Ispod mosta rijeka Ćehotina
ljubila je posestrimu Drinu.
Sahat-kula kucala je svima,
s Ćelovine jedno sunce sinu.
Da l' mahale, il' okolna sela,
teško srcu reći ljepše šta je?
Al' Fočanke, istina je cijela,
što najljepše Foča imala je.
Niz kaldrme muško srce bije,
prati ritam djevojačkih stopa;
Tiha pjesma, šapat da prikrije:
Arabika, Orijent i Evropa.
A godine devedeset druge
hiljadama života je stalo.
Preživjelima oštro žezlo tuge
u dva dijela život pokidalo!
Pratile nas izbjegličke muke,
usta gladna ali duša puna;
Nosili smo obraz, čiste ruke,
divan miris fočanskog somuna.
Proć' Aladžom, il' Čaršijom Prijekom,
Sastavcima, il' kroz Donje Polje;
Da se sjetiš u svijetu dalekom:
lijepo ti je, nekad bilo bolje!
Kome pričat' o ljepoti Foče,
kad grad čine ljudi i vremena?
Kad ne može, sve i da hoće,
da zavoli čega više nema.
Teklo vrijeme, odnijela ga Drina;
Mi u redu - sjećanja se gase.
Bila pjesma, postala tišina,
zadnji uzdah Foči poklanja se.
