
Kakav sam po prirodi, odmah sam pokušavao razlučivati u čemu i koliko
pretjeruju, njima klimajući glavom ali u sebi vjerujući kako će u tim
Deževicama biti bolje nego to njihove priče najavljuju.
***
Selo
je bilo gdje su ga ostavili.
A
cijela priča je počela s padom Proskoka. Naš bataljon je tada otišao u
Voljevac, a druga dva tu, u blizinu. Jedan na Crnički kamenik, selo povrh, a
drugi u planinarski dom nadomak Dusine, poznat kao Lopata.
Iako
fizički i komunikativno odvojeni osjećali smo slične probleme koji suprotno
svim nadama nisu nestajali. Tako se na dolazak našeg bataljona, bez obzira na
izvjesno kašnjenje, gledalo blagonaklono, nikako prezrivo.
Lijepo
je da je brigada opet na okupu. Bar smo mi dijelili takvo mišljenje.
Drugi
utisak je nešto drukčiji. Dok su Fočaci bili imuniji, bez potrebe da se žale na
intenzitet borbenih djejstava, ili smještaj, Jahorinci su trenutno već ličili
na sve više nego na bataljon. Jedva da ih je ostalo četrdesetak, u svakom
slučaju iz dana u dan sve manje. Više im nije bilo tijesno na Lopati, ali to
što ih je ostalo uglavnom su oficiri i podoficiri...
Zato
je naš bataljon sada tu. Preuzet je veći dio njihove linije, a smješteni smo u
napuštene Deževice. S tim da se ni mi baš ne hvalimo brojnim stanjem.
Znavši
sve to jako me iznenadi susret s Muamerom Zunđom i Ahmetom Tahtom. Da ni
diverzantska grupa nije brojna je razumljivo, očekivano, ali meni čudna bi njihova
transformacija. Lijepo im stoje nove uniforme, ali kakvo se vrijeme naslućuje teško
da će ih se nanosati, ma koliko bile sukladne novom njihovom imenu. Ako su i
sami bili kumovi mogli su biti i malo kreativniji. Kod toliko životinja, poput
vukova ili labudova, ovi naši uzeše zmije, i to ponajotrovnije - mambe. Da i to
svarim, pitam se kud ih još obojiše u crne, kad je zelena - bolja i prirodnija
i ljepša.
Ćutim
kako mi se to ime doima primjerenijim nekoj sličnoj, četničkoj jedinici, a
potiskujem i neki drugi unutarnji glas koji želi da otrov koji mi svi dakako
imamo bude i tako predstavljen, odnosno usmjeren i na čuvanje opstojanja same
brigade. Ovdje smo bliže Raštelici, sjećanja su jača...
Neka
se zovu kako hoće, samo nek su dio brigade.
Nasmijao
bih se glasno, kada bi me neko razumio. Od kako je rata, ovo mi je drugi put da
sam bio na odmoru. I oba puta sam ostao duže nego je bilo predviđeno, i oba
puta stižem u bataljon, brigadu koja se prvenstveno bori da opstane. Koja se ne
smije ugasiti, zbog odratovanih, kao i bitaka koje nas tek čekaju!
Naš
dolazak ništa ne garantira, ali hrabri. Možda smo vijesnici prekretnice,
početka završetka jedinog zadatka kojim se brigada trenutno bavi. Samo da se ne
ugasimo!
Da
se ne ugasi nada da ćemo uskoro ponovo se okrenuti prema našim krajevima.
Rijetke, najodanije toj ideji, to jedino i izdiže iznad svih nedaća.
A
ovdje je problem s hranom problem s kojim se vrlo teško nositi. Teško i za dva
bataljona već naviknuta, teže nama koji ćemo se nanovo privikavati. A taman smo
bili počeli vjerovati kako nam se slično nikada više neće dešavati.
Naš
dolazak dočekuju obećanja kako će stanje biti bolje. Ne znam da može biti gore,
dva obroka, oba ista i s premalo hljeda, najčešće neka čudna kombinacija riže i
tikve, jedva dopušta primisli kako bi tek bilo da smo kompletni!?
Dusinjani
ne pomažu.
Ne
mogu. Prije nas su ovaj kraj pohodile druge jedinice, mahom sarajevske, tada su
pomagali koliko su mogli, i imali. Nije ovo ni nešto prebogat kraj, ni zemlja
nešto posebno plodna. Ako je krompira i bilo, to su sve bašče već po nekoliko
puta prekopavane!
Ipak,
o Dusini čujemo i nešto tako lijepo. Najprije bećarac koji je odmah upamćen,
već ga i sami rado zapjevamo „Oj Dusino, selo
na okuke, u tebi su cure ko jabuke“. Kažu da se ljudima ovdje uglavnom
„daju“ ženska djeca, pa se već barata „preciznim“ podatkom kako je u selu tek
trinaest momaka i sedamdeset i dvije cure...
Razmišljajući
o tome pomislih kako može biti da je to razlog koji neke zadrža, da probaju još
durati. A meni, da se bar odmah ne pokajem.
Djevojakaa
je bilo i u Voljevcu, ali nekako vremena usfalilo. U Jablanici još više, ali se
vremenom osjećah sputan. Pa i taj osjećaj da tamo nikako ne pripadam. Baš sam za
Jablanicom žalio, zbog očekivanja da će ovdje djevojaka nedostajati. Što se
opet nije dalo porediti koliko su mi već nedostajali moji Trošnjani!
Jedva
čekam da se vrate s linije, da ih sve vidim. Uglavnom su još svi tu, i većinom
se i dalje drže skupa.
To
sam i prvo pitao, a ispriča mi kuhar Macan, prvi prisniji na kojeg sam nabasao
stigavši u kasna doba, i kojem ne mogoh odbiti poziv da konačim s njim i Zijom
pekarom. A i zašto bih, oni su i jedini koje trenutna glad nije mogla totalno
pogoditi. Raditi oko hrane a bar se malo ne pripaziti, svakako bi bilo glupo.
Sem toga, i tako i tako bi se pričalo.
