Sanak zaspala Ajka gospoja,
u Banja Luci, na desnoj ruci.
Gospoja doziva Kumru robinju:
„Dođi mi, dođi, Kumro robinjo!
Čine mi čini, Kumro robinjo,
da mi moj beže sabahom dođe!“
Čine joj čini Kumra robinja:
Omer-beže u Banja Luci,
u Banja Luci, Ajki na ruci!
Sanjao sam rat. Uskočila mi je tako zvonjava motorole u san.
Odnosno, razgovor koji je na njoj vođen.
Glibo me budi. Njegov glas raspoznajem da s jave dolazi.
Dižem glavu i gledam prema ekseru gdje sam okačio jaknu, u čijem
džepu se nalazio razgovornik koji bi mi trebao pomoći da pratim razgovor.
Povisoko je, malo mi mrsko ustajati. Lakše mi je najprije čuti o čemu se tačno
radi.
Uspijevam odmah identificirati jednog od učesnika. To je bio Fahro
Nikšić, koji se krio iza svoje, dobro poznate šifre „Žuti“.
Govorio je nekome kako ne može da dobije „Brzog“. Ovaj je odgovarao
da nastavi pokušavati, da je možebiti Brzi trenutno u nekoj udolini...
- Da nismo mi Brzi? – iznenadi me Glibo ovim pitanjem.
- Ma jok – mirno odgovorih – naša se šifra zna. Brzi je Safet, vjerovatno.
Sto-posto. Ovo na njega i liči, kao niko on je sposoban da se pred samu akciju
uvuče negdje gdje ne može uspostaviti vezu ni s trećim svojim vojnikom.
- Kako će se Safet uvlačiti. Ako će napadati neće iz doline.
- Vjerovatno je još rano za napad. Garant još provjeravaju jesu li
svi na svojim pozicijama.
- Ako je Safet... ma ja ne vjerujem da je on. On je garant prvi stigo
gdje je trebalo. Znam ja njega dobro.
- Znam ga i ja. Isto, možda i bolje. Svojeglavo je to. Ne bi me
čudilo da se privuko previše blizu pa da je radi toga isključio motorolu. Eh,
sad je li na njemu da prvi otvori vatru...
Bio sam uvjeren u ono što govorim. Takav mi je i ton bio. Na
trenutak sam ućutio Gliba ali kako je zvuk s motorole nastavio dolaziti to se
počelo buditi sve više i naših domaćina.
- Žuti zove Brzog... Brzi, javi se... Brzi, da li me čuješ... Žuti
zove Brzog...
Konstantno ponavljanje jedne te iste tri rečenice počelo je i meni
pomalo ići na živce. Tako da sam stao psovati Safeta, njegovu svojeglavost.
Sedo je spavao, dok Glibo ponovo počinje da me ubjeđuje da njegov
osjećaj jednako pokazuje kako se ovi pozivi odnose na nas. Uporno to negiram,
čak tvrdim da se dobro sjećam skoro svih šifara, tako i Safetove.
U zadnjoj rečenici ipak nisam bio ubjedljiv. Osjetio sam to i sam,
makar sam i dalje siguran kako u vezi ostalog ne griješim.
Postaje jasno kako niko više ne dijeli moje osjećaje, ili
samouvjerenost. Glibo se nudi da mi on dohvati razgovornik. Protiv sam, tvrdim
i dalje da je to nepotrebno, da se trebamo još malo izležavati jer bi ubrzo
mogli doista zahtijevati naše uključenje u akciju.
Ko zna, možda bih još ustrajavao da domaćini nisu pokazivali
nerazumijevanje za moju lijenost, koje su izražavali tako što su se stali
raspitivati o tom našem Safetu.
Dvadeset minuta je već prošlo, ili petnaet najmanje. Možda je to
premalo vremena da osjećaj ili samouvjerenost budu povrijeđeni. Međutim, za
jedno me niko ne može optuživati, lijen nisam. A dokazavši to ujedno mogu
dokazati i ovo drugo, da ipak sam ja u pravu.
- Evo, pogledaću – konačno se izvukoh iz vreće, opet se obraćajući
Glibu – samo da te uvjerim...
U tom momentu je šatorom zavladao onaj poznati iščekujući tajac,
nalik na posmrtni, osjećah i sve oči uperene u mene. Čuo sam svoje disanje,
svaki dodir s jaknom, džepom, šuškanje razgovornika. Kao i lupetanje srca kada
sam otvorio posljednje stranice, gdje su bile ispisane liste učesnika.
Sajo je imao novu šifru, u ovoj akciji se zvao Brada.
Odmah gledam naše artiljerijske položaje, sva tri su zadržala stare
nazive. Srce sam primirio do momenta kada sam na dnu ugledao hemijskom dopisan
i MB položaj 152.bbr, s tajnim nazivom – Brzi!
Mijenjanje izraza na mome licu se nije dalo čuti, ali mislim da su
ga svi primjećivali.
Zaustavio sam dah na nekoliko sekundi. Digao sam visoko pogled,
šator me sprječavao da ga zarijem put samog neba. Nekoliko sekundi sada nije
značilo ništa, a htio sam da ostali shvate moju grešku prije nego im je i
saopštim.
Kada sam konačno signalizirao uzbunu ovi su bili spremni.
Glibo je mrmljao kako me je upozoravao, Sedo se diže pokazujući da
je i on već budan, ja se žurim izaći vani i smišljam kako da se opravdam pred
Fahrom.
***
Lagao sam da nije bilo prijema, najavljivao da smo spremni.
Pustio sam domaću poslugu da se rasporedi oko minobacača, želio sam
ne miješati se.
Ipak, zasmeta mi kada vidjeh da se njihov računač hvata planšete.
Dovoljno sam vremena ja protraćio da sam trebao dati sve od sebe da bar dio
nadoknadim.
Srećom, Fahro je tražio da poklopimo široke ciljeve. Tri susjedne
čukice, značilo je to da je on ispod njih. Razmišljah kako je tako procijenio,
vjerovatno četnika gore nema mnogo, i očekivati je da će ih sama artiljerija
dovoljno uplašiti. A kada je tako, zašto rizikovati da neko od pješadinaca
pogine ili bude ranjen.
Dao sam računaču podatke, i znak da računa elemente, ali sam ja u
glavi sračunao one s kojima ćemo početi.
Ponašao sam se samouvjereno, možda sam njihovog komandira zadivio
činjenicom da ni malo nervoze nisam pokazivao zbog počinjene greške, tek kada smo
uputili prve tri mine objasnio sam njemu kako mi je razgovornik donešen pred
sami polazak, ostajući pri priznanju kako je greška moja, i ta što nisam odmah
pregledao novi razgovornik, još veća što to nisam uradio jutros kada me Glibo
upozoravao, ali da je sve to ono o čemu ćemo pričati poslije. Ako budemo dobro
gađali, ako akcija uspjedne, i ova moja greška će biti zanemarena. Tačnije,
ostaće kao jedna simpatična anegdota.
Mene podsjeti na jedan strip koji davno čitah, u kojem se profesor
Okultis lažno predstavljao, a kada ga neko na tom brodu proziva tim lažnim
imenom umjesto da se javi on mirno konstatova kako je „taj Baltazar bezobrazan,
što dozvoljava da se neko toliko dere dozivajući ga, te tako smeta i ostalima
na brodu“.
Fahro se oglasi, zatraži da ponovimo još tri, šest mina. Napamet
pomjerih po nekoliko hiljaditih, i dadoh nove signale.
Nakon ove dvije serije priđe mi računač, da iskaže divljenje koliko
sam precizno „izračunao“ elemente. I sam sam bio iznenađen da se potrefilo tako
blizu.
A kada je Fahro zatražio ispaljenje još šest mina, zajedno sam s
ovim odlučio koliko, i gdje ćemo izvršiti nova pomjeranja.
Zajedno sačekasmo i Fahrovu potvrdu da smo, bar za sada završili.
Ono što je samo njih iznenadilo je to da se Fahro ubrzo javio
ponovo, ovaj put izvještavajući Komandu kako je on svoj zadatak završio,
zaposjeo je ono što mu je naređeno. Još ljepše je bilo kada poče stizati još
pozitivnih vijesti. Uzeli smo nekoliko čuka, uzimamo cio željeni pojas.
A sve to je praćeno pomoću moje motorole. Stekao sam dojam kako je
ovima i prvi put da imaju takvu priliku. Do sada su uglavnom bili vezani
isključivo za svoju pješadiju, sada su slušali informacije iz cijeloga Korpusa.
Nisu ni skrivali ushićenje zbog svega toga.
***
Sunce se probilo, i sve je izgledalo još ljepše. Nas petnaestak je
zračilo nekom neobičnom, iznenadnom vedrinom koja se prostirala - širinom
cijelom Treskavicom, a visinom do toga sunca. Nigdje nikakve sumornosti, ni u
vezi toga kada i kako smo nas trojica noćas došli, kako smo dočekani, turobna
priča o Brzom tiho je pretvorena u anegdotu.
Ponovo smo se malo pomjerili na Treskavici, to je ono što je bitno.
Naravno, posebno činjenica da smo u tome i mi sudjelovali. Koja je, po svemu
sudeći, više značila našim domaćinima. A nama je dodatno bilo drago, baš zbog
toga.
Slutio sam da rastanak od ovih ljudi slijedi isti dan. Rastanak,
koji će biti prijateljskiji nego li je iko od nas to mogao prilikom susreta i
zamisliti. Dokaz je to da i neka kratka poznanstva mogu biti vrijedna lijepog,
i dugog sjećanja.
