Jesenje lišće već
opalo je,
ni travke nema, pustoš
je svud.
U srcu mome i duši
mojoj
još uvijek vlada
vječita stud.
26. oktobar 1993.
Uzalud bjehu sve nade
moje,
uzalud se nadah da ćeš
ostati.
Al sada vidim da zbilja ideš,
Al sada vidim da zbilja ideš,
i da se moram s tobom
rastati.
Sad idi, idi u svijet
daleki,
mira ti želim na putu
tvom.
A kad ti bude blistala
sreća,
sjeti se, draga, ti na
naš dom.
Na putu prema Dusini kao da se podijelismo u
dvije grupe. Njih trojica će uglavnom pričati, nas dvojica slušati. Oni su tamo
već bili, mi se spremamo za prvi susret.
Misli sam premorio posljednjih dana, nakon svega
mi se bježalo od njih. Barem ću, tako, usput podosta saznati o selu. Između ostalog
i da ne idem u Dusinu, već u Deževice. Manje selo, nekoć nastanjeno Hrvatima,
sad pusto do našega dolaska.
Progovorio bih i ja koju o Voljevcu, jedini sam
koji je gore bio, ali je to ono što njih trenutno ne zanima. Kao ni mene samog,
uvijek je važnije razmišljati o budućnosti, sjećanja na prošlost imaju više
vremena.
Što sam od njih slušao, bez obzira koliko tu bilo
istine a koliko „pravdanja“ što su oni izbjegavali ovaj povratak, mene je potaklo
da radim i ono što bih trebao uvijek, ali se nikada ranije nisam trudio. Sada
sam pokušavao dobro upamtiti put kojim idemo.
Prvi dio je bio lagan, do mosta u Ostrošcu, pa
preko njega, te kroz Kostajnicu. Ni drugi, unatoč mojim bojaznima, nije
iziskivao veliku pamet. Koliko god da sam očekivao neke zagonetnije raskrsnice,
sem pokojeg manjeg putića, ništa slično nismo prolazili.
Put nije bio težak za upamtiti, ipak je mene
nečim zbunjivao. Jeste često krivudao, i stalno se, ali tek blago penjao, no
dojmilo me kako to klima ne prati. Kiše koje su se ispadale po Jablanici,
kojima ja pravdam svoje kašnjenje, uz stvarne uzroke, kao da su na ovim
područjima imale i drugu, oštriju dimenziju. Što neću nagađati, a nije ni ono
što bi i ova trojica mogla znati.
Osjećaj kako je ovo put koji se ne može promašiti
učinio je da misli oslobodim tih razmišljanja, te da s više zanimanja slušam o
onome šta me čeka po dolasku. Kakav sam po prirodi, odmah sam pokušavao
razlučivati u čemu i koliko pretjeruju, njima klimajući glavom ali u sebi
vjerujući kako će u tim Deževicama biti bolje nego to njihove priče najavljuju.
***
Selo je bilo gdje su ga ostavili.
A cijela priča je počela s padom Proskoka. Naš
bataljon je tada otišao u Voljevac, a druga dva tu, u blizinu. Jedan na Crnički
kamenik, selo povrh, a drugi u planinarski dom nadomak Dusine, poznat kao
Lopata.
Iako fizički i komunikativno odvojeni osjećali
smo slične probleme koji suprotno svim nadama nisu nestajali. Tako se na
dolazak našeg bataljona, bez obzira na izvijesno kašnjenje, gledalo
blagonaklono, nikako prezrivo.
Lijepo je da je brigada opet na okupu. Bar smo mi
dijelili takvo mišljenje.
Drugi utisak je nešto drukčiji. Dok su Fočaci
bili imuniji, bez potrebe da se žale na intenzitet borbenih djejstava, ili
smještaj, Jahorinci su trenutno već ličili na sve više nego na bataljon. Jedva
da ih je ostalo četrdesetak, u svakom slučaju iz dana u dan sve manje. Više im
nije bilo tijesno na Lopati, ali to što ih je ostalo uglavnom su oficiri i
podoficiri...
Zato je naš bataljon sada tu. Preuzet je veći dio
njihove linije, a smješteni smo u napuštene Deževice. S tim da se ni mi baš ne
hvalimo brojnim stanjem.
Znavši sve to jako me iznenadi susret s Muamerom
Zunđom i Ahmetom Tahtom. Da ni diverzantska grupa nije brojna je razumljivo, očekivano,
ali meni čudna bi njihova transformacija. Lijepo im stoje nove uniforme, ali
kakvo se vrijeme naslućuje teško da će ih se nanosati, ma koliko bile sukladne
novom njihovom imenu. Ako su i sami bili kumovi mogli su biti i malo
kreativniji. Kod toliko životinja, poput vukova ili labudova, ovi naši uzeše
zmije, i to ponajotrovnije - mambe. Da i to svarim, pitam se kud ih još obojiše
u crne, kad je zelena - bolja i prirodnija i ljepša.
Ćutim kako mi se to ime doima primjerenijim nekoj
sličnoj, četničkoj jedinici, a potiskujem i neki drugi unutarnji glas koji želi
da otrov koji mi svi dakako imamo bude i tako predstavljen, odnosno usmjeren i
na čuvanje opstojanja same brigade. Ovdje smo bliže Raštelici, sjećanja su
jača...
Neka se zovu kako hoće, samo nek su dio brigade.
Nasmijao bih se glasno, kada bi me neko razumio. Od
kako je rata, ovo mi je drugi put da sam bio na odmoru. I oba sam puta ostao
duže nego je bilo predviđeno, i oba puta stižem u bataljon, brigadu koja se
prvenstveno bori da opstane. Koja se ne smije ugasiti, zbog odratovanih, kao i
bitaka koje nas tek čekaju!
Naš dolazak ništa ne garantira, ali hrabri. Možda
smo vijesnici prekretnice, početka završetka jedinog zadatka kojim se brigada
trenutno bavi. Samo da se ne ugasimo!
Da se ne ugasi nada da ćemo uskoro ponovo se
okrenuti prema našim krajevima. Rijetke, najodanije toj ideji, to jedino i
izdiže iznad svih nedaća.
A ovdje je problem s hranom problem s kojim se
vrlo teško nositi. Teško i za dva bataljona već naviknuta, teže nama koji ćemo
se nanovo privikavati. A taman smo bili počeli vjerovati kako nam se slično
nikada više neće dešavati.
Naš dolazak dočekuju obećanja kako će stanje biti
bolje. Ne znam da može biti gore, dva obroka, oba ista i s premalo hljeda,
najčešće neka čudna kombinacija riže i tikve, jedva dopušta primisli kako bi
tek bilo da smo kompletni!?
Dusinjani ne pomažu.
Ne mogu. Prije nas su ovaj kraj pohodile druge
jedinice, mahom sarajevske, tada su pomagali koliko su mogli, i imali. Nije ovo
ni nešto prebogat kraj, ni zemlja nešto posebno plodna. Ako je krompira i bilo,
to su sve bašče već po nekoliko puta prekopavane!
Ipak, o Dusini čujemo i nešto tako lijepo.
Najprije bećarac koji je odmah upamćen, već ga i sami rado zapjevamo „Oj
Dusino, selo na okuke, u tebi su cure ko jabuke“. Kažu da se ljudima ovdje
uglavnom „daju“ ženska djeca, pa se već barata „preciznim“ podatkom kako je u
selu tek trinaest momaka i sedamdeset i dvije cure...
Razmišljajući o tome pomislih kako može biti da
je to razlog koji neke zadrža, da probaju još durati. A meni, da se bar odmah
ne pokajem.
Cura je bilo i u Voljevcu, ali nekako vremena
usfalilo. U Jablanici još više, ali se vremenom osjećah sputan. Pa i taj
osjećaj da tamo nikako ne pripadam. Baš sam za Jablanicom žalio, zbog
očekivanja da će ovdje cura nedostajati. Što se opet nije dalo porediti koliko
su mi već nedostajali moji Trošnjani!
Jedva čekam da se vrate s linije, da ih sve
vidim. Uglavnom su još svi tu, i većinom se i dalje drže skupa.
To sam i prvo pitao, a ispriča mi kuhar Macan,
prvi prisniji na kojeg sam nabasao stigavši u kasna doba, i kojem ne mogoh
odbiti poziv da konačim s njim i Zijom pekarom. A i zašto bih, oni su i jedini
koje trenutna glad nije mogla totalno pogoditi. Raditi oko hrane a bar se malo
ne pripaziti, svakako bi bilo glupo. Sem toga, i tako i tako bi se pričalo.
Kostajnica,
Klis