Halka kuca na vratima,
koji je to belaj.
Momak došo na kapiju:
„Curo, otvaraj!“
„Stani, momče, dok mi majku
ne obuzme san. 12/13. avgust 1995.
Onda ćemo ašikovat
dok ne svane dan.
Ja ću čekat u hajatu,
pa ću na dvor sać.
Lampu ćemo ugasiti,
ti ćeš usne nać!“
O svemu ću dosta pričati s Glibom putem, dok ću od Seda samo
trpjeti opaske da sam ja komandir, da je njegovo jedino da sluša što ja budem
naređivao. Od sebe ću dobijati naređenje da u ovome moram naći sredinu. S
Glibom sam se u svemu razumio, Sedovo sam mišljenje poštovao, jedino sa sobom
ne mogoh biti načisto, kako.
Računao sam da će najviše ovisiti od toga kako ćemo gore biti primljeni,
ujedno me toga i bilo strah. Nije ni onaj momak bio među nas dobrodošao, a tako
je divan bio. Imam li se ja pravo boljemu nadati.
Mi smo bili upoznati, trebalo bi da je i ovima rečeno da im dolazi
grupa Fočaka. A to ime, barem ovih dana znači puno, i vrlo gordo zvuči. Kako
god, mi moramo ponosno ući u taj logor.
Nismo nikada bili u ovome logoru, ali smo znali put koji nas mora
kraj njega navesti. Put je bio jasan, mjesečina je pomagala da ne brinemo kako
možemo mašiti. Tvrdo i kamenito treskavičko tlo je zvečalo ispod nas pa je
trebalo da i tako najavimo dolazak onima koji bi trebalo da nas očekuju.
Izlazimo na prijevoj, posljednji prije predstave o mjestu logora.
Naređujem predah. Predah koji nam nije potreban zbog umora, žurili nismo,
predah koji će nam poslužiti da malo smirimo uzbuđenje koje se javlja.
Ponoć se primakla, mjesečinu smo dobro iskoristili, dopratila nas
je dokle nam je bila potrebna. Prije rastanka s njom još će nam poslužiti da se
nekoliko puta okrenemo na sve strane. Desno od nas se pružala Treskavica svojom
dužinom, dijelom ju je mjesečina otkrivala, većina ju je se gubila u mraku. Iza
nas je brina, put kojim smo došli, vjerovatno jedini koji to činiše noćas.
Lijevo je padina koja obara potoku koji nas sada dijeli od našeg položaja, koji
mi ne vidimo ali s kojeg bi se ovaj prijevoj mogao vidjeti.
Na trenutak pomislih da sada tamo iza neko od naših stoji i klima
glavom gledajući ovamo, na tri sitne sjenke koje su poremetile jedinstvenu
noćnu sliku jednoga pejzaža. Možda neke druge noći da bi mogao vidjeti sjenke
tri vuka, ili neke druge šumske životinje.
Ispred nas je udolina gdje je Sto pedeset druga brdska smjestila
šator sa svojim artiljercima. To je pravac iz kojeg dolazi tišina veća nego bi
trebalo.
Gledam u tome pravcu, kroz nestajuće zrake magle pokušavam
razabrati i neke zrake koje bi pripadale svjetlosti lampe ili fenjera. Izostaje
i ta svjetlost, i osjećaj da će se skoro ukazati. Nema ni nekih zvukova koji bi
objasnili bilo šta.
Fehim Glibo provjerava moju uvjerenost da smo stigli, odnosno da
smo blizu, čak uopšte da smo na pravom putu. Ne dam na svoju sigurnost, a ćutim
što u sebi slutim.
Idemo dalje. I već nakon nekoliko minuta ponovo zastajemo.
Taman je mjesečina splahnula, ali bijeli treskavički kamen pomaže
da se u udolini ispred nas ipak ukažu obrisi šatora. Neočekivana tišina slutila
je da se radi o grešci, da je u pitanju neki davno napušteni šator, jedan
sekund misli govori moguće i četnički.
Bez riječi skrećemo s glavnog puta, mirno koračajući prema šatoru.
Idem prvi, polusvjesno stišćem pušku, nesvjesno se prisjećam jednog
lutanja Seada i mene kada smo u sličnoj situaciji zaustavljeni od straže, rekao
bih i zarobljeni. Ne znam, možda je to ono što mi sada nedostaje. Siguran znak,
potvrda da na vrijeme stižemo kamo smo i poslati. No, nemamo druge nego
produžiti.
Tek na dvadesetak koraka od šatora primjećujemo prvu promjenu. S
jedne strane šatora se probijala sasvim blaga, rastrgana svjetlost. Svjetlost
koja nije mogla biti ni od fenjera ni od lampe, već samo od peći u kojoj je
zadnji put loženo prije sat ili dva.
Razlog da još jednom zastanemo. Drugog šatora u blizini nema, biće
da su ovo ti artiljerci. Ali artiljerci koji su i opušteni, ali izvijesno i
koji nikoga ne očekuju.
Posljednji put zastajem ispred samog ulaza. Sada mi nije žao što do
kraja nisam smislio kako se u dolazećoj situaciji ponašati, s obzirom da
postajem svjestan kako neće ni situacija biti kakvom sam je očekivao.
Da nećemo biti dobrodošli vjerovao sam, ali da nećemo nikako biti
dočekani to nisam.
Nije trebalo, ali me ipak iznenadi i neprijatan miris pri otvaranju
vrata šatora. Ne samo da nemaju stražu, nego i ne sjede dugo u noć. A i spavaju
poluspremni, u uniformama i čizmama. Zatvoren šator mora dočekati ovako onoga
ko uđe sa svježeg vanjskog zraka.
Naš ulazak ipak osjetiše dvojica-trojica. Toliko se vreća
pomjerilo, valjda se sjećajući da prethodno nisu čuli da je iko izlazio.
Da smanjim njihovu zbunjenost odmah sam glasno pozdravio, našim
bošnjačkim noćnim pozdravom.
- Allahrazjola! – jedan od njih odgovori i podiže se.
- Mi smo Fočaci – htjedoh objasniti, još nesiguran da li su samo
trebali očekivati nas.
- Kakvi sad Fočaci? – ovaj pitanjem pojasni.
- Zar vama nije rečeno? Zar nije i vama stigla naredba?
- Ja ne znam... komandir nam nije ništa govorio... da se ja sjećam...
Naš kratki ali glasni razgovor razbudi njih još nekoliko.
Glibo je držao vrata šatora otvorenim kako bi neugodni miris manje
parao, dok sam ja pogledom bezuspješno tražio nekoga ko bi se odmah dojmio kao
komandir ove grupe. Pomoglo mi je to što je jedan od budnih gurkao ovoga do
sebe.
Ćutao sam, i čekao da se taj razbudi. Iz vreće se stade izvlačiti
krupna, široka glava. Koja je puno o sebi kazivala prije nego joj se jezik i
razveže. Sveukupno loš prvi dojam tako biva upotpunjen.
Slijedi njegovo obraćanje, koje i da je bilo drukčije ne bi
izmijenilo taj dojam, iz razloga preoštrog tona svojstvenog osobama prepunim
sebe. Osobama koje na taj način žele prikriti dosta drugih odlika.
Smetao mu je naš dolazak. Prvo, zatekli smo mu jedinicu bez straže.
A to bi prije slutilo da je riječ o lošem komandiru, negoli o lošoj jedinici,
odnosno o mirnoj situaciji okolo. A drugo, saznaje da smo tu kako bismo bili
iznad njega. Zbunjen svime nevješto predstavlja kako su ovih dana puno radili i
zbog umora je samo za noćas ukinuo stražu...
Dio njegove ljutnje pokušavam razumjeti pa smušeno objašnjavam kako
se ni meni sve ovo ne dopada, ali da je neko tako naredio i da sada ni on ni mi
ne možemo nešto mnogo izmijeniti. Dodajem da je dobro da bar u šatoru ima
mjesta toliko da ih nećemo tijesniti. Lažem kako smo i mi malo umorni,
predlažem da se odmah negdje rasporedimo. A da o svemu pričamo tek ujutru.
Garaplija, tako se predstavio, odbi da se ova noć baš tako brzo
završi. Predstavi jedinicu domaćinskom pa bez obzira na iznenadnost i razloge
naše posjete reče kako smo jednako musafiri. A musafire je red nečim odmah
dočekati, ugostiti. Dakle, prije nego zaspimo popićemo kahvu.
Bi to prilika i da kažemo koju riječ o sebi, potom i nešto detalja
same naredbe, da saznamo kako su ovi toliko izolovani da čak nisu imali ni
informacije da se nešto jače od nogo što je u toku uopšte sprema. Također,
domaćini će se tako razmaći kako bismo nas trojica spavali jedan do drugoga.
Razgovor je popravio onaj početni dojam, o samom našem boravku ovdje,
o tome da neće biti nemoguće surađivati, ali o Garapliji potvrdi i produbi
predstavu koju smo i bili stekli. On je šef ovdje, šef koji voli da šefuje,
koji hoće da je uvijek i samo on u pravu, ako bi neko od njegovih vojnika i
imao nekada neku mudru ideju on je taj koji je treba prvi čuti, potom
preuobličiti u svoju. Šef koji voli pitati svoje vojnike, ali i jedino od njih
čuti riječi slaganja, manje bitno da li one bile iskrene ili poltronističke.
Skoro sam uvjeren kako se radi o nekome ko je prije ovog rata zadnji put negdje
bio glavni u JNA, kao komandir nekog odjeljenja. Još tada sam o takvima davao
sud da su to ljudi kojima je to bila jedina prilika da u nekome društvu budu
„neko i nešto“. Ono što mi nije bilo najjasnije je kako da ga svi ovi vojnici
takvoga trpe. Što se mene tiče vjerujem da ćemo nekako izdržati, ali da sva
trojica već priželjkujemo da ovo traje što kraće.
Ako sam ranije razmišljao kako mi se cijelu noć neće htjeti zaspati
sada sam siguran da mi se ujutro neće biti rado buditi.
