„Otvor vrata od hamama,
lijepa djevojko, šećer jabuko!“
„Što ću ti ih otvarati,
mladi delijo, jangin
đidijo?“
„Da ti vidim bijelo
lice,
lijepa djevojko, šećer
jabuko!“
„Što ćeš mi ga ti gledati, 12. avgust 1995.
mladi delijo, jangin đidijo?“
„Da ti ljubim medna usta,
lijepa djevojko, šećer jabuko!“
„Ostaće ti želja pusta,
mladi delijo, jangin đidijo!“
„Ostade mi želja pusta,
lijepa djevojko, šećer jabuko!“
Ne tako davno, tačnije prije ovog obrata, svi smo bili na
raspolaganju Prvoj muslimanskoj i jedinici Keme Ademovića koje su trebale
predvoditi operaciju oslobođanja Đokina tornja i cjelokupne Treskavice. Sjećam
se kako se kod naših pješadinaca nije primjećivalo nezadovoljstvo takvim
planom, ili barem nije dopiralo do nas, dok je s nama situacija bila potpuno
drugačija.
Iako smo i ranije, i vrlo rado bili na usluzi svima koji su od nas
to tražili, nikada to nije bilo precizirano nekom naredbom. Taj put je baš ta
naredba ono što nam je prvo zasmetalo. Kasnije još više, kada smo dobili listu
ciljeva koja se tako razlikovala od onih kakve smo mi pravili. Ciljevi su bili
samo dominantne tačke, kote i udoline po kojima je samo trebalo prosipati mine.
Potcjenjivački smo gledali na to, jednako kao što smo potcijenjivačkom smatrali
takvu upotrebu dobro uvježbane minobacačke ekipe.
Kada se sad prisjećam toga priznajem kako smo malo navijali da sve
ne ide kako je predviđeno. Nisam siguran ali kao da je sve to bila neka
inicijala da se Bešović počne oglušivati o upute. Dakako da je njemu prvo bilo
teško gledati nemoć pješadije koja je napadala pravcem za koji je on znao da je
neprirodan, poslije mu je razumljivo nedostajala i naša ispomoć kakvom je
trebala, i mogla biti. Mi smo i bili njegov prvi pokušaj, da se direktnije
umiješa u operaciju. Situaciju gdje se nalazila naša brigada pokušavao je
provjeriti našim angažovanjem.
U početku smo imali otpor momka koji nam je bio dodijeljen, čiji je
zadatak bio da nas nadzire i kontroliše. Nemam razloga da puno žalim što mi
tada nismo imali ni Bešovićevu viziju, ni muda da se onom momku odlučnije
suprotstavimo. Ipak je to prva uradila naša diverzantska jedinica s Fahrom
Nikšićem na čelu, mi smo uključeni kada smo im bili potrebni, a kada je onaj
momak sam uvidio da je Bešović u pravu a ne njegovi nadređeni.
Ružno je da se sada tog momka prisjećam kao jednog od zaslužnijih
za taj, jedan od najvećih uspjeha naše cijele Armije, a da sam ga sprva
prezirao, na kraju ne stigavši mu ni ime zapamtiti, za prezime ni upitati.
***
Ko zna bih li ga se i sada sjećao da ne dođe ova operacija, koja u
temelju ima takav zaokret. Naša brigada predvodi operaciju, mi smo ti koji je
artiljerijski podržavamo, uz ispomoć svih ostalih artiljerijskih jedinica koje
se ovdje nalaze.
Imao sam priliku pročitati cjelokupnu naredbu, je li ispravna
koliko je ugodna.
Nije sporan dio koji govori ko predvodi operaciju, to je naša
brigada i zavrijedila, ali da li treba zanemarivati ostale u smislu da se sva
podrška vrti oko nje. Suvišan li je dio koji podvlači prepotčinjavanje svih
artiljerijskih jedinica našoj Komandi.
Razmišljao sam o svemu ali kratko. Vjerovao sam kako će naša
brigada znati odvagati umjerenost, onako kako je to bilo kada smo mi bili –
„oni ostali“.
Vratio sam se razmišljanju o ovome pred večer, kada je kurir donio
novu, pismenu naredbu. Ja trebam s još dvojicom otići na položaj Sto pedeset
druge brdske...
Ostatak naredbe sam samo pogledom preletio, znao sam šta unutra
piše, pokušavao sam razmišljati gdje ću ja moći naći sredinu. Nastaviću
razmišljati putem, vremena će biti dovoljno, nije njihov položaj toliko blizu,
samo je pitanje ima li prostora za tu neku moju željenu sredinu.
Sadržaj Naredbe sam pretpostavljao pa mi je glupo bilo vraćati mu
se. Glupim mi se učinilo i to što sam uz naredbu dobio i novi razgovornik, kad
sam jedan osvježeni primjerak dobio još jučer, kada je početak akcije i
ozvaničen.
Naredba mi se ne dopada, ali koliko je takvih. A i one, kao i koje
su nam drage, jednako se trebaju ispoštovati. Ili, koliko se moraju.
Za početak mi je odabrati dvojicu koji će zasigurno biti uz mene,
koji neće sputavati šta god da ja smislim.
Oko izbora prvog koji će ići sa mnom nije bilo dilema, to je Sead
Pezo. Ako sam ga vodio na sve, teže i opasnije zadatke, krivo i pogrešno bi
bilo izostaviti ga sada kad je riječ o nekom, barem prema naredbi,
gospodskijem. Drugog odabrah baš po tome kriteriju, Fehim Glibo mi se činio
gospodinom. Koji će sliku o nama učiniti boljom, prihvatljivijom.
Vidim da ni njih dvojica nisu sasvim oduševljeni. Sead je momak
akcije, njemu ovo po sebi djeluje prepasivno. Fehim je, u neku ruku, suprotnost
nama dvojici kada je to u pitanju ali je još veći protivnik petljanja nekome ko
zna svoj posao. Barem očekujemo da zna.
Prisjećam se mnogih situacija ali ne dam nijednoj da je slična
ovoj. Nikada ponosniji neću biti nego kad smo Sead i ja Sakiba Pača i ostale
predvodili s Grepka. Nezaboravan je osjećaj kada smo se, na samome kraju dugog
i teškog, neizvjesnog putovanja s Vučeva, a sticajem okolnosti Pohara i ja
isturili na čelo. Ono kada smo se Sead, Salja i ja izdvojili nakon povlačenja s Grepka
te malo vrludali ipak je bila greška a ne nešto za pamtiti, iako je sve što je
prethodilo itekako vrijedilo. Povratak Tita i mene a nakon pogibije Admina je
nešto čime bih se zasigurno veoma ponosio ali... Ono što smo Buljan i ja
preživjeli na početku, prilikom skupljanja ovaca po Borču dovoljno je da se
napiše cio roman, međutim to je nešto što je počelo bezbrižno, dok smo osjećaje
strahova odbijali, na kraju ne stigavši niti imavši priliku ponositi se
urađenim. U Voljevcu sam u nekoliko navrata, nekad sa Saljom a nekad s Ahmom i
Glibom, nekad s pravom a nekad i zloupotrjebljavajuće pokazivali i živjeli
ponos...
Ovo je nešto potpuno drugo. Ne mogu reći da znam, ali osjećam. Osjećam
i vidim, a po ponašanju ostalih.
Baš čudno. Znam da ćemo krenuti ponosni ali i da nam niko neće
pozavidjeti zbog toga.
Vratnik, sarajevska mahala
